SANDŽAKU MOJ
Autor: Rama Novović
Objavljeno: 05. May 2005. 20:05:14
 Iz sna se trznuh preblijedio cijeli, hoće opet dušman da te dijeli, na stotine komadića i više, zar te Sandžaku dovoljno ne ubiše? Sandžaku moj, dal’ je san ili je samo java, zbog tebe više ne mogu da spavam? Od straha tijelo podrhtava, pa se pitam gdje je ponos sandžačkih sinova. Zar ne vrijede više sandžačke glave, što su mnoge za Sandžak pale, al’ ga dušmanu nikad nisu dali, jer je Sandžak naša djedovina, ne od skora već od davnina. Dok to sanjam teku suze niz mum’minsko lice, Zbogom junačka Sjenice, a i ti Ishakbegov Jeni Pazaru, i tutinski i pribojski gazijski kraju. Sandžaku moj, moja otvorena rano, još pamtimo, jer to nije bilo davno, kad su tebe četnici palili, i stanovnike tvoje ubijali, i u Tursku ih proganjali, svašta su ti rodna grudo radili, ne bili te Sandžaku moj istrijebili. Pljujem na sve one ‘naše’, koji te dušmanima radi fotelje prodaše. Pljujem na njih i kolijevku njihnu, što te prodadoše kaurinu. Crna Goro, odavno si crna, jer si izrodila genocidnu svitu, Radovana, Mila i Momira, A prije njih i Njegoša, tog popovskog ološa i poetu, pljujem na njega i na Vijenac Gorski, izdajice i bajrak crnogorski, pod kojim su nas krstili i klali, kralj Nikola i njegova svita, nek je prokletstvo nad njima na oba svijeta!  |