Akademik FILIPOVIĆ: Mi Bošnjaci nemamo institucija. Jedine dvije institucije koje imamo su Islamska zajednica i Merhamet. I te dvije institucije su predmet napada. Sve druge institucije mi djelimo. Za razliku od nas i Srbi i Hrvati imaju institucije, ako ne ovdje onda ih imaju u Beogradu i Zagrebu i one su jako prisutne ovdje, finansiraju, organiziraju, podržavaju, a mi nemamo ništa. A one institucije koje mi djelimo su palarizovane. Sve državne institucije ne mogu da žive, muzej, akademija. Zašto? Jer se žele ugušiti i želi nas prisiliti na podjelu. Šta je konkretni problem zbog toga kod Bošnjaka? Ne možemo raditi, istraživati, proučavati svoju historiju, svoje kulturno blago, štampati i objaviti. Znači mi moramo stvoriti jednu instituciju koja neće protivrječiti zajedničkim institucijama, ali će nam omogućiti da obavimo one nužne poslove u oblasti naše nacionalne historije i kulture, koji su preduvjet da se mi izjednačimo sa drugima. Da sve to predočimo i da to cijeli svijet vidi, a ne da misle o nama ono što piše srpska ili hrvatska historija, enciklopedije i sl. Zbog toga sam ja podržao BANU, i mi ćemo od nje napraviti pravu naučnu instituciju.

Unsere Diaspora unterscheidet sich von allen anderen Arten der Diaspora, da sie durch erzwungenen Weg entstanden ist. Unsere Leute waren gezwungen zu flüchten. So wurde die Migration der Bevölkerung nur eine der Möglichkeiten zur Erreichung der Ziele der Aggression in Bosnien, die die Homogenisierung der Serben und Kroaten in bestimmten Gebieten ermöglichte. Die Hauptaufgabe eines jeden unserer Bürger ist es, dass er sich in der Diaspora eine adäquate Position und einen gewissen Einfluss erarbeitet. Zur gleichen Zeit, sollen sie sich organisieren und ihre Traditionen bewahren. Dabei ist mit dem Wort Tradition keinesfalls nur Folklore gemeint, sondern vielmehr die nationalen, geistigen und auch materiellen Traditionen des bosniakischen Volkes. Denn genau dies ist nötig zur Wahrung ihrer bosniakischen Identität. Auf der anderen Seite ist auch die Integration in die Kultur, in welcher die bosniakischen Migranten nun leben ein unabdingbares Ziel. So sollen sie die Gesetze des Landes, in dem sie sich niedergelassen haben, respektieren und die Interessen des hiesigen Volkes achten.

DIWAN: Profesore Filipoviću, bošnjačka dijaspora je značajno pitanje, kojem se ne daje toliko važnosti u Bosni. Kako Vi gledate na našu dijasporu?
Akademik FILIPOVIĆ: Naša dijaspora se razlikuje od svih drugih vrsta dijaspora. Ona je nastala prisilnim putem. Dijasporom se smatra dio nekog naroda ili dio neke ljudske zajednice koji je se premjestio izvan granica svoga postanka ili nastanka, u ovom slučaju to bi značilo izvan BiH, a nastavio je da živi po kriterijima, zakonima, običajima i načinu kako se živjelo u zemlji njihovog nastanka. To je klasični pojam dijaspore, rasijanog naroda, a nastao je u vezi sa Grcima koji su se naseljavali na Mediteranskom prostoru, od Italije, Sicilije do Anadolije i dr. krajeva, i zvali se grčke zajednice, grčke države. Naš je narod bio prisiljen da se iseli iz dijelova Hercegovine, iz Bosanske Krajine, iz istočne Bosne, po cijeloj zemaljskoj kuglu. U tom postupku se očituje želja da se u prostoru BiH smanji broj muslimana, odnosno Bošnjaka, kako bi se omogućilo homogeniziranje Srba i Hrvata na određenim teritorijama, što je bio srpski i hrvatski projekt - razlog i cilj njihove agresije. To je vrlo važno da zna svaki naš čovjek, ali i međunarodna javnost, jer će jednoga dana morati doći do objašnjenja onoga što se zbilo u BiH protivno svim zakonima logike i protivno svim načelima međunarodnog prava. Zapravo, da se jedna država rastvara, da se jedan narod uništava zbog toga što postoje drugi narodi koji žele da prisvoje njegovu teritoriju. Zbog toga je ta naša dijaspora, kako se naziva, a to je netačno, oni su prisilni emigranti, jedna specifična pojava u modernoj historiji i ti ljudi su danas izloženi procesima, sa jedne strane otuđivanja od svoje domovine, a sa druge strane pritiscima da se integriraju u društva u kojima su se naselili. Ta integracija je logična u jednom aspektu, a to je u aspektu da se moraju poštovati zakoni zemlje u koju si se nastanio i da uvažavaš interese toga naroda. Ali se smisao te integracije proširuje i na običaje i na način mišljenja i na kulturu, pa i duhovnu kulturu, npr. u Danskoj, Norveškoj, Švedskoj, pa sada i u Njemačkoj gdje g-đa Merkel kaže da je multikulturno društvo prošlost. Ustvari, perspektiva je potpuna integracija, a to znači, i duhovna i običajna, čak i vjerska integracija. To je nažalost realna perspektiva za taj naš svijet, pogotovu što se pokazuje da je svaka generacija sve dalje od svoga izvora, a sa druge strane sve bliža nekom moru u kojem se utapa i nestaje. Tako da je ovaj naš svijet tamo izložen dvijema velikim nevoljama: ne postojanju sopstvene države koja bi mogla o njima da vodi računa; a sa druge strane realne okolnosti u kojima su se našli i nedefiniranost njihovog položaja. Jer nije njihovo iseljavanje bilo posljedica, ili je nastalo putem nekog međunarodnog sporazuma između naše države i država u koje se oni useljavaju, nego jednostavo kao nus-proizvod rata. Položaj naše dijaspore je jako težak, jako složen, a nemaju kome realno da se obrate. Zašto, zato što u ovoj zemlji ništa nije normalno, i nije da to nije normalno zbog naravi i načina mišljenja naših ljudi, već zbog realnih okolnosti u koje smo mi prisilno stavljeni. Jer nismo mi izmislili, htjeli i željeli podjelu države, i nismo mi tražili da Srbija i Hrvatska imaju tolika prava u odnosu na BiH, da se mješaju u njen unutrašnji život, kao što je sada slučaj. Evo godinu dana nakon izbora vlada ne može da se formira, a međunarodna zajednica ne pokazuje nikakvu volju da se rješe ključni problemi. Ona prebacuje odgovornost na naše političare, a oni su nesposobni, sa jedne strane, korumpirani sa druge strane i sa treće nemoćni. Međutim, za mene je izvjesno, ako bi umrla Bosna, na način da nestane kao jedinstvena država ili da bude podjeljena, mi bi Bošnjaci nestali jer smo bitno vezani za Bosnu, jer smo narod koji je nastao na tradiciji bosanske države i što je bošnjaštvo ustvari jedina konstanta u cjelokupnoj historiji naše zemlje.

DIWAN: Pošto je evidentno da dijaspora ne može imati podršku Bosne kakva je sada i da im prijeti gubljenje svakog identiteta, da li je moguće da naši ljudi u dijaspori pomognu sami sebi, boljim organiziranjem, većim i ozbiljnijim radom na afirmiranju svojih vrijednosti, svog identiteta?
Akademik FILIPOVIĆ: Mislim da dijaspora prvo mora da rasčisti sa iluzijom o našoj zemlji, a sa druge strane ljudi bi trebali da shvate da naša zemlja a pogotovu politika i političari koji je vode danas, ne mogu rješiti probleme ni one u zemlji ni one naših ljudi vani, i da oni prema tome treba da se postave drukčije. Kako? Osnovni zadatak svakog našeg čovjeka jeste da tamo sebi obezbjedi adekvatan položaj i uticaj. Istovremeno oni moraju da se organiziraju i da čuvaju svoju tradiciju, ne samo folklor. Ne samo da se sastaju, peku ćevape i pjevaju sevdalinke, nego da čuvaju cjelokupnu našu tradiciju, i držvanu, i duhovnu, i materijalnu, i običajnu. Da čuvaju svoj bošnjački identitet. Znate, ja dobijam iz Osla neke novine koje izdaje naša dijaspora, i vidim da ako ima neka naša osoba da je posebno uspješna ona odmah mjenja ime. Jedna gospođa iz Prijedora ili Banja Luke, nisam siguran, postala je neki faktor u nekoj stranci u Švedskoj i odmah je promjenila svoje ime. Dakle, dijaspora treba tamo da čuva svoj identitet i da tada pokušaju djelovati na lokalnu politiku u pogledu njihovog odnosa prema BiH. Ne može da postoji antibosansko djelovanje, a da se naša dijaspora osjeća dobro. To znači da je kupljena, da je prodana za neki status i neke privilegije koje su tamo normalne jer se radi o socijalnoj državi. Vidite, tu našim ljudima nedostaje samosvjesti, osjećanje dostojanstva. Mi smo zemlja koja nikome ništa nije uradila. Nikada nikog nije napala, nikada nikog nije plašila, nikada nikom nije oduzimala pravo. Ovo je bila zemlja u kojoj je svako ko je došao, bilo odakle, bio slobodan i mogao je da živi i radi i da sačuva svoj identitet među nama Bošnjacima, zato što mi nemamo osjećaje isključivosti, što mi ne definiramo sebe tako što drugoga djelimo od sebe nego ga prihvatamo takvog kakav jeste. Austro-Ugarska je ovdje naselila predstavnike 22 naroda i svi su se osjećali fino. Dakle, prema jednoj zemlji i jednom narodu koji je pokazao toliko vrijednosti koje su danas apsolutno potrebne svijetu imamo ovakav odnos. Prema tome, naši ljudi bi imali razloga tamo napraviti jake grupacije koje bi imale uticaj. Ja sam nedavno slušao izjavu ministra unutrašnjih poslova Danske u kojoj on kaže Bošnjacima da zaborave Bosnu, da zaborave ko su, da su oni izabrali Dansku. To je laž, jer niko nije izabrao Dansku, ko bi izabrao Dansku, onu vjetrometinu gdje puše sa Baltika, sa Sjevernog mora. Dakle, niko nije izabrao Dansku nego su bili prisiljeni da odu tamo, a onda im se kaže vi morate misliti kao Danci, vi morate postupati kao Danci, samo što im nije rekao vi morate preći na protestansku vjeru koja je tamo dominantna. Dakle, ova naša dijaspora treba da se pokaže aktivnija prema domaćinima.

DIWAN: Dakle, dijaspora mora uzeti stvar u svoje ruke i lobirati za državu i za svoju poziciju?
Akademik FILIPOVIĆ: Tako je, ako neće za državu, jer se ne slažu sa politikom i političarima, sa zabludjelim SDA-ovcima, sa prevrtljivim SDP-ovcima, sa korumpiranim HDZ-om, onda za zemlju. I Dejtonski sporazum, koliko god naopak, nastao je po pretpostavci da Bosna jeste država.

DIWAN: Kad smo kod Dejtonskog sporazuma da li je vrijeme za njegovu promjenu, za novi Ustav? Da li i međunarodna zajednica razmišlja u tom pravcu?
Akademik FILIPOVIĆ: Mene ne interesuje šta misli međunarodna zajednica, nego mene zanima šta misli naš narod. Bilo bi logično da u BiH nastane jedan pokret koji bi kod Međunarodnog suda za pravdu poveo jedan proces protiv tvoraca Dejtonskog mirovnog sporazuma. Protiv svih koji su učestvovali. Oni koji su bili tamo i potpisali sporazum sada se pojavljuju kao nekakvi spasioci Bosne. Sada govore ne valja sporazum, nije dobar, i čemu to vodi, sve ide na adresu Alije, a nije on jedini tamo bio, bio je i Haris Silajdžić, Ivo Komšić, Miro Lazović, i šta znam ko je sve bio.

DIWAN: Uvaženi profesore, pomenuli ste toleranciju, fleksibilnost, dobrotu koju Bošnjaci imaju i koju su imali još od svojih predaka dobrih Bošnjana.
Akademik FILIPOVIĆ: Bosna je geografski kompaktno tlo. Samo je budali moglo pasti na pamet da je djeli. Bosna kao država jednako je stara kao bilo koja država. Ako je Franačka država nastajala u VI vijeku, Hrvatska u VIII vijeku, Raška u IX vijeku i Bosna je jednako stara i na jednak je način nastajala kao zasebna država. Zašto? Zato što je imala zasebno stanovništvo. To jest, imala je stanovništvo koje se razlikovalo od drugih. Svi su se osjećali kao pripadnici jednog naroda, kako su sebe nazivali Dobri Bošnjani. U dokumentima se spominju Dobri bošnjani. Ono što je bitno za Bosnu da u njoj nikad nije došlo do vjerske homogenizacije, da je staroantičko stanje vjerskog pluraliteta u bosni zadržano. Nije kristijanizacija potpuno izvršena. Kad je došlo do podjele u prvobitnoj kršćanskoj crkvi, i kad je stanovništvo homogenizirano na bazi katoličanstva sa jedne strane i na bazi ortodoksije na drugoj strani, to se u Bosni nije dogodilo. Bosna je ostala multireligijska. U njoj je nastala Bosanska crkva, nazvana Bogumilska, to je jedna zasebna kristološka crkva koja se oslanjala na Arijenizam, na učenje Arija, koji je bio na Nikejskom saboru anatemisan od crkve kao heretik. Pojavljuje se katoličanstvo pod uticajem zapada i kasnije iz Raške, iz Vizantije, ortodoksija. Zato Bosanski kralj Tvrtko u jednom pismu Papi, kada mu Papa prigovara što u svojoj zemlji toleriše prisustvo i Bogumila i ortodoksa, odgovara da u njegovoj državi žive u istočnim krajevima ortodoksi, u zapadnim djelovima katolici i u središnjim djelovima pripadnici Crkve Bosanske, i da su svi kršćani, a da on kao vladar ima obavezu i dužnost, po tradiciji, da čuva i osigura njima pravo koje u Bosni odvajkada vrijedi da vjeruju slobodno onako kako oni žele. Dakle, on odbija da istrebljuje i ortodokse i pripadnike Crkve Bosanske. Pape su često zahtjevale od okolnih vladara da kazne Bosanske vladare i Bosnu kao državu zbog toga što ne istrbljuju ''proklete Bogumile'', te heretike. U svim tim ratovima Bosna je uspjela da se odbrani i od kralja Milutina, i od Ugarskih kraljeva i od Hrvatskih kraljeva i banova koji su napadali Bosnu. Bosnu su podjedanko branili svi Bošnjani, bez obzira jesu li bili katolici, ortodoksi ili bili krstjani (pripadnici Crkve Bosanske). Bosanski patriotizam je tu bio izrazit.

DIWAN: A šta se dešava sa Dobrim Bošnjanima i Crkvom Bosanskom kad dolaze Osmanlije sa jednom novom kulturom i religijom?
Akademik FILIPOVIĆ: Kad je Bosna pala pod Osmansku vlast, Osmanlije su prema dokumentima koje su napravili, a oni su odmah po dolasku napravili detaljne popise stanovništva i svih prilika, našli jedinstven bosanski narod, Dobre Bošnjane koje su oni nazvali Bošnjaci. Oni su se djelili vjerski, ali su bili jedan narod. Veliki broj njih je prihvatio islam. Zašto? Zato što je islam donio novi prosperitet ovdje. Nastajali su gradovi, jaka zanatska proizvodnja, trgovina, koja se sada odvijala na ogromnim prostorima Osmanskog carstva, od Indonezije do Bihaća, a sa druge strane i prekomorska trgovina je cvjetala. Znam da su moji preci izvozili stoku i druge bosanske proizvode u Italiju. Dakle, šta želim reći!? Osmanlije nisu donijele isključivost koja je bila karakteristična bilo za zapadne kršćanske zemlje, bilo za istočne kršćanske zemlje. Njihovo načelo je bilo ''U vjeri nema prisile'', neka svako vjeruje shodno svojoj tradiciji, ali mora da poštuje državu. Oni koji nisu bili muslimani bili su oslobođeni vojske i odlaska u rat, ali su morali da plaćaju određeni porez, koji su kasnije zlonamjerno nazvali harač. Dakle, ovdje zahvaljujući prvobitnom konceptu Bosne, stare Bosanske države, dok nisu zadnja dva katolička kralja pokrenula progon, nikad nije bilo progona drugog i drukčijeg, druge religije, drugog naroda, drugog etnosa. U Bosni su živjeli pripadnici različitih naroda i svi u slobodi. Kasnije su došli početkom XVI stoljeća i Jevreji i oni su postali dio te zajednice koja je bila tolerantna.
Ja ću vam navesti primjer svoga pretka fra Franje Filipovića, katolika zagrebačkog koji u svome pismu banu i nadbiskupu Draškoviću kaže ovako: ''Svi glasovi koji dolaze iz Turske Hrvatske (dijelova Hrvatske koji su bili pod Osmanlijama) govore o tome da tamo vlada velika sloboda, da nema kmetova, da je slobodno vjerovanje, da se ni nakog ne vrši pritisak, da se govori domaći jezik, a u nas ovdje u Hrvatskoj domaći hrvatski jezik se može čuti samo na seoskim sajmovima. U Saboru se govori latinski, a u Zagrebu njemački jezik. Naš hrvatski ban manje vrijedi nego jedan austrijski narednik''. To kaže taj moj predak koji će preći na Osmansku stranu i na islam, to je Mehmed paša Filipović, osnivač naše familije. Šta to znači? To što su donijele Osmanlije da nema kmetskih obaveza, niko nije bio vezan za zemlju, seljak je mogao da traži bolje, da se seli, mogao je i da posjeduje svoju zemlju. Drugo, vjerska sloboda. Ti si mogao da prihvatiš islam ako ti je to odgovaralo i ako si želio, a mogao si i drugo. Zato su npr. svi vlasi koji su dopali pod vlast Venecije postali katolici, to su naši hercegovački katolici, a svi vlasi koji su ostali u Osmanskoj državi ostali su su u svojoj vjeri. Evo npr. slučaj Dodik, Vladislav Dodik iz Ljubuškog je katolik, a Milorad Dodik iz laktaša je ortodoks, a pogledaj i antropološki vidi se odmah da su iz istog plemena Dodika.
U Bosni je, koja je bila najisturenija Osmanska provincija nastao snažan, elitni sloj naših ljudi. Bošnjaci su imali sunarodnike koji su u Osmanskoj državi imali veliku ulogu, Mehmed paša, Rustem paša i drugi. Neki su ponekad vladali Osmanskom državom. Šta je to značilo? Da su oni bili veoma sposobni i da je Bosna bila veoma važna provincija. Eh, kada je Osmansko carstvo pod udarcima Rusije, Engleza, Francuza, Austrije, Mletaka, počelo da slabi i da gubi odbrambenu moć, kod bošnjačke elite se javio osjećaj da moraju preuzeti odgovornost, pošto, kako se kaže u aktu u kojem se zahtjeva autonomija i imenovanje Bosanca za vezira, kaže se mi smo ovu zemlju branili 300 godina i uspjeli smo da je sačuvamo, mi želimo da sada vezir bude naš čovjek, koji zna naše prilike i potrebe i koji će biti sposoban da nas organizira da se odbranimo. Zašto su oni to uradili? Zato što su vidjeli da su Osmanlije počele da prepustaju bosanske teritorije Srbima. Sultan je 1828. godine prepustio šest nahija Srbima i oni su odmah počeli istrebljivati Bošnjake, to se završilo potpunim protjerivanjem Bošnjaka 1876. godine. Dakle, tu se radi o tome da je Bosna i Hercegovina, odnosno Bosna (ovo Hercegovina su dodali Austrougari kako bi stimulirali disoluciju) osjećala da se mora zaštititi. Bošnjaci su ušli i u rat sa Osmanlijama kako bi dobili svoju državu i kako bi mogli da se zaštite od progona i ubijanja koje ih je čekalo. Dobili su bitku kod Prištine i naravno izgubi ključni sukob zbog nejedinstva, zbog disolucije hercegovačkih prvaka, Ali-paše Rizvanbegovića i Smajl-age Čengića. Dakle, da se zapad prema tom pokretu Husein-kapetana Gradaščevića odnosio kao prema drugim ustancima: Srba, Grka, Bugara, on bi uspio i mi bi već tada sredinom pretprošlog vijeka bili jedna samostalna kneževina, država, republika ili već šta, i ona bi paralelno se obnovila kao i druge države i možda bi bili spriječeni progoni i zločini koji su kasnije počinjeni u više navrata nad Bošnjacima. Međutim, pošto su muslimani, Bošnjaci vodili taj otpor protiv Osmanlija, zapad ne da ih nije pomogao, nego je pomogao Osmanlijama da uguše taj ustanak. A najbolje je pogledati dokumente kako je Austro-Ugarska isporučila Husein-kapetana Gradaščevića Osmanlijama da ga oni pošalju u progonstvo i vjerovatno otruju.

DIWAN: Molim Vas da nam za čitatelje Diwana, strance, komšije naših sunarodnjaka iz dijaspore kažete nešto o doprinosu Bošnjaka u historijskom, kulturološkom, arhitektonskom, umjetničkom kontekstu za evropsku i svjestku civilizaciju?
Akademik FILIPOVIĆ: U Bosni je nakon klasičnog perioda gdje je dominantan duhovni pogled bio pogled bosanskih krstjana – Bogumila, došlo do islamizacije koja je ovdje stvorila jednu visoku kulturu. Već sredinom XVI vijeka u Bosni ne samo da postoji veliki broj muslimana i veliki islamski centri kao što je Sarajevo, Mostar, Banja Luka itd., nego istovremeno imamo Osmansku kulturu i duhovnost orijentalno-islamsku, pogotovu onu kultura koju su donijele Osmanlije - hanefijski sunitski islam, imamo i otvorenost da se državom upravlja po zakonima koje donosi sultan, a o vjerskim pitanjima se pokoravamo šerijatu. Dakle, mi smo baštinili jednu visoku kulturu. Ono što se u duhovnom i kulturnom pogledu zbivalo u Istanbulu u XVI i XVII vijeku bili su izuzetno veliki dometi. Istanbul je bio jedna velika kulturna i duhovna radionica. Tu su veliki arhitekti. Jedan Sinan je jedna od najvećih arhitektonskih figura u historiji čovječanstva. Koncept urbanih struktura pokazuje da je to visoka kultura. To vidimo i u našim gradovima, kako je građeno Sarajevo, Stolac, Tešanj. Čak ona vrši simbiozu između klasičnog principa da je centar vrh brda, brijega, gdje je hram, a okolo naselje. Ona ga obrće, pa su u brdima ljudi koji stanuju i svi putevi vode u centar, a u centru je glavni hram, glavni centar aktivnosti. Evo u Sarajevu, svi putevi sa brda vode na Baščaršiju gdje je velika Gazi Husrev-begova džamija, gdje su trgovci, gdje je hanikah, medresa. Dakle, to je jedno orginalno stvaralaštvo. U Bosni se razvija i filozofska i pravna misao, i sufijska misao, poezija pogotovu, i naši ljudi stvaraju na arapskom, persijskom i turskom jeziku, te djelimično na našem, tzv. alhamijado literatura. Budući da je kulturni model bio onaj koji je nastao na arapskom tlu, u Perziji i Osmanskom tlu, ti jezici su ključni i na njima su nastala najznačajnija naša djela. Ja sam u svojoj knjizi ''Duhovni život Osmanske Bosne'', detaljno pokazao sve aspekte stvaralaštva na tlu Bosne u vrijeme Osmanske vladavine. To je jedna visoka kultura koja je pak sa druge strane tretirana kao nešto što ne postoji. Koliko je ta kultura izvorno bila kultura, koliko je bila široka, humana, koliko je bila tolerantna pokazuje najbolje činjenica da je u Osmanskom periodu, u toj duhovnoj atmosferi, nastala katolička književnost. Prvo djelo katoličke književne tradicije Divkovićevo djelo nastaje 1596. godine, dakle u vrijeme kada ovdje vladaju Osmanlije i kada vlada potpuno duhovnost orijentalno-islamskog tipa. Dakle, toj kulturi nije smetalo da se razvija unutar nje i jedna intezivna katolička literatua. Kao i pravoslavna, kao i jevrejska. Znači, ono što je istina o Bosni je skrivano, sa tezama antiislamskim i antibosanskim, da je Bosna „terra deserta“, da u njoj ništa nije bilo, kao što je rekao Ivo Andrić da se u Bosni u vrijeme Osmanske vladavine nije desilo ništa značajnije u duhovnom smislu. Na taj način on falsificira jednu cijelu bogatu historiju, a taj je čovjek živio gdje su znaci te kulture aklatantni, kao što je Travnik ili Višegrad. Trebalo je vidjeti Vezirski konak, koji je nažalost srušen 1947. godine, kao i sam Travnik kao grad i vidjeti visoku duhovnost. A pogotovu Višegrad, jer višegrdska ćuprija je znak duhovnosti, a ne samo obična ćuprija. Taj je čovjek imao obraza da napiše jednu takvu rečenicu i da intonira jedan stav da je Bosna ''Tamni vilajet'', da u njoj nema ništa, a u njoj su cvjetali pjesnici, cvjetali prozni pisci, veliki kroničari i historičari, pravni pisci, filozofski pisci itd. Dakle, to su predrasude koje su postojale izvorno, ali su i namjerno stvarane. Andrić kad je pisao svoju doktorsku tezu on je već imao dokaze duhovnosti. Imao je Bašagićevu disertaciju, imao je šejha Kemuru, Ćorovićevu historiju književnosti, Prohaskinu historiju književnosti. Dakle, ne radi se o tome da možda nije znao, već da je namjerno to uradio iz nekoga razloga. A taj razlog je da se negira duhovnost ovog prostora i posebno da se negira svaki duhovni kvalitet i vrijednost Bošnjaka. Znači, namjerno je falsificirana historija a razlog je da se dokaže da onaj narod koji nema duhovnosti nema ni duhovni kapacitet, a ko nema duhovni kapacitet nema historijski kapacitet. Ne može biti historijski stvaralac. Prema tome, nama Bošnjacima se na taj način oduzima pravo da stvaramo historiju, svoju ili bilo koju drugu, pa se to pravo daje samo onima koji navodno imaju kulturu, a to su Srbi i Hrvati. To je jedan perfidni i vrlo dalekosežni način negacije našeg postojanja.

DIWAN: Nama danas odlaze duhovne veličine. Neki dan smo izgubili jednog od najvećih savremenih književnika Nedžada Ibrišimovića, a ne dolaze drugi na ta mjesta...
Akademik FILIPOVIĆ: Mi im nedamo da dođu. U nas vladaju književnim životom neki Lovrenovići, Vešovići itd. Popljuvan je ovdje jedan naš pjesnik, jedini koji još piše u kontekstu naše pjesničke tadicije, pogotovu sufijske, to je Džemaludin Latić. Popljuvan je bio od Vešovića, a kad sam ja stao u njegovu odbranu, onda sam ja postao monstrum, pa je čovjek napisao čitavu knjigu o meni, pljujući mene, moju familiju, rođake. Dotle, ide taj princip mržnje. Mi se razlikujemo od drugih jer nam islam zabranjuje mržnju. Nama je Allah dž.š. zabranio, a Poslanik Muhamed svojim ponašanjem pokazao da je mržnja antimuslimanska, protivna prirodi Božijoj. Ima jedna priča kada sam ja sa Zukom Džumhurom i Skenderom Kulenovićem išao u Kragujevac i obišli smo spomenik stradalim od Nijemaca. I gleda Zuko onaj spomenik i kaže kako Srbi moraju mrziti Nijemce kad su im ovo učinili. A Skender se smije i kaže, e moj Zuko, ne mrze oni Nijemce, oni još mrze Turke. Dakle, postoji jedan program mržnje i osvete koji je ukorijenjen. Ratko Mladić poziva se na osvetu kad ulazi u Srebrenicu, Milorad Dodik pravda zločin u Srebrenici osvetom itd. Toga kod nas nema. Mnogi misle da je to kod nas stvorilo mehkoću i smatra to lošim, ja ne mislim tako. Mi muslimani moramo misliti i na drugi svijet, mi preseljavamo i bitno je da na ovom svijetu zaradimo za onaj svijet.

DIWAN: Nama Bošnjacima nedostaju neke institucije koje bi obnovile tu duhovnost! Nedavno je formirana Bošnjačka Akademija Nauka i Umjetnosti?
Akademik FILIPOVIĆ: Upravu ste, mi Bošnjaci nemamo institucija. Jedine dvije institucije koje imamo su Islamska zajednica i Merhamet. I te dvije institucije su predmet napada. Sve druge institucije mi djelimo. Za razliku od nas i Srbi i Hrvati imaju institucije, ako ne ovdje onda ih imaju u Beogradu i Zagrebu i one su jako prisutne ovdje, finansiraju, organiziraju, podržavaju, a mi nemamo ništa. A one institucije koje mi djelimo su palarizovane. Sve državne institucije ne mogu da žive, muzej, akademija. Zašto? Jer se žele ugušiti i želi nas prisiliti na podjelu. Šta je konkretni problem zbog toga kod Bošnjaka? Ne možemo raditi, istraživati, proučavati svoju historiju, svoje kulturno blago, štampati i objaviti. Znači mi moramo stvoriti jednu instituciju koja neće protivrječiti zajedničkim institucijama, ali će nam omogućiti da obavimo one nužne poslove u oblasti naše nacionalne historije i kulture, koji su preduvjet da se mi izjednačimo sa drugima. Da sve to predočimo i da to cijeli svijet vidi, a ne da misle o nama ono što piše srpska ili hrvatska historija, enciklopedije i sl. Zbog toga sam ja podržao BANU, i mi ćemo od nje napraviti pravu naučnu instituciju.

/Intervju objavljen u Magazinu na bosanskom, njemačkom i francuskom jeziku „DIWAN”, prenosimo ga uz odobrenje redakcije „Diwana”/