Zijad BEĆIREVIĆ: Dejtonska BiH je već 17 godina pod totalitarnim rasističkim režimom Srbije i Republike srpske. Sve više razarana iznutra, nagrizana iz vana. Podjele se produbljuju, temeljne osnove države razgrađuju. Neprijatelji države djeluju slobodno i nekažnjeno, a sve više rodoljuba završava na robiji, za upozorenje i pouku svima onima koji se usude stati na branik i braniti domovinu. Šta nam sada ostaje braćo Bosanci, braćo Bošnjaci. Da trpimo i jadikujemo zbog zla i nepravdi koje su nam nanošene stotinu godina i koje nam se danas iznova nanose?

Fujj Pravdo!!! Marš pravednici!!! Običnom svijetu, Bosancima, Bošnjacima Pravda se sve više gadi, jer smrdi. Kome čovjek da povjeruje, od koga da očekuje pošten odnos u ovom svijetu obmana, laži i prevara. Lažu sudije, političari, diplomate, domaći i strani. Sve se izopačilo, sve je naopako. Istina je postala laž, a laž istina. Zločin je postao dobro djelo, a dobro djelo izazov samo za budale. Šta smo i gdje smo? Već dugo nismo subjekat. Oteli su nam sve, a sada nam uzimaju i ime. Kuda nas vodi Evropa, kuda ide ovaj izopačeni ludi svijet???

Ovo je samo blagi izraz gorčine i boli koju osjećaju Bosanci/ Bošnjaci nakon presude Ustavnog suda BiH o ukidanju prefiksa “Bosanski“ u nazivima i imenima bh gradova, ili je ispravnije reći nakon egzekucije Ustavnog suda BiH nad Dejtonskim osuđenikom- državom Bosnom i Hercegovinom, sa Damaklovim mačem u izdajničkim rukama Mirsada Čemana, Suade Paravlić... Gdje je tu pravda, gdje istina? Da li su sudovi BiH slijepi, nagluhi, gluhi, kratkovidni ili lukavi... dalekovidni? Da li služe istini i pravdi ili su izvor pokvarenosti i nemorala? Zakoni i norme su im sve češće samo podloga i formalni osnov optužbe, jer presude se donose na osnovu dogovora, pod pritiscima i preglasavanjem, za račun vladajućih struktura, političkih klanova i globalnih političkih interesa. Jedna laž pravda se drugom, trećom petom. Ukidaju nam mjesto rođenja, a državljanstvo zamjenjuju entitetskim. Ruše nam državu a mi im dajemo nove mandate. I za sve imaju opravdanje i izgovor.

I ovdje se ruši B-H država

Po kojoj to pravdi, po kojim zakonima danas gubimo pravo na naša vjekovna imena koja su nam ostavili pradjedovi, djedovi, očevi i sada bi morali nositi imena i koristiti nazive koje su nam odredili najveći krvnici današnjice, ljudi koji nas mrze iz dna duše- Milošević, Karadžić, Dodik i njihov matičar Dobrica Ćosić. Moja Bosanska Dubica ne može se više zvati Bosanska Dubica, već četničkim imenom Kozarska Dubica. Ulica u kojoj sam rođen sada je Kninska. Ono što smo zvali Titovo sada je Draže Mihajlovića. U takvu Dubicu ne mogu više da idem, neću joj pisati niti slati svoja pisma, neću posjećivati ni očev mezar. Neću, jer za mene sada definitivno nema mjesta u mojoj kući na obali rijeke Une, niti ga ima za Bošnjake i Hrvate protjerane is Prijedora, Bijeljine, Foče, Srebrenice, Bratunca, Zvornika... Ima samo, ako pristaju da trpe, pate i budu roblje... da ne rađaju i što brže umiru. Ali ga zato ima dovoljno na vjekovnoj Bošnjačkoj zemlji za Srbe uvezene iz Hrvatske, s Kosova a privremeno i iz Srbije, ima ga za njih u našim opustošenim mahalama, ulicama i nastambama, fabrikama, školama, koje smo podizali i gradili za našu djecu i buduće generacije.

Pravda iz sjene

Sada će se Bosanski Brod zvati samo Brod, Bosanski Šamac- Šamac, Bosanski Novi- Novi Grad, Bosanska Gradiška- Gradiška, Skender Vakuf – Kneževo...Tako su se nakad stoljećima novorođena djeca u bošnjačkim familijama zvala Sulejman, Muhamed, Abdulah, Hasan, Omer, Mehmed, Fatima, Asima Šemsa, Halima, Adila, Naima, Subhija, Fikreta, a sada se mnogi stide takvih imena pa svoju djecu zovu Kevin, Damir, Sanja, Vesna, Njemanja,...Izgubimo svoja imena, imena svojih ulica, gradova, pa izgubimo i potomstvo... Prvo Emir postade Nemanja, pa Bosanske šume postadoše Srpske šume; Bosanski gradovi postadoše Srpski gradovi, pa okupirana i porobljena Bosna i Hercegovina velikim dijelom postade srpsko interesno područje, kolonija, sastavni dio obnovljivog Dušanovog carstva, a zaštitne znakove naših gradova zamjenjuju noževima i kamama. Hoće li tako biti, može li tako biti? Osvjedočimo se na primjeru Srbije.

Šta se dogodilo sa bosanskom/bošnjačkom kulturom i tradicijom, sa bosanskim nazivima i imenima u Srbiji, gdje je nekad ne tako davno bilo na stotine džamija, hanova i drugih objekata islamske bošnjačke kulture i tradicije? Zbrisani sa zemlje. Izbrisani iz prošlosti i sadašnjosti kao da nisu nikad ni postojali. U njoj kao da nikad nije bila kuća Omerova, Safetova, kao nikad ni u jednom dijelu Beograda nije bilo džamije, ni mezara... Ko danas pamti kako se nekad zvala Skadarlija,Topčider, kako se zvala Knez Mihajlova,... Da li su na to mislile i o tome razmišljale sudije Ustavnog suda BiH kada su vršile egzekuciju nad svojom državom ili su bili u transu slušajući koračnicu Marš na Drinu, sa kojom je gažena Drina i vršen pokolj nad Bošnjacima Srebrenice, Bratunca, Foče, Zvornika,... Sada je Srbija samo Srbija. Sve u njoj je samo srpsko. Kad bi se u Srbiji vratila imena i nazivi koji su u njoj živjeli stotinama godina, koliko bi i da li bi uopšte bilo Srbije? A tako bi za pedesetak godina moglo biti u BiH ako ostanemo sjediti i gledati kako nam i dalje ruše ograde, ulaze u dvorišta, na mjestima gdje smo imali kuću grade stambena naselja i u njih naseljavaju Srbe.

Razgovaram s rođacima u Hamburgu, prijateljem u Čikagu. Svu su preneraženi, šokirani... Ne mogu da vjeruju. Misle da je to opet neka zabuna, neka greška. Nažalost, nije ni zabuna ni greška, već podvala, obmana, izdaja...

Dejtonska BiH je već 17 godina pod totalitarnim rasističkim režimom Srbije i Republike srpske. Sve više razarana iznutra, nagrizana iz vana. Podjele se produbljuju, temeljne osnove države razgrađuju. Neprijatelji države djeluju slobodno i nekažnjeno, a sve više rodoljuba završava na robiji, za upozorenje i pouku svima onima koji se usude stati na branik i braniti domovinu.
Šta nam sada ostaje braćo Bosanci, braćo Bošnjaci. Da trpimo i jadikujemo zbog zla i nepravdi koje su nam nanošene stotinu godina i koje nam se danas iznova nanose? Da tugujemo zajedno sa Bošnjačkim majkama uz obale Drine, Une i Save, da bojkotujemo sve što nas razdvaja, truje i razara? Da idemo u mirne demonstracije i štrajkujemo glađu, ili da ustanemo, umjesto što saburimo i sjedeći dočekujemo nove dnevne nevolje? Da pokorno služimo nametnutom nepravednom Dejtonskom ugovoru ili vratimo i osavremenimo naš Ustav za koji smo glasali?

Ustavni sud BiH je donio odluku kojom se nalaže Parlamentu BiH da prihvati nazive opština koji su sada važeći u Republici srpskoj. Istom presudom ukidaju se i dvojni nazivi opština za opštine Odžak/Vukosavlje, Gračanica/Petrovo, Bosanska Krupa/Krupa na Uni, Ključ/Ribnik, Jajce/Jezero, Stolac/Brekovići, Kalesija/Osmaci. Za provođenje odluke ostavljen je rok od 6 mjeseci. Odluka suda je konačna i obavezujuća. Neće je promjeniti ni Parlament, ako je ne izmjeni narod. A Narod- to smo MI!!!!MI!!! MI!!! Ali mi se ljutimo i šutimo. Neshvatljivo je kako se uvijek brzo mirimo sa onim što gubimo i izgubimo. Da li će i ovaj put biti tako. Već sada neki kažu, kakvi god bili nazivi bh gradova, oni su u BiH a ne tamo gdje su ih Oni mislili imati. Istina je, oni su tamo, ali mi nismo u njima. A grad čine ljudi.

Krivi smo što se mirimo sa nametnutim, ali veliku dozu krivnje na sebi nosi i Sarajevo, koje sebe traži negdje drugdje u svijetu s uvjerenjem da ga ima dovoljno u državi. U Bosni već dugo fali malo više Sarajeva, malo ga je bilo na periferiji, još manje u pograničnim zonama. Dijaspori je okrenulo leđa. A tako se gubi ne samo periferija već i Sarajevo.

Gdje je taj naš patriotizam da branimo sebe, nas, svoje i naše tekovine?. Da li je sagorio ili još gori? Da li je splasnuo ili još tinja i raste? Ili gori, a mi ga potiskujemo. A Bosna tone, propada; sve je manje Bosne i manje Bosanaca. Dok nama patriotska svijest poraste, Bosnu će napustiti i posljednje laste. Ostaje nam da vjerujemo da ipak nije tako, da se patriotizam širi, možda ne dovoljno brzo i snažno, ali širi i raste. Od pravde uz koju danas živimo ne možemo očekivati podršku našem patriotizmu, već njegovoj osudi i progonu. Ova izdajnička bosanska pravda nije čak ni ona koju je u svojoj bespomoćnost ismijavao David Štrbac, ali jeste drska, prkosna, nepravedna, tendenciozna, zlobna i nemilosrdna prema Bosni i Bošnjacima.

Presuda Ustavnog suda BiH kojom se ukidaju vjekovna imena bosanskih gradova a naređuje usvajanje naziva koje su uveli Karadžić i njegovi sljedbenici je egzekucija nad državom BiH, a sudije koje su je donijele - egzekutori.

Fujj Pravdo!!! Marš pravednici!!! Običnom svijetu, Bosancima, Bošnjacima Pravda se sve više gadi, jer smrdi. Kome čovjek da povjeruje, od koga da očekuje pošten odnos u ovom svijetu obmana, laži i prevara. Lažu sudije, političari, diplomate, domaći i strani. Sve se izopačilo, sve je naopako. Istina je postala laž, a laž istina. Zločin je postao dobro djelo, a dobro djelo izazov samo za budale. Šta smo i gdje smo? Već dugo nismo subjekat. Oteli su nam sve, a sada nam uzimaju i ime. Kuda nas vodi Evropa, kuda ide ovaj izopačeni ludi svijet???