Elifa KRIJEŠTORAC: Naime godinu dana prije terorističkog plana, američka CIA i ministarstvo državne sigurnosti grozničavo su radili na traganju za podobnim osoboma kojima je trebalo nakačiti odgovornost za ono što će se 11. septembra 2001. godine desiti. Cilj Bushove administracije i CIA bio je ponaći pogodne osobe za kompromitaciju na tlu zapadne Evrope, kako tamošnja javnost ne bi imala argumenata za protest nakon planiranog zločina i već unaprijed spremljene invazije na Irak.

Nepoznati taksista ostao je začuđen kada sam mu na parkingu ispred jednog restorana u kome smo zajedno popili kahvu rekla da želim tu ostati, te da ostatak novca kojim sam platila vožnju za podalek put može zadržati.

Alex nije kasnio i samo što je taksista koji me dovezao do restorana zamako iza prve okuke, iz malo podalje odatle parkiranog golfa koji sam primjetila prije nego sam sa taksistom ušla u kahvanu, izašao je Alex i žurnim korakom krenuo ka meni.

- Zamišljao sam vas kao visoku ženu, a vi ste tako maloga rasta! – rekao mi je Alex uz osmjeh i na lošem srpskom jeziku. Dok smo kasnije pili kahu u jednom caffeu, a onda se učtivo izvinuo, rekavši -da mi se ipak divi zbog hrabrosti i odlučnosti koju sam smogla da bi se susrela s njim, s obzirom da se nikada u životu prije nismo sreli.

Čitav moj život noseći glavu u torbi, ak ni Alexovi komplimenti nisu uticali na moju naviku da ni jednoj živoj duši ne poklonjam bezrezervno povjerenje. Zbog toga mi je i uspjelo da Alexu nametnem utisak da nisam tu zbog toga što mi treba društvo, već zbog Alexove želje da mi ispriča istinu, kako mi je u porukama naglašavao, o navodnoj upletenosti nekih bosanskohercegovačkih firmi, koje su iz Njemačke kupovale lijekove isteklog datuma, a koje su prepakovane u ambalažu jedne poznate fabrike lijekova iz Slovenije potom uvoze u Bosnu i Hercegovinu.

Ta poruka i predlog da se negdje sretnemo i popričamo o tome, stizala je nekoliko puta u pismima na moju adresu, a koje je neko ručno, tj. bez poštanske markice ubacivao u moje poštansko sanduče.
Saznanje da se radi o lijekovima koja se najčešće upotrebljavaju za liječenje dječijih bolesti, bilo je presudno za taj susret sa Alexom, jer sam s obzirom na političku situaciju u Bosni posumnjala da neko želi trovati bošnjačku djecu.

Tek kasnije iz razgovora s njim Alex mi je u povjerenju obznanio da se u njegovoj priči ne radi ni o kakvim medikamentima, već o poznatom teroristi Muhamedu Atti, koji se navodno nalazio u periodu od oktobra 2003. do maja 2005. kao zatočenik u tajnom zatvoru, smještenom u jednoj školi za treniranje trkaćih konja a koja je se nalazila u blizini Vilnusa glavnog grada Litvanije.
Moram reći da sam se skamenila od iznenađenja, ali priča o njemu samom koju mi je iskreno ispričao i činjenica da za sve to nije tražio novac, ili bilo kakvu drugu uslugu, govorili su mi da Alex nije imao nikakvog razloga da izmisli svoju priču. Alex koji je također Litvanac bio je zapravo novinar koji je sve do 2000. godine radio u jednoj državnoj novinskoj izdavačkoj kući. Poslije jednog teksta kojeg je on napisao otkrivši korupciju u kojoj je učestvovao jedan poznati litvanski biznismen, a koji se bio kandidovao za mjesto ministra privrede u vladi Ilijeskua, Alex ostaje bez posla i pored toga što nesuđeni ministar gubi glasove birača i ne uspijeva da se kandiduje.
Za tajni zatvor saznao je, tako mi je bar ispričao, kada je nekakav pripiti zidar u jednoj kahvani počeo glasno sumnjati, da škola koja se renovirala za potrebe nekakve američke farmatceutske kompanije, a na kojoj je on obavljao nekakve zidarske radove, nije nikakav lager za lagerovanje medikamenata, već zatvor za ljude, opisujući pritom izolaciju zidova i druge uređaje koji su tipični samo zatvorskim prostorijama.

Alexova profesionalna znatiželja tipična novinarima koji tragaju za senzacionalnim pričama, približila ga je tom pripitom zidaru, s kojim se Alex uz svesrdno čašćavanje pijanca sprijateljio za sva vremena.

Špijun, terorista ili...: Muhamed Atta

U početku Alex je posumnjao da je litvanska vlada taj zatvor pripremila, kako bi daleko od javnosti u njemu držala političke neistomišljenike i opozicionere. Takvo senzacionalno otkriće obećavalo je Alexu novu karijeru u nekom od nezavisnih glasila, koji su se poslije proglašenja nezavisnosti Litvanije 2000.godine pojavili na tržištu, i Alex se za pomoć oko rasvjetljavanja tog slučaja obraća jednom bivšem penzionisanom generalu, kojeg je on poznavao, a koji je za vrijeme dok je Litvanija bila u okviru Sovjetskog Saveza bio jedan od glavnih KGB-ovaca za vojnu špijunažu.

A kako je taj general imao neke nepodmirene račune sa predsjednikom Ilijeskjem, koji se poslije izbora za predsjednika odrekao generalovih usluga i penzionisao ga prije vremena, bila je to, kako je Alex smatrao, i dobra prilika za generala, da makar ako ništa kompromituje i politički oslabi Ilijeskua.

Ubrzo zatim general oko sebe okuplja također degradirani stari kadar vojnih špijuna koji će mjesecima opservirati i motriti na čudnovatu građevinu, koja je nekada bila škola za treniranje konja.

Jedne noći, – pričao je dalje Alex, bilo je to oktobar 2003., u tajni zatvor biva doveden jedan zatvorenik, a poslije dva dana još dvojica.

Ukupno tri zatvorenika za čije porijeklo se sumnjalo da su Litvanci, sve dok generalovi špijuni mjesecima dugo prateći jednog litvanskog duplog agenta a koji je za potrebe CIA imao direktan pristup zatvorenicima i koji ih je najvjerovatnije mučio, nisu saznali da taj agent ima jednu opasnu mahanu, te da je bio strastveni pedofil.

Za tu priliku i kako bi ga navukli, jedan od generalovih agenata će uspjeti da mu se približi i u jednom noćnom baru. Tu će on odglumiti makroa maloljetnih dječaka i ponuditi tom agentu provod, kakav se samo sanjati može. Njegova pervezna požuda učinila ga je ne opreznim i CIA agent biva namamljen u vilu prepariranu samo za tu priliku u bordel u kome su se nalazila isto tako naivna djeca generalovih prijatelja. Djeca su uživala kupajući se u bazenu koji se nalazio u podrumu velike vile, dok je CIA – agent požudno birao kojeg dječaka će mu dovesti u spavaću sobu. Soba je bila načičkana kamerama i drugim prislušnim aparatima, tako da je sve snimljeno, od plaćanja novca navodnom makrou pa do trenutka kada se CIA – agent počeo skidati spremajući se da zloupotrijebi dječaka koji je ležao na krevetu. Prije nego je započeo s tim, generalovi agenti presvučeni u policijske uniforme bacili su se na njega i iscenirali hapšenje.

Zatvoren u jednoj prostoriji i pritisnut skandaloznim snimcima i slikama, generalovi agenti su mu ponudili nagodbu.

Vrbovanje Muhameda Atte i drugih
Tako je on ispričao sve što je mu je bilo poznato oko trojice zatvorenika, a od kojih se jedan i dan danas nalazi u Gvantanamu. Njegovo ime je Abd-al Rahim al Nashiri, koji prošao kroz sva tajna mučilišta počev od Tajlanda do Poljske, preko Maroka, Rabata i Litvanije pa sve do Gvantanama gdje se i sad nalazi. Generalovi špijuni su bili šokirani tom izjavom, jer na tako nešto nisu računali, ali ipak nisu odustali od ispitivanja.

Taj uhićeni agent CIA, ispostaviće se kasnije, bio je involviran u samu srž, CIA rukovodstva za istočnu i zapadnu Evropu, pa će generalovim agentima ispričati sve, pa čak i to kako je Muhamed Atta i par drugih studenata iz Hamburga bio odabran da bude glavno žrtveno janje, Bushovog zločinačkog plana oko rušenja WTC u Njujorku.

Naime godinu dana prije terorističkog plana, američka CIA i ministarstvo državne sigurnosti grozničavo su radili na traganju za podobnim osoboma kojima je trebalo nakačiti odgovornost za ono što će se 11. septembra 2001. godine desiti. Cilj Bushove administracije i CIA bio je ponaći pogodne osobe za kompromitaciju na tlu zapadne Evrope, kako tamošnja javnost ne bi imala argumenata za protest nakon planiranog zločina i već unaprijed spremljene invazije na Irak.

Kako se u to vrijeme jedan od ranije vrbovanih muslimana za potrebe CIA nalazio u Hamburgu, odlazeći u džamije više da špijunira nego da klanja, on će javiti svojim bosovima u Vašingtonu da se u Hamburgu nalazi grupa svršenih studenata, koja bi odgovarala potrebama CIA u svrhu propagande i navodnu trvrdnju kako je Bin Laden i njegova Al-Qaida organizacija koja ima svoje mreže u čitavom svijetu, pa i u zapadnoj Evropi. Njegovo ime je Naser Al Bashir, zvani Abu Hamza, koji danas živi u Jemenu, a koji je trvrdio da se u periodu '92 ili '93 nalazio u Bosni i Hercegovini pod imenom Abu Jandal (Abu Dzandal) a koji se poslije toga odlučio otiću u Jemen, kako bi se navodno pridružio članovima AL-Qaide koji su borili u Jemenu gdje će biti i uhapšen. CIA će mu uz odobrenje jemenskih vlasti ponuditi saradnju, sobzirom da je tvrdio da je svojevremeno bio jedan od Bin Ladenovih pratilaca. O planu oko rušenja WTC ovaj bolesnoumni doušnik najvjerovatnije nije ni znao, pa će on odmah, započeti sa sve češćim odlascima u istu džamiju u Hamburgu u kojoj je često klanjao Muhamed Atta, Ramzi Binalschibh i Said Bahaji.

Naser Al Baschir će Muhamedu Atti i njegovim cimerima koji su zajedno s njim stanovali u istom stanu u ulici „Marien strasse“ u Hamburgu ispričati, kako je on Libanonac koji za potrebe Palestine treba osnovati palestinsku tajnu službu, jer je to drugim Palestincima nemoguće zbog Mosadovih agenata koji vršljaju Njemačkom.

Bivša škola za treniranje tkaćih konja na periferiji glavnog grada Vilnus - Litvanija (Foto Alex)

Želeći da pomognu i misleći da je pomoć napaćenim Palestincima obaveza koju ne bi trebali ignorisati Muhamed Atta, Ramzi Binalschibh i Said Bahaji nasjedaju na tu priču, primivši od Nasera Al Baschira veliku sumu novca za daleka putovanja, jer ih Naser Al Baschir po naredbi CIA šalje u Ameriku, kako bi tamo navodno upoznali glavne šefove palestinske tajne službe, a koji su ih navodno trebali obučiti za posao agenata. Zbog toga će se njih trijoca u maju 2001. naći u Floridi u stanu kojeg im je CIA preko Baschira unaprijed rezervisala. Je li CIA preko svog doušnika smišljeno sugerirala naivnim studentima da svoje slobodno vrijeme kojeg su imali na pretek, skrate obučavanjem leta na malenim česnama, o tome se može samo špekulisati, ali kako je terorstički napad izvršen avionima, može se predpostaviti da se to obučavanje na letilicama uklapalo u plan CIA.
I dok Razmzi Binaschilbh pokušava da stupi u vezu sa Nasrom Al Baschirom koji se poslije njihovog odlaska u USA sve rjeđe javljao, Muhamed Atta sumnja u iskrenost Al Baschira i odustajući od svega i već u julu iste godine pokušava da se vrati u Njemačku. Tom prilikom Atta biva uhapšen na aerodromu Orlando – Florida. Mjesec dana nakon hapšenja Atta biva prebaćen u Rabat. Iz Rabata gdje je u također tajnom mučilištu proveo skoro godinu i po dana u izolavan i bez ikakvog kontakta, Atta će preko Ramstajna u Njemačkoj biti transportovan u Poljsku i na kraju u Litvaniju.

CIA agent kojeg je obrađivao penzionisani general, ispričaće da je Muhamda Attu u Litvaniji operisao jedan hirurg za plastičnu operaciju a koji je specijalno za tu priliku doletio iz Njujorka, promijenivši mu najvjerovatnije lični opis, jer je, kako je agent trvdio, Atta dugo nosio zavoje i flastere na licu i rukama. Poslije te operacije niko više nije imao pristup Muhamedu Atti, osim rijetkih CIA agenata koji su nekoliko puta direktno iz Amerike dolazili u Litvaniju kako bi kontaktirali Attu, a niti je iko javno ili tajno identifikovao Attu kao teroristu, osim Nasera Al Baschira koji je odmah poslije ataka na WTC posvjedočio da mu je Muhamed Atta poznat iz jednog susreta sa Bin Ladenom, koji se navodno odigrao u Avganistanu 2000. godine i u vrijeme kada je Al Baschir obavljao dužnost pratioca u obezbeđenju Bin Ladena.

To što Muhamed Atta nije bio odmah likvidiran, nakon 11.septembra agent je objasnio činjenicom da je Atta prilikom hapšenja u Floridi izjavio, da je on u samom početku sumnjao u Al-Baschira, te da je tajno snimao sve razgovore s njim, a tonske snimke za svaki slučaj poslao na nekoliko adresa od kojih je jedan poslao jednom prominentnom advokatu.

Otuda po mišljenu Alexa i masovna hapšenja i potraga za svim osobama koje su se u to vrijeme družili sa Muhamedom Attom ili su se pak nalazili u njegovoj blizini.

Saznavši sve preko generala koji je bio prijatelj sa Alexom, zbog brizantnosti svega, a možda i zbog straha od CIA, general nagovara Alexa da o svemu što su saznali treba šutjeti i jednostavno sve zaboraviti. Međutim Alex nije mogao da zaboravi, pa će u jednom dnevnom litvanskom listu i u rubrici „pisma čitalaca“ služeći se pseudo imenom svog davno poginulog komšije, objelodaniti kako litvanska vlada za potrebe CIA na svojoj teritoriji toleriše tajne zatvore za mučenje navodnih islamskih terorista, te kako se naprasno primanje Litvanije u NATO i OSC, može samo objasniti činjenjem takvih nečasnih usluga američkoj vladi. Kada su ostala nezavisna glasila počela tragati za čovjekom koji je objavio pismo, Alex napušta Litvaniju i njegov trag se zauvjek gubi. Odmah potom tajni zatvor biva ukinut i Muhamedu Atti se gubi svaki trag. Zbog toga se i nameće pitanje: je li Muhamed Atta još živ? I ako je ova Alexova priča zaista istinita, gdje se sada nalazi Muhamed Atta?

Pitala sam, kako je Alex saznao za mene, kako je saznao za moju adresu, to mi nije htjeo reći, samo je na kraju napomenuo da je bio mišljenja, da bih samo ja mogla biti ta osoba koja ima hrabrosti ovako nešto objaviti, što nije tačno. Jer u traganju za istinom ne treba nikakva hrabrost, već volja da istina ugleda svjetlo dana. To su uvijek bili moji jedini motivi. Nisam saznala Alexovo pravo ime, a s obzirom da je priča koju mi je ispričao toliko ne vjerovatna, ne vjerujem ni da ni to da mu je bilo ime Alex, mada se tako predstavio.

Moj cilj nije bila namjera da podgrijavam zavjereničke teorije oko rušenje WTC-a koja se sve češće pojavljuju u javnosti, već namjera da ovim tekstom ohrabrim ljude koji su na bilo koji način bili svjesni ili nesvjesni svjedoci, ili koji posjeduju bilo kakvo saznanje o ovom krvavom terorističkom napadu, a koji je kumovao velikoj patnji i stradanju muslimana širom svijeta. Možda je vrijeme da se progovori o svemu, te da se otkrije istina o terirističkom napadu koji se dogodio 11. septembra 2001. godine, a koji je promijenio svijet!