Elifa KRIJEŠTORAC: Srpsko-crnogorski pisci su kasnije sve ove karakteristike krvoločnog Tepeša pripisali Turcima, a što se i dan danas može naći u nekim dijelovima novije srpske književnosti, i to u knjigama srpskog duhovnog Tepeša, Ćosića a u pokušaju relativiranja, pa čak i opravdavanja genocida kojeg je njegov narod počinio u Bosni. I upravo zbog nedostatka te volje i nemarnosti bošnjačkih akademika, da se običnom čovjeku pruži odgovor na neka pitanja, taj obični čovjek je, kako tada tako i danas bio prinuđen da se oslanja samo na ono što mu je blisko i razumljivo, a to je patriotizam. Pa iako u tom patriotizmu nema ničeg lošeg, on ipak može da bude poguban, baš zbog nedostatka objašnjenja pa se takav suhi patriotizam ne može ničim drugim artikulisati osim kroz patnju, a često i kroz nasilje. Ali, koga to interesuje?

Ima jedna stara hićaja, koju sam davno čula i upamtila, jer uprkos tome što više liči na nekakav vic, utoliko ona u sebi sadrži jednu filozofiju, a koja objašnjava jednu posebnu vrstu čovjeka.

Godine 1954. u bivšoj Jugoslaviji vladala je velika glad i nestašica, samo Era nije bio toliko pogođen tom nesrećom, jer je zemlja na tom području bila uvijek plodna, pa je tamo bilo manje gladi nego u ostalim dijelovima države.
Jednoga dana dođe jedan Jevrejin kod svoga komšije Ere i zatraži da mu Era pozajmi deset jaja do subote.
Era pristane i iz kokošinjca odmah nakupi deset jaja, a onda iznese kantar stavi jaja na tas i počne mjeriti jaja.
Čudio se Jevrejin pa upita: „Što mjeriš ta jaja veseo bio, tražio sam ti deset jaja, deset ću ti vratiti i čista posla...?

„Eeee, dragi moj komšo, broj nije jednako težina, jer ja tebi dajem deset krupnih jaja, a ako ti meni vratiš deset sitnih jaja, onda sam ja na gubitku!“

Nakon toga Jevrej proda svoju kuću i imanje i odmah se odseli iz tog kraja. Tako je ostala priča, kako je Era protjerao Jevreja iz Užica.

Ovim tekstom, ja sam zapravo htjela nešto da kažem o ovim aktuelnim zbivanjima u Srbiji i izbornoj kampanji u kojoj prvi put u svojoj historiji Bošnjaci Sandžaka odlučiše da iz redova bošnjačkog korpusa izaberu svog kandidata koji će se natjecati za predsjednika Republike Srbije.
Koliko je ovaj potez Bošnjaka Sandžaka za same Srbe bio čudan, utoliko je čini mi se za poneke Bošnjake toliko apstraktan i kontradiktoran njegovom vazalskom mentalitetu, da je prosto primoran podleći onoj istoj filosofiji Ere iz Užica da „broj ne može biti jednak težini“ i što je veći broj birača, koji podržavaju Muftijinu kandidaturu, u tom više panike i nepovjerenja kod onog podređenog vazalskog tipa Bošnjaka, koji konstantno nešto mjeri, opipava i ispituje.

Kada bi ga neko upitao - šta ga konkretno brine kada je kandidatura Muftije u pitanju, on to ne bi umio objasniti, jer da bi neko ocjenjivao ljude prvo mora nešto saznati i o sebi. A on to jednostavno ne želi učiniti ili ne umije, jer sa aspekta sluganskog načina života kojega je on dobrovljno prihvatio i pomirio s snjim, on se nikada nije ni bavio preispitivanjem svog položaja i uloge u društvu, a kamoli da vrši samokritiku.

Zbog toga taj vazalski tip, nema drugog izbora osim da mjeri, da odmjera i sumnjiči, i da onako iz prikrajka i sa određene distance priželjkuje Muftijin poraz, kako više ne bi morao razmišljati.
Onaj ko ima vremena da malo duže studira određenu grupu ljudi, kao što to autor ovog teksta permanentno čini, studirajući socio-psihološko stanje Bošnjaka, lahko će doći do zaljučka, da facesbook nije samo bezvezna igrica ili samo socijalna platforma za povezivanje ljudi raznih profila, već je on i neka vrsta virtualne planete u kojoj bitiše jedna nova vrsta modernog homosapiensa, stručnim jezikom nazvan „stakleni čovjek“.

Godinama sam i sama namjerni gost te planete, posmatrajući i studirajući u njoj samo jednog, a koji mene najviše interesuje iz prostog razloga, jer studirajući i posmatrajući „također staklenog Bošnjaka“ ja pokušavam definisati srž kolektivnog bošnjačkog problema, koji je automatski i moj problem. Ali, da se vratimo temi.

Elita i narod
Ako se počne od samog početka, tj. od osnovnog osjećaja i potrebe čovjeka za slobodom, lahko će se zaključiti, da većina bošnjačkog naroda ima snažnu želju da bude slobodan, dok je onaj intelktualni faktor, a koji sačinjava glavnu kariku u tom procesu još manjkav, jer mu sam položaj u kome se Bošnjak danas nalazi ne nudi jasnu definiciju. A onaj koji bi ga usmjerio i koji bi mu na najbolji način mogao objasniti, o čemu to Muftija danas govori, i zašto se Muftija odlučio za kandidaturu, njega jednostavno nema. Nema njegove elite, koja, iako nije zadužena da učestvuje u izborima, jeste dužna da komentariše te izbore.

Zgazi ih, muftija!!!

Zbog toga je onaj obični Bošnjak ovih dana prosto rastrgnut između opravdane potrebe da nešto učini za svoju budućnost i sopstvenog straha da opet ne napravi grešku.
I upravo iz nedostatka tog valjanog savjeta i stručne ocjene sa strane od strane odgovornih, on je primoran da traži neke druge paralele i primjere, koji su mu najlogičniji i jednostavniji.

Međutim, da bi on stvorio tu jedinstvenu sliku o svojoj budućnosti, on mora svoj fokus usmjeravati na dva polja. Prvo, unutar svoje zajednice i unutar okruženje u kome živi. Ali to nije tako jednostavno iz više razloga, jer da bi neko poznavao oba ova polja, on mora da poznaje i historiju. Bošnjaci kao što je poznato nisu zapisivali svoju historiju. Pa čak i oni događaji koji su kurzirali u narodu, prenoseći se usmeno s koljena na koljeno, na kraju su završavali kao špekulacije ili zavjereničke teorije, a najviše iz razloga što se zavisno od uslova i vremena u kome se živjelo, oblikovalo i modeliralo po potrebi. Tako se na kraju gubio onaj autentični izvor, pa i sama hronologija tih događaja, što nije baš bezopasno za sve ljude.

Najveće poljedice okvih i sličnih propusta na svojoj koži najviše su osjetili upravo Bošnjaci, jer njihova elita koje je uvijek bilo, bez obzira što se vijekovima živjelo pod tuđom vlašću, nikada nije dovodila u pitanje ono što su srpsko-crnogorski akademici pisali u svojim knjigama.

Poznati rumunski velikoposjednik i vožd Vlađ Tepeš, u narodu poznat kao grof Drakula, bio je najokrutniji vođa i čovjek svog doba. Da bi opisali njegovu krvoločnost, zapadni historičari su posebno isticali njegovu naviku koju je Vlađ Tepeš praktikovao, tako što bi zarobljenika koji bi mu pao šaka, nabijao na zašiljen kolac. I dok bi taj nesretnik umirao na najgorim mukama, Tepeš bi sjedio naslonjen leđima na taj isti kolac i mirno jeo. Drugi primjer govori, kako da je taj isti Tepeš kažnjavao izdajnike, tako što bi im tijela vezao za dva konja, koji su ih žive rastrzali.

Srpsko-crnogorski pisci su kasnije sve ove karakteristike krvoločnog Tepeša pripisali Turcima, a što se i dan danas može naći u nekim dijelovima novije srpske književnosti, i to u knjigama srpskog duhovnog Tepeša, Ćosića a u pokušaju relativiranja, pa čak i opravdavanja genocida kojeg je njegov narod počinio u Bosni.

I upravo zbog nedostatka te volje i nemarnosti bošnjačkih akademika, da se običnom čovjeku pruži odgovor na neka pitanja, taj obični čovjek je, kako tada tako i danas bio prinuđen da se oslanja samo na ono što mu je blisko i razumljivo, a to je patriotizam. Pa iako u tom patriotizmu nema ničeg lošeg, on ipak može da bude poguban, baš zbog nedostatka objašnjenja pa se takav suhi patriotizam ne može ničim drugim artikulisati osim kroz patnju, a često i kroz nasilje. Ali koga to interesuje?
Baveći se mahom sama sobom, ta elita (čast izuzecima) a koja je uvijek bila dio orkestriranih sistemima tuđinske vlasti, uvijek i najčešće se trudila da se integriše i identifikuje sa tim orkestrom, potpomažući tako i Srbima i Hrvatima pa i stranim režimima u kome je obitavala bošnjačka dijaspora, da se taj narod lakše svede na nivo obične skupine, koja se na kraju sama gubi.

Zbog ovakvih i sličnih činjenica moguće je shvatiti, zbog čega je dolazilo do podjele unutar bošnjačkog korpusa, jer se navažniji dio koji se naziva „bošnjačkom elitom“ i sam dijelio i udaljavao od svog naroda. Nikada se ranije ova podijeljenost nije mogla tako uočiti, kao u vrijeme i poslije rata u Bosni i Hercegovini, i u vrijeme ove najnovije izborne kampanje u Srbiji. Pa ikao se Muftija Muamer Zukorlić kao jedina elitna ličnost iz tog kruga, stavio na čelo svog naroda, vrlo mali broj bošnjačkih akademika, doktora, profesora i druge visokoobrazovane inteligencije se pozabavio pitanjem takvog izbora. Ako nije iz razloga što je Muftija dio jedne druge elite tj. uleme, gotovo je ne moguće naći drugi razlog, osim da se zaroni u psiho-profil te iste akademske elite, pa da se na taj način objasni, zašto baš Bošnjaci imaju takvu elitu. Ovih dana, dok se bošnjačka mladež, kako ova u dijaspori, tako i ona u zemlji masovno podigla na noge, da ostvari makar zehru svojih prava sa kojima se decenijama suočava, njihova elita, kako ona u Sarajevu, tako i u ova Sandžaku, jednostavno se sklonila u ćošak, da ne kažem, sakrila se, pa se u narodu polahko stiče utisak, da ta naša najreprezantivnija pamet nije baš sigurni da uopšte tom narodu i pripada.

Ali sve ima svoju cijenu pa i to.

Stariji ljudi ovo možda neće upamtiti, ali će upamtiti ove današnje mlade generacije, koje će u budućnost ponijeti jednu gorku spoznaju, da su i oni ostavljeni sami, kao one generacije prije njih, i to baš u onom odlučujućem momentu kada im je ta elita najviše trebala. Ovo elektronsko čudo od kompjutera, mnogo će duže pamtiti od knjiga, i čisto sumnjam da će u budućnosti ikada iko posegnuti da spali sve komjutere, kao što se to nekada radilo sa knjigama, pa da se istina ponovo sakrije i preinači u bilo čiju korist. Na stranu sva služinčad takve elite, i pseudo stvaraoci neke nove pseudo bošnjačke književnosti, koja sve više liči na ovu zapadnjačku duhovno iščašenu novotariju, na stranu muzikanti i ne-ozbiljan pristup ovoj lijepoj grani umjetosti, nastranu sva posrnuća bošnjačke pameti pouzrokovana zapadnjačkim neoliberlizmom, najveća šteta koja se mogla učiniti bošnjačkom narodu ako ne i zločin, je to što je ta bošnjačka elita i dalje ostala u službi politike i što joj nikada nije uspjelo da se proglasi nezavisnom.

Ali ako je tačna ona mudra izreka koja kaže: „Ako hoćeš da mijenjaš svijet, onda budi sam ta prva promjena“ - onda se neizostavno nameće pitanje: šta je to što bošnjačku elitu nikada ne mijenja, i šta je to čini tako bezbjednom u jednom nepravednom sistemu, a u kome je ona zauzela poziciju korisnog idiota?

I kako god da se izbori završe, pa da čak i da se dogodi to čudo da Muftija Muamer Zukorlić postane predsjednik, i pored sve sreće i ponosa što smo prvi put uzdignuti iznad one uloge vječite žrtve, u nama će ipak ostati onaj mučan osjećaj i sjećanje na ovu sramnu izdaju.