Već jedanaest godina moja porodica trpi nepravdu i diskriminaciju prava od strane korumpiranog pravosuđa Federacije Bosne i Hercegovine. Poslije prava na život, pravo na dom je najvažnije ljudsko pravo. Zbog diskriminacije mojih prava na dom podnio sam tužbu protiv Federacije BiH još 2002. godine (CH/02/12278, 24. 09. 2002.).

Višegodišnji psihološki teror nad mojom porodicom nastavljen je sramotnim lažiranjem dokumentacije i od strane Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u prisustvu: predsjednika Miodraga Simovića, podpredsjednica Valerije Galić i Seade Palavrić i sudija Mate Tadića i Zlatka M. Kneževića, na predmet: AP- 794/09. Lažirani su prilozi 2. 3. i 4., kako bi se tobožnjim istekom roka za apelaciju pokušale opravdati sve ostale neistine koje je napisalo gore spomenuto vijeće, te na taj način spriječilo da sud u Strasbourgu vodi postupak (s obzirom da ako se propusti rok za apelaciju nema se pravo na tužbu).

Odluku da ova apelacija nije dopuštena Ustavni sud BiH dostavio je na moju adresu 02. 04. 2012., a ta odluka će sada biti jedan od dokaznih materijala za sud u Strasbourgu, gdje namjeravam predati tužbu.

Patnje moje porodice počele su prije jedanaest godina montiranim sudskim procesom (P-2475/00) od strane Općinskog suda u Tuzli. U ovom procesu bespravni korisnik Muhamed Hidanović je uz pomoć mita kojeg je dao sudkinji Općinskog suda Admiri Sejranić otuđio moj stan. Hidanovićev advokat Amir Omerćehajić (koji je, dok je bio pomoćnik načelnika Selima Bešlagića, smijenjen od Visokog predstavnika za BiH zbog afera sa stanovima i zloupotreba stanarskih prava), pokrenuo je tužbu protiv Javne zdravstvene ustanove Univerzitetski klinički centar u Tuzli, koji usput rečeno, nije bio vlasnik stana. JZU Univerzitetski klinički centar u Tuzli je, da bi zavarao OHR, platio sudske troškove i, iz nejasnih razloga, pristao da izgubi parnicu čime je i moralno i materijalno oštetio svog doktora medicinskih nauka, Safeta Agovića.

U predmetu P-2475/00 lažiranom presudom je isključen, kako se navodi, umješač Safet Agović, kao nosilac stanarskog prava na stan u ul. S. Mičića br. 2 III/19 u Tuzli i to prije kraja sudskog procesa. Prije donošenja kupljene presude od strane bespravnog korisnika Muhameda Hidanović i nepostojećeg vlasnika, Javne zdravstvene ustanove Univerzitetski klinički centar u Tuzli, ja sam po savjetu Ombudsmena Federacije Bosne i Hercegovine pokrenuo tužbu protiv Federacije BiH (CH/02/12278, 24. 09. 2002.).

Međutim, šef službe za stambene poslove u Tuzli, Faruk Ajaz, protivno zakonu Visokog Predstavnika za BiH 18. 04. 2002. godine deložirao je moju porodicu iz zamijenjenog stana, a da joj prethodno nije vraćen stan koji je dala za zamjenu. Korumpirano pravosuđe Bosne i Hercegovine nije ispoštovalo propise OHR-a. Prema meni i mojoj porodici ova služba se svo vrijeme odnosila kao prema onima koji su potpuno napustili stan, a ne onima koji su ga u istom gradu samo zamijenili za drugi. Uz to, povrijeđen je i propis Visokog predstavnika za BiH da se deložacija kod spornih slučajeva može izvršiti tek poslije odluke suda, a mi smo, suprotno propisu, deložirani prije odluke suda.

Za jedanaest godina psihološkog maltretiranja mene i moje porodice Sud nije uspio obaviti ni procjenu validnosti ugovora o zamjeni stanova sa dva pravna subjekta JZU UKC Tuzla i Općinom Tuzla, niti me saslušati kao praničnu stranku.

Pravosudni sistem Federacije BiH, uz "aminovanje" korumpirane gradonačelničke stranke u Tuzli, pokušao je opravdati prijestup koji je počinio šef službe za stambene poslove, Faruk Ajaz, deložirajući moju porodicu iz stana prije okončanja sudskog procesa.

Općinski sud u Tuzli je omogućio da se zakaže parnični postupak P-2475/ 00 koji je po svim međunarodnim propisima bio pravi montirani sudski proces u korist Muhameda Hidanovića. S obzirom na to da Hidanović nije imao status izbjeglog, niti raseljenog lica, a u Tuzli je imao kuću kod oca i po tazbinskom srodstvu još jednu kuću, očekivalo se da, najkasnije do 01. 12. 2001. mora napustiti moj stan, po propisu Visokog predstavnika. Kako bi me oštetio, Oćinski sud u Tuzli se u dva navrata proglasio apsolutno nenadležnim (P-600/02 i P-1023-02) omogućivši time da se montirani proces (P-2475/00) nezakonito, u ime Federacije BiH, proglasi pravosnažnom presudom iako u ovom procesu nisu učestvovali niti vlasnik stana niti nosilac stanarskog prava.

Predsjednik Suda, Vaso Gospavić, prekršio je zakon tako što je 2005.godine prodao stan za certifikate, dok su sudski procesi P-757/03., P-343/2. i P-2310./03 bili još uvijek u toku!

Po savjetu Ombudsmena za ljudska prava Federacije BiH 2002. podnio sam tužbu protiv Federacije BiH, jer Općinski sud u Tuzli nije ispoštovao propise OHR-a, niti preporuke Ombudsmena za ljudska prava u kojima stoji da su ljudska prava porodice Agović prekršena.

Presude su povjerene sudkinji Zorki Erić, koja je bila i član sudskog vijeća u montiranom sudskom procesu P-2475/00 kao i član vijeća u procesu P-600/02 za koje se Općinski sud u Tuzli, proglasio nenadležnim. Iako neargumentirane, Kantonalni sud u Tuzli je potvrdio njene presude uz blagoslov predsjednice kantonalnog suda Indire Hadžimehmedović, koja je, usput rečeno, sestra sudkinje Admire Serjanić (iste one koja je sa advokatom Amirom Omerćehajićem lažirala presudu u montiranom procesu P-2475/00 i sudijom Vasom Gospavićem koji je prodao stan dok još sudski procesi nisu bili završeni).

Moja agonija i agonija moje porodice se nastavila kada je Vrhovni sud Federacije BiH iz nejasnih razloga donio skandaloznu odluku da porodica Agović "nema pravo na reviziju P-757/03", navodeći tvrdnju da "vrijednost spora ne vrijedi više od 10.000 KM", što znači da stan u centru grada i jedanaest godina patnje porodice ne vrijede ni 10. 000 KM.

Nije mi bilo preostalo ništa drugo nego da se obratim i Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, uz nadu da Ustavni sud ne pripada kriminalnoj grupi upravnih i sudskih organa. Međutim, ispostavilo se je Ustavni sud ustvari "krov" cijele te kriminalne grupe! U to smo se uvjerilili kada smo 29. 03. 2012. godine dobili odluku od Ustavnog suda koju je potpisao predsjednik Miodrag Simović da se apelacija Safeta Agovića odbacuje kao nedopuštena, dokazujući tako enormnu korumpiranost i kriminalnu organiziranost pravosuđa u BiH.

Zakoni Visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu o zamijenjenim stanovima su se morali poštivati. Moj zamijenjeni stan se lažiranom dokumentacijom nije smio proglasiti napuštenim. Zbog toga Ustavni sud rizikuje da njegova sramna odluka bude predmetom ismijavanja, s obzirom da ja i moja porodica namjeravamo svoja prava potražiti i u Strasbougu.

U dopisu Ustavnog suda BiH od 27. 10. 2009. godine uočava se da je predsjednica Kantonalnog suda u Tuzli dana, 03. 09. 2009. i 04. 09. 2009. godine sud obavijestila da sam primio dostavnice Kantonalnog suda u Tuzli 03. 03. 2009. radi čega se ne može tvrditi da je rok za podnošenje apelacije propušten, s obzirom da je ista podnešena l6. 03. 2009. godine.

S obzirom da je Parlament Bosne i Hercegovine upoznat sa ovim slučajem ovim putem ga i javno obavještavam o kriminalnim radnjama koje je počinilo pravosuđe u Federaciji BiH, a kojima se na kraju pridružio i Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

Prim. dr. sci. med. Safet Agović