KRIVIČNA PRIJAVA PROTIV MILA ĐUKANOVIĆA ZA NEZASTARIVI RATNI ZLOČIN DEPORTACIJA BOŠNJAKA 1992.
Objavljeno: 03. May 2012. 15:05:41
Prof. dr. Milan Popović, redovni profesor Pravnog fakulteta Univerziteta Crne Gore
Esad Kočan, Glavni i odgovorni urednik nedjeljnika „Monitor“
Koča Pavlović, Poslanik Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore
Vrhovnom državnom tužilaštvu, Vladi i Skupštini Crne Gore, domaćoj i međunarodnoj demokratskoj javnosti
KRIVIČNA PRIJAVA PROTIV MILA ĐUKANOVIĆA I TADAŠNJEG A NAJVEĆIM DIJELOM I DANAŠNJEG VRHA CRNOGORSKE VLASTI, ZA NEZASTARIVI RATNI ZLOČIN DEPORTACIJA 1992., KAO I PROTIV RANKE ČARAPIĆ I NJENIH INVOLVIRANIH SARADNIKA I SARADNICA U VRHOVNOM DRŽAVNOM TUŽILAŠTVU CRNE GORE, ZA SAUČESNIŠTVO POMAGANJEM POČINIOCIMA OVOG ZLOČINA DA IZBJEGNU PRAVDU
Podgorica, 3. maj 2012.
1. DOKAZI
1.1. SVJEDOČENJE MOMIRA BULATOVIĆA PRED SUDOM: NEPOSREDNI DOKAZ NAJVEĆE DOKAZNE SNAGE
Neposredni dokaz najveće dokazne snage u ovom slučaju, predstavlja svjedočenje Momira Bulatovića u prvostepenom postupku pred Višim sudom u Podgorici 12. novembra 2010. Ovo svjedočenje ima karakter neposrednog dokaza najveće dokazne snage zbog toga što je Momir Bulatović u vrijeme izvršenja zločina bio šef države, uz Mila Đukanovića, tadašnjeg predsjednika vlade, jedan od dva najviša i najodgovornija organa izvršne vlasti Crne Gore.
Momir Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: SVI SMO SVE ZNALI A MILO NAJVIŠE (vidjeti izvještaj o ovom svjedočenju iz Vijesti u Prilogu uz ovu prijavu). U cjelini, svjedočenje Momira Bulatovića, bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992., a posebno i najviše Mila Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra odnosno predsjednika vlade Crne Gore.
Dvadesetčetiri sata nakon ovog i ovakvog, krunskog i samooptužujćeg svjedočenja, tužilaštvo koje je makar minimalno profesionalno i autonomno, koje, dakle, nije partijski ili drugačije zarobljeno, proširilo bi optužnicu, makar na dvojicu, svjedočenjem apostrofiranih, najviših i najodgovornijih funkcionera izvršene vlasti. Naprotiv, jednoipogodišnjim ćutanjem, nereagovanjem i nepostupanjem po ovom svjedočenju, Vrhovno državno tužilaštvo je i samo sebe svrstalo, u krug najodgovornijih saučesnika odnosno pomagača počiniocima ovog zločina da izbjegnu pravdu.
1.2. Ostali dokazi
1.2.1. Sve do svjedočenja Momira Bulatovića pred sudom 2010., najvažniji posredan dokaz za odgovornost Mila Đukanovića za ratni zločin deportacija 1992., bila je sama činjenica da je on u vrijeme izvršenja ovog zločina bio predsjednik vlade Crne Gore. Na osnovu ove činjenice, mogla se izvoditi i dokazivati njegova takozvana komandna odgovornost. Nakon rečenog svjedočenja, međutim, nesporna je i njegova neposredna, zapravo najneposrednija i najkonkretnija odgovornost za ovaj zločin.
1.2.2. Veoma važan posredan dokaz o produženoj odgovornosti Mila Đukanovića za zločin deportacija, jeste i činjenica da je on, od 1989. do danas, dakle punih dvadesettri godine, bez prekida, najprije kao višestruki predsjednik vlade i države, a zatim, danas, i kao predsjednik vladajuće partije, nesporno politički najmoćniji pojedinac, funkcioner i oligarh Crne Gore. Samo ova činjenica može da objasni, zbog čega je slučaj deportacija, pred krivičnim sudom, pokrenut sa zakašnjenjem od punih sedamnaest godina, podizanjem optužnice 2009., kao i zbog čega, do današnjeg dana, dakle punih dvadeset godina od izvršenja, ovaj predmet, pred tim sudom, nije odmakao od samog početka. Ova činjenica, kao i mnoge druge činjenice i okolnosti, od kojih neke navodimo i u nastavku ove krivične prijave, Mila Đukanovića najteže optužuje, ne više samo za sam zločin deportacija 1992., nego i za organizovanje beskonačne i beskrupulozne opstrukcije rasvjetljavanja i kažnjavanja ovog zločina 1992-2012.
1.2.3. Na odgovornost vrhovnog oligarha, za organizovanje, koordiniranje i sprovođenje opstrukcije pravde u ovom slučaju, ukazuje i izuzetna širina ove opstrukcije, koja je obuhvatila ne samo cjelokupnu crnogorsku egzekutivu i vladajuće djelove legislative, nego i cjelokupno crnogorsko pravosuđe, dakle gotovo cjelokupan državni aparat. Nakon policije i tužilaštva, naime, jasni znaci opstrukcije, mogli su da se prepoznaju i u postupanju suda, najprije onog istražnog, koji je Mila Đukanovića saslušao tokom vikenda, u subotu, 31. maja 2008., i to bez prisustva makar jednog jedinog advokata optuženih, a zatim i onog sudećeg, prvostepenog suda, Višeg suda u Podgorici, koji je najprije odbio izričit prijedlog jednog od advokata odbrane da, nakon svjedočenja Momira Bulatovića, pred sud, ipak, pozove i sasluša kao svjedoka i Mila Đukanovića, a zatim još radikalnije, zapravo najradikalnije, kada je svoju oslobađajuću presudu, utemeljio ne na nedostatku dokaza, kako to saučesnička vlast u opstrukcijama ove vrste obično čini, nego na navodnom nepostojanju samog krivičnog djela, čija je očigledna svrha bila pre zaštita od odgovornosti vrhovnika crnogorske vlasti, nego samih optuženih niže i srednjerangiranih policijskih funkcionera.
1.2.4. Posebno uvjerljiv posredan dokaz o odgovornosti Mila Đukanovića i tadašnjeg a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti, za ratni zločin deportacija iz 1992., jeste i odluka građanskog suda o naknadi štete odnosno poravnanju između vlade Crne Gore i dijela porodica žrtava deportacija od 26. decembra 2008. U momentu kada je donijeta, ova odluka je pozdravljena, kao oblik nedvosmislenog priznanja crnogorske vlade, ne samo da je zločin počinjen, nego i da su upravo crnogorska država i vlast, za ovaj zločin najdirektnije odgovorne. Razvoj koji je uslijedio, sa beskonačnom i beskrupuloznom opstrukcijom krivičnog postupka i odgovornosti, međutim, na ovu odluku, bacio je drugačije, čak dijametralno suprotno svjetlo, prikazujući ovu kao samo još jedan pokušaj izbjegavanja odgovornosti i zataškavanja.
1.2.5. Posebno težak oblik posrednog dokaza o odgovornosti Mila Đukanovića i tadašnjeg a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti, za ratni zločin deportacija 1992., predstavlja i čitav niz po pravilu nerasvijetljenih prijetnji, zastrašivanja i ugrožavanja bezbjednosti, ne samo protiv nas trojice, potpisnika ove krivične prijave, nego i protiv svih drugih koji se svih ovih dvadeset godina javno zalažu za kažnjavanje najodgovornijih za ovaj zločin. Ne samo u medijima, nego i u arhivama policije i tužilaštva, pa i u arhivi Vrhovnog državnog tužilaštva, o tome postoje brojni dokumentovani zapisi, pa se na njima zbog toga ovdje nećemo zadržavati.
1.2.6. Konačno, najteži posredni dokaz o odgovornosti Mila Đukanovića i tadašnjeg a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti, za ratni zločin deportacija 1992., predstavlja sve ono što u posljednjih više od deset godina doživljava penzionisani policijski inspektor iz Herceg Novog, Slobodan Pejović. Podsjetimo, do svjedočenja Momira Bulatovića pred sudom 2010., Slobodan Pejović je bio jedini pripadnik cjelokupnog državnog aparata Crne Gore koji je o ovom zločinu dobrovoljno svjedočio. S tim, što je on to cijelo vrijeme činio, a tako čini i dalje, bez ikakvih kalkulacija, hrabro i postojano. Nakon više od deset, treba li i ovdje naglasiti, nerasvijetljenih fizičkih napada, koje je Slobodan Pejović pretrpio u posljednjih deset godina, u potonjih godinu-dvije, zakulisana igra vrha režima krenula je i na pokušaj njegovog moralnog likvidiranja. Punih deset godina, ni jedan od novih svjedoka, koji sada svjedoče protiv Slobodana Pejovića, nije imao ni riječ prigovora protiv njegovih javnih svjedočenja, a sada, odjednom, počinju da se „sjećaju“, kako je tobože on najodgovorniji za deportacije. Isuviše providno. Ali ne i za crnogorsko tužilaštvo. Koje ne vidi nikakav problem u ovakvim svjedočenjima. Kao što ne želi da vidi ni „Čovjeka kojeg nema“, Mila Đukanovića, za čiju odgovornost govore ne samo brojni i ozbiljni posredni, nego i onaj neposredni dokaz najveće dokazne snage, naime svjedočenje Momira Bulatovića.
2. TEŽINA DJELA I OPTUŽBI
U ovoj krivičnoj prijavi riječ je o izuzetno teškim optužbama. Ali je krivično djelo o kojem je u ovoj prijavi riječ – još teže. A najteže su okolnosti ovog djela i svega što je uslijedilo nakon njega. Posebno okolnost da svi gore navedeni neposredni i posredni dokazi jasno upućuju na najveću odgovornost najviših instanci izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore. I na njihovu beskonačnu i beskrupuloznu opstrukciju rasvjetljavanja i kažnjavanja počinilaca ovog zločina, to jest samih sebe. Ovakva situacija predstavlja i najveću moguću društvenu opasnost za jednu zajednicu. I to ne samo u ovom pojedinačnom slučaju, nego i za ukupni ustavni, pravni i politički sistem zemlje.
Ova opasnost je i glavni motiv za naše reagovanje ovom krivičnom prijavom. Tamo gdje nadležni državni organi profesionalno rade svoj posao, za ratni zločin deportacija goni se po službenoj dužnosti. Tamo gdje nije tako, kao u našem slučaju, neophodna je i ovakva akcija građana, makar onih koji su zbog kažnjavanja najtežih zločina i vladavine prava, spremni da prihvate svaki rizik.
Ratni zločini, pa ni ratni zločin protiv civilnog stanovništva i čovječnosti, kakav je i zločin deportacija 1992., ne zastarijevaju. I ne mogu biti objekt nikakvih tajnih međunarodnih diplomatija, realpolitika i abolicija. Na žalost, u slučaju ovog zločina, postoje i takvi simptomi i znaci. Mi se i njima najodlučnije suprotstavljamo. I pozivamo cjelokupnu domaću i međunarodnu demokratsku javnost, da nam u tom suprotstavljanju, kao i u cjelokupnoj daljoj borbi za kažnjavanje odgovornih a posebno najodgovornijih za ovaj zločin, pruže svu neophodnu podršku i zaštitu.
PRILOG: DOSIJE DEPORTACIJE 1992
Kopije relevantnih novinskih tekstova, izvještaja i analiza
Podnosioci krivične prijave:
Milan Popović, s.r.
Esad Kočan, s.r.
Koča Pavlović, s.r.
Dostavljeno:
Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore
Vladi Crne Gore
Skupštini Crne Gore
Domaćoj i međunarodoj demokratskoj javnosti
Esad Kočan, Glavni i odgovorni urednik nedjeljnika „Monitor“
Koča Pavlović, Poslanik Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore
 Hapsite ga! |
KRIVIČNA PRIJAVA PROTIV MILA ĐUKANOVIĆA I TADAŠNJEG A NAJVEĆIM DIJELOM I DANAŠNJEG VRHA CRNOGORSKE VLASTI, ZA NEZASTARIVI RATNI ZLOČIN DEPORTACIJA 1992., KAO I PROTIV RANKE ČARAPIĆ I NJENIH INVOLVIRANIH SARADNIKA I SARADNICA U VRHOVNOM DRŽAVNOM TUŽILAŠTVU CRNE GORE, ZA SAUČESNIŠTVO POMAGANJEM POČINIOCIMA OVOG ZLOČINA DA IZBJEGNU PRAVDU
Podgorica, 3. maj 2012.
1. DOKAZI
1.1. SVJEDOČENJE MOMIRA BULATOVIĆA PRED SUDOM: NEPOSREDNI DOKAZ NAJVEĆE DOKAZNE SNAGE
Neposredni dokaz najveće dokazne snage u ovom slučaju, predstavlja svjedočenje Momira Bulatovića u prvostepenom postupku pred Višim sudom u Podgorici 12. novembra 2010. Ovo svjedočenje ima karakter neposrednog dokaza najveće dokazne snage zbog toga što je Momir Bulatović u vrijeme izvršenja zločina bio šef države, uz Mila Đukanovića, tadašnjeg predsjednika vlade, jedan od dva najviša i najodgovornija organa izvršne vlasti Crne Gore.
Momir Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: SVI SMO SVE ZNALI A MILO NAJVIŠE (vidjeti izvještaj o ovom svjedočenju iz Vijesti u Prilogu uz ovu prijavu). U cjelini, svjedočenje Momira Bulatovića, bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992., a posebno i najviše Mila Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra odnosno predsjednika vlade Crne Gore.
Dvadesetčetiri sata nakon ovog i ovakvog, krunskog i samooptužujćeg svjedočenja, tužilaštvo koje je makar minimalno profesionalno i autonomno, koje, dakle, nije partijski ili drugačije zarobljeno, proširilo bi optužnicu, makar na dvojicu, svjedočenjem apostrofiranih, najviših i najodgovornijih funkcionera izvršene vlasti. Naprotiv, jednoipogodišnjim ćutanjem, nereagovanjem i nepostupanjem po ovom svjedočenju, Vrhovno državno tužilaštvo je i samo sebe svrstalo, u krug najodgovornijih saučesnika odnosno pomagača počiniocima ovog zločina da izbjegnu pravdu.
1.2. Ostali dokazi
1.2.1. Sve do svjedočenja Momira Bulatovića pred sudom 2010., najvažniji posredan dokaz za odgovornost Mila Đukanovića za ratni zločin deportacija 1992., bila je sama činjenica da je on u vrijeme izvršenja ovog zločina bio predsjednik vlade Crne Gore. Na osnovu ove činjenice, mogla se izvoditi i dokazivati njegova takozvana komandna odgovornost. Nakon rečenog svjedočenja, međutim, nesporna je i njegova neposredna, zapravo najneposrednija i najkonkretnija odgovornost za ovaj zločin.
1.2.2. Veoma važan posredan dokaz o produženoj odgovornosti Mila Đukanovića za zločin deportacija, jeste i činjenica da je on, od 1989. do danas, dakle punih dvadesettri godine, bez prekida, najprije kao višestruki predsjednik vlade i države, a zatim, danas, i kao predsjednik vladajuće partije, nesporno politički najmoćniji pojedinac, funkcioner i oligarh Crne Gore. Samo ova činjenica može da objasni, zbog čega je slučaj deportacija, pred krivičnim sudom, pokrenut sa zakašnjenjem od punih sedamnaest godina, podizanjem optužnice 2009., kao i zbog čega, do današnjeg dana, dakle punih dvadeset godina od izvršenja, ovaj predmet, pred tim sudom, nije odmakao od samog početka. Ova činjenica, kao i mnoge druge činjenice i okolnosti, od kojih neke navodimo i u nastavku ove krivične prijave, Mila Đukanovića najteže optužuje, ne više samo za sam zločin deportacija 1992., nego i za organizovanje beskonačne i beskrupulozne opstrukcije rasvjetljavanja i kažnjavanja ovog zločina 1992-2012.
1.2.3. Na odgovornost vrhovnog oligarha, za organizovanje, koordiniranje i sprovođenje opstrukcije pravde u ovom slučaju, ukazuje i izuzetna širina ove opstrukcije, koja je obuhvatila ne samo cjelokupnu crnogorsku egzekutivu i vladajuće djelove legislative, nego i cjelokupno crnogorsko pravosuđe, dakle gotovo cjelokupan državni aparat. Nakon policije i tužilaštva, naime, jasni znaci opstrukcije, mogli su da se prepoznaju i u postupanju suda, najprije onog istražnog, koji je Mila Đukanovića saslušao tokom vikenda, u subotu, 31. maja 2008., i to bez prisustva makar jednog jedinog advokata optuženih, a zatim i onog sudećeg, prvostepenog suda, Višeg suda u Podgorici, koji je najprije odbio izričit prijedlog jednog od advokata odbrane da, nakon svjedočenja Momira Bulatovića, pred sud, ipak, pozove i sasluša kao svjedoka i Mila Đukanovića, a zatim još radikalnije, zapravo najradikalnije, kada je svoju oslobađajuću presudu, utemeljio ne na nedostatku dokaza, kako to saučesnička vlast u opstrukcijama ove vrste obično čini, nego na navodnom nepostojanju samog krivičnog djela, čija je očigledna svrha bila pre zaštita od odgovornosti vrhovnika crnogorske vlasti, nego samih optuženih niže i srednjerangiranih policijskih funkcionera.
1.2.4. Posebno uvjerljiv posredan dokaz o odgovornosti Mila Đukanovića i tadašnjeg a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti, za ratni zločin deportacija iz 1992., jeste i odluka građanskog suda o naknadi štete odnosno poravnanju između vlade Crne Gore i dijela porodica žrtava deportacija od 26. decembra 2008. U momentu kada je donijeta, ova odluka je pozdravljena, kao oblik nedvosmislenog priznanja crnogorske vlade, ne samo da je zločin počinjen, nego i da su upravo crnogorska država i vlast, za ovaj zločin najdirektnije odgovorne. Razvoj koji je uslijedio, sa beskonačnom i beskrupuloznom opstrukcijom krivičnog postupka i odgovornosti, međutim, na ovu odluku, bacio je drugačije, čak dijametralno suprotno svjetlo, prikazujući ovu kao samo još jedan pokušaj izbjegavanja odgovornosti i zataškavanja.
1.2.5. Posebno težak oblik posrednog dokaza o odgovornosti Mila Đukanovića i tadašnjeg a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti, za ratni zločin deportacija 1992., predstavlja i čitav niz po pravilu nerasvijetljenih prijetnji, zastrašivanja i ugrožavanja bezbjednosti, ne samo protiv nas trojice, potpisnika ove krivične prijave, nego i protiv svih drugih koji se svih ovih dvadeset godina javno zalažu za kažnjavanje najodgovornijih za ovaj zločin. Ne samo u medijima, nego i u arhivama policije i tužilaštva, pa i u arhivi Vrhovnog državnog tužilaštva, o tome postoje brojni dokumentovani zapisi, pa se na njima zbog toga ovdje nećemo zadržavati.
1.2.6. Konačno, najteži posredni dokaz o odgovornosti Mila Đukanovića i tadašnjeg a najvećim dijelom i današnjeg vrha crnogorske vlasti, za ratni zločin deportacija 1992., predstavlja sve ono što u posljednjih više od deset godina doživljava penzionisani policijski inspektor iz Herceg Novog, Slobodan Pejović. Podsjetimo, do svjedočenja Momira Bulatovića pred sudom 2010., Slobodan Pejović je bio jedini pripadnik cjelokupnog državnog aparata Crne Gore koji je o ovom zločinu dobrovoljno svjedočio. S tim, što je on to cijelo vrijeme činio, a tako čini i dalje, bez ikakvih kalkulacija, hrabro i postojano. Nakon više od deset, treba li i ovdje naglasiti, nerasvijetljenih fizičkih napada, koje je Slobodan Pejović pretrpio u posljednjih deset godina, u potonjih godinu-dvije, zakulisana igra vrha režima krenula je i na pokušaj njegovog moralnog likvidiranja. Punih deset godina, ni jedan od novih svjedoka, koji sada svjedoče protiv Slobodana Pejovića, nije imao ni riječ prigovora protiv njegovih javnih svjedočenja, a sada, odjednom, počinju da se „sjećaju“, kako je tobože on najodgovorniji za deportacije. Isuviše providno. Ali ne i za crnogorsko tužilaštvo. Koje ne vidi nikakav problem u ovakvim svjedočenjima. Kao što ne želi da vidi ni „Čovjeka kojeg nema“, Mila Đukanovića, za čiju odgovornost govore ne samo brojni i ozbiljni posredni, nego i onaj neposredni dokaz najveće dokazne snage, naime svjedočenje Momira Bulatovića.
2. TEŽINA DJELA I OPTUŽBI
U ovoj krivičnoj prijavi riječ je o izuzetno teškim optužbama. Ali je krivično djelo o kojem je u ovoj prijavi riječ – još teže. A najteže su okolnosti ovog djela i svega što je uslijedilo nakon njega. Posebno okolnost da svi gore navedeni neposredni i posredni dokazi jasno upućuju na najveću odgovornost najviših instanci izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore. I na njihovu beskonačnu i beskrupuloznu opstrukciju rasvjetljavanja i kažnjavanja počinilaca ovog zločina, to jest samih sebe. Ovakva situacija predstavlja i najveću moguću društvenu opasnost za jednu zajednicu. I to ne samo u ovom pojedinačnom slučaju, nego i za ukupni ustavni, pravni i politički sistem zemlje.
Ova opasnost je i glavni motiv za naše reagovanje ovom krivičnom prijavom. Tamo gdje nadležni državni organi profesionalno rade svoj posao, za ratni zločin deportacija goni se po službenoj dužnosti. Tamo gdje nije tako, kao u našem slučaju, neophodna je i ovakva akcija građana, makar onih koji su zbog kažnjavanja najtežih zločina i vladavine prava, spremni da prihvate svaki rizik.
Ratni zločini, pa ni ratni zločin protiv civilnog stanovništva i čovječnosti, kakav je i zločin deportacija 1992., ne zastarijevaju. I ne mogu biti objekt nikakvih tajnih međunarodnih diplomatija, realpolitika i abolicija. Na žalost, u slučaju ovog zločina, postoje i takvi simptomi i znaci. Mi se i njima najodlučnije suprotstavljamo. I pozivamo cjelokupnu domaću i međunarodnu demokratsku javnost, da nam u tom suprotstavljanju, kao i u cjelokupnoj daljoj borbi za kažnjavanje odgovornih a posebno najodgovornijih za ovaj zločin, pruže svu neophodnu podršku i zaštitu.
PRILOG: DOSIJE DEPORTACIJE 1992
Kopije relevantnih novinskih tekstova, izvještaja i analiza
Podnosioci krivične prijave:
Milan Popović, s.r.
Esad Kočan, s.r.
Koča Pavlović, s.r.
Dostavljeno:
Vrhovnom državnom tužilaštvu Crne Gore
Vladi Crne Gore
Skupštini Crne Gore
Domaćoj i međunarodoj demokratskoj javnosti