Želim da se zovem Mejra, - rekla je Tamara iz Smedereva (Srbija)
KONAČNO MI SE ISPUNILA DUGOGODIŠNJA ŽELJA DA POSTANEM MUSLIMANKA
Autor: Sabahuddin Sijamhodžić
Objavljeno: 03. Nov 2011. 14:11:11

Majka Dobrila čestita kćerci primanje Islama

Primanje islama je postala svakodnevnica na svim svjetskim meridijanima. Često imamo priliku čitati o ljudima koji su rođeni i odrasli u jednom svjetonazoru, ali Allahovom milošću i uputom su odlučili postati muslimani. Čitava je lepeza poznatih i nepoznatih povoda, krupnih ali i sitnih životnih detalja koji su postajali presudna kap upute u prepunoj čaši njihovod unutarnjeg stremljenja ka Istini. Česti razlozi, ili u najmanju ruku povodi, za koračanje putom traganja za Istinom su posmatranje muslimana i muslimanskih porodica, i suživot sa njima. Rad u istoj fabrici, stanovanje u istoj zgradi i ulici, pohađanje iste škole ili fakulteta,... Perfektan moral, divno prijateljstvo ili susjedstvo, bezrazložna spremnost na pomoć, divni odnosi prema bračnom drugu, briga za odgoj djeteta, su sve potencijalni razlozi da neko osjeti pozitivnu ljubomoru prema takvim osobama. Ali, takve osobe ne smiju prestati naglašavati u komunikaciji sa nemuslimanima ili muslimanima koji su izgubili životnu orjentaciju činjenicu da njih takvima upravo čini njihova vjera. Obaveza svakog iskrenog muslimana mora biti davanje što ljepše slike o islamu, a bezbroj je onih koji žele takve slike gledati, ali i biti dio nje. Pristupiti i razmišljati o fenomenu sve češćeg prihvatanja islama čovjek ne može bez analiziranja spomenutih i nespomenutih povoda i razloga, ali i objektivne procjene prednosti i nedostataka ambijenta u kojem se javlja naklonost prema islamu.


Jovana (Mejrina kćerka), Mejra, majka Dobrila, imam Sabahuddin

Sa suprugom Hajrom Beganović

Radosni trenutci čestitanja
Prihvatiti islam kao svoj način i model života za dojučerašnje nemuslimane predstavlja najherojskiji čin. Najčešće prekinuti odnose sa roditeljima, rođacima i prijateljima je samo jedan u nizu posljedica prihavatanja islama. To mogu samo hrabre osobe, heroji i heroine. Na koncu, kolika je spremnost žrtve za istinu govori i nama samima koliko je snažna naša vjera. Žrtvovati ono što velikom broju ljudi znači sve - porodica, prijatelji, radno mjesto, opušten i raspustan život,... jeste mjera duboke iskrenosti i hrabrosti.

Ono što nas raduje i dodatno obavezuje da ljubomorno čuvamo čistotu naše vjere jesu sve češći primjeri vraćanja ljudi u okrilje islama. Jedan takav događaj se zbio ovih dana u St. Gallenu, Švicarska. Ono što slijedi jeste svojevrsna kratka ispovijest Tamare koja ne ostavlja ravnodušnim nikoga...

„Zovem se Tamara Beganović. Rođena sam 23. avgusta 1973. godine u Požarevcu u Srbiji. Veroispovest: Pravoslavka. Dugo sam razmišljala kako da ispričam ovu svoju priču, čini mi se mogla bih danima pisati o svom životu, svojim mislima, osećanjima... Povod za ovu priču je moj prelazak iz Pravoslavne vere u Islam. Konačno će se ispuniti moja dugogodišnja želja da postanem muslimanka, da promenim svoje ime i krenem putem kojim me srce vodi. Naime, do 1990. godine, svakoga leta sam po tri meseca provodila kod svoje tetke u Duvnu, danas Tomislavgrad... Kao mala u Bosni nisam shvatala kakva je koja religija, ali doživela sam i upoznala muslimane kao jako mirne ljude, ljude koji su uvek bili puni ljubavi prema svojim porodicama, čini mi se da ni nas nisu odvajali od svoje dece uvek sam osećala da sam voljena i lepo primljena. U Bosnu smo prestali ići pred rat, ali ja sam u mislima uvek bila tamo. Ostala sam u kontaktu sa nekim od svojih tamošnjih prijatelja, dopisivali se, ponekad čuli telefonom i niko mi nikada od njih nije rekao ni jednu lošu reč, niti smo pominjali razlike u religiji. Oni su preživljavali pakao, a ja sam srcem bila tamo, sa njima. U međuvremenu, ja sam se udala i rodila dvoje dece. Petnaest godina sam bila u braku i to je najteži period u mome životu, koji bih volela da zaboravim. Nisam u tom braku osetila ni trunku poštovanja. Nisam se molila Bogu, niti išla u crkvu. Kada god bih došla do crkve, nešto me je sputavalo da uđem. Nisam verovala, nisam palila sveće, iako moja mama veruje i poštuje sve pravoslavne praznike i ide u crkvu. Kada se taj brak okončao, često sam pričala da ako se ikada budem drugi put udavala, da ću se udati samo za muslimana. Svi su se na to smejali. Ali, ali ja sam već četiri godine srećno udata za muslimana. Neki su mi prijatelji odmah okrenuli leđa, ali to me nije pogodilo. Počela sam sve više učiti o islamskoj religiji, poželela sam da promenim svoju veru, da se zovem Mejra, i konačno će se ta moja želja ostvariti. Pre nekih mesec i po dana, otišla sam u Islamski centar GAM, predstavila se imamu i rekla da želim promeniti veru i ime. Rekla sam da smatram da su muslimani ljudi sa najčistijom dušom, da je za mene to najjača vera. I zaista tako mislim. Sada svake subote u džamiji učim Sufaru (arapsko pismo), a posle toga klanjam akšam i jaciju.
Želim se ovim putem zahvaliti imamu Sabahudinu i sestrama, koji mi pružaju bezrezervnu podršku u svemu. Svi zaista imaju puno strpljenja da svoje znanje prenesu na mene, a nadam se da ću ja svoje znanje kasnije moći da prenesem nekome. Želim još reći da ljudi trebaju skupiti hrabrosti i ići tamo gde srce želi. Ja sam svoj put našla, moje je srce prepuno kada čitam Kur`an, dove, kada klanjam, slušam ilahije, gledam i slušam priče drugih ljudi koji su takođe prešli u Islam. Moji roditelji, deca i rođaci će takođe prisustvovati kada budem zvanično prelazila u Islam, i moja je sreća potpuna zato što su moji najmiliji prihvatili moju odluku i složili se sa njom", -
rekla je Sestra Mejra.

Ova ispovijest je pisana nekoliko dana prije nego je sestra Mejra zvanično izgovorila šehadet u Islamskom centru GAM u St. Gallenu, a to se desilo 29. oktobra 2011. Tom svečanom činu je prisustvovala i njena majka Dobrila, inače vjernica pravoslavka. Oči nisu mogle biti bez suza, a srce bez dove za uputom, onoga momenta kada je majka u zagrljaju čestitala svojoj kćerci prihvatanje islama.