Sulejman ALIČKOVIĆ: Poznato je da u svim nacionalnim euforijama, političkim i teritorijalnim pretenzijama, u cilju osvajanja tuđeg i nametanja svog, narodu se, na teritoriji na kojoj živi, kao temelj uzima ime sopstvenog i nameće tuđi jezik. Tada nastupa tradicionalno neukusno silovanje jezika, nameće se i tuđe ime, koje mu je etnološki strano: mijenja se leksika i pravopis, a domorodački narod zapostavlja i prepušta nepismenosti i nemogućnosti školovanja, da bi se kasnije tvrdilo kako taj narod nikada nije bio pismen ni prosvjećen, niti da je imao svoj jezik.

Oni koji tim dekretima ukinu ime, mogu da te nazivaju kako hoće. Reći će i da si nacionalno neopredijeljen. Kada tvoj jezik moćniji proglase svojim - ostaješ bez njega. Ako velike epove tvog naroda (Omer i Merima i Hasanginica) proture u Evropu kao svoje, a nose imena tvoja, šta ćeš ih upitati? Pa hoćete li da me zatrete, da me osudite na konačni nestanak?

Bogomili Sandžaka - osvrt na historiju Bošnjaka Sandžaka
U zatamnjenoj historiji Bošnjaka stoljećima se pokušavalo negirati postojanje bosanskog jezika, iako postoje dokumenti koji govore sasvim suprotno. Tako jedan od najvećih putopisaca Evlija Čelebi piše o prvom Riječniku bosanskog jezika iz (1631.godine), i kaže: «Učenjaci i pjesnici šeher Sarajeva napisali su jedan rječnik na bosanskom jeziku u stihovima, po uzoru na perzijsku knjigu Šahidi, iz koga su ovdje prenesena dva metruma.

Poznato je da u svim nacionalnim euforijama, političkim i teritorijalnim pretenzijama, u cilju osvajanja tuđeg i nametanja svog, narodu se, na teritoriji na kojoj živi, kao temelj uzima ime sopstvenog i nameće tuđi jezik. Tada nastupa tradicionalno neukusno silovanje jezika, nameće se i tuđe ime, koje mu je etnološki strano: mijenja se leksika i pravopis, a domorodački narod zapostavlja i prepušta nepismenosti i nemogućnosti školovanja, da bi se kasnije tvrdilo kako taj narod nikada nije bio pismen ni prosvjećen, niti da je imao svoj jezik. Uspostavljajući nelogičnu tezu da nije bilo nas, ostali bi najnepismeniji narod na Balkanu. Nasuprot ovoj lažnoj tezi, imali su Bošnjaci i svoje pismo (bosančicu - zapadna verzija ćirilice), a sve do okupacije Sandžaka 1912/1913., i njegove podjele između Kraljevina Srbije i Crne Gore, imali su temeljito islamsko obrazovanje i svoje islamsko duhovne institucije (alhamijado, turski, persijski i arapski jezik i arapsko pismo) koje su naprečac ukinute i Bošnjacima zabranjene. Navešću samo jedan od primjera zabrane od svega onoga što je Bošnjaku zabranjivano. Razvoj školstva Rožaja i okoline: »Upravitelj škole, Milošević, otpočeo je energičan rad. Međutim, ubrzo je došao u sukob sa narodom zbog islamske vjeronauke, a nastavnim planom i programom vjeronauka je smatrana glavnim nastavnim predmetom, Milošević je osporio da se u školi u Rožajama izvodi islamska vjeronauka.» Rožajski zbornik br. 5 1986. god., str. 82. Ova činjenica govori da je čak i na vjersko ubjeđenje Bošnjaka vršen atak, a o njegovom otetom jeziku je suvišno i voditi diskusiju, sa onima koji ga oteše i prisilno prisvojiše.

Sve se to činilo u cilju ostvarenja velikosrpskog «velikodržavlja» i plana «Svi Srbi u jednoj državi». Međutim, veoma je poznato da su upravo Bosanci stekli pravo koje im niko ne može osporiti, da svoj jezik nazivaju bosanskim. Činjenica je da jedino oni nikada nisu imali problem između izgovorene i pisane riječi, tj. književne i narodne riječi. U Srbiji se sve do priznavanja standarizacije pravopisa i Vukove reforme pisalo slavensko-serbskim jezikom sa 44 slova (znaka) koji narod nije razumio. Vuk je sve prikupljene umotvorine kod Bošnjaka i svih ostalih nazvao srpskim, ponovo u cilju negiranja tuđeg i njegovog prisvajanja, a sve prema ideji velikodržavnosti.

Potpisani dogovor: U Beču 28.ožujak p.n. 1850.godine: Ivan Kukuljević s.r.; Dr. Dimitrije Demetar s.r.; I.Mažuranić s.r.; Vuk Stef.Karadžić s.r.; Vinko Pacel s.r.; Franjo Miklušić s.r.; Stjepan Pejaković s.r.; Đ. Dončić s.r.; razotkrivaju postojanje Bosanskog jezika. I sami potpisnici su se dogovorili oko južnoslovenskog jezika, i kažu: »Jednoglasno smo priznali da je najpravije i najbolje primiti južno narječje, da bude književno. Iz ovoga se može zaključiti da je za osnovu tog «novog» jezika uzet govor Bošnjaka - Istočna Hercegovina i Novopazarski Sandžak, iako je zadatak svih potpisanih bio negiranje postojanja bosanskog jezika.

Iako postoji u Povelji Kulina Bana (29. VII 1189.) pa preko pisanog bosansko-turskog riječnika koji je štampan 1631. god. koji je izdao Muhamed Hevai Uskufi. I tako je to trajalo decenijama; za njih čas postojiš, pa te nema, ali si uvjek tu i vijekovima ljubomorno čuvaš tvoj bosanski jezik. Nastavljaš tamo gdje su stali tvoji djedovi koje na Kosovu nazivahu Bošnjacima čim bi progovorili, u vrijeme Osmanlijskog carstva tvojim jezikom. Bosanski je bio službeni jezik na dvoru Sultana, a za vrijeme vladavine Austro-Ugarske teritorijom Sandžaka od 1914. god. do 1918. god. Bosanski jezik je bio priznat što potvrđuje i sljedeći (prepisani) dokument:

Umrlica Petruše Keljević Umrla: 19 juna 1918.god. Mjesto smrtnog slučaja: Jablanica Pol umrlog: Žensko Godina starosti umrlog: 60 godina Vjera umrlog: Grčko-istočka Maternji jezik umrlog: Bosanski Zanimanje umrlog: Zemljodelački Uzrok smrti: Starost Datum: 20. juni 1918. Potpis općinskog predsjednika Džemo Jusović Potpis općinskog pisara Bejto Fetahović Potpis prijavnika Medo Osmanović MP: Gemeindeamt Ribarić