U liku i djelu Alije Izetbegovića traži se inspiracija za književne, historijske i političke bilješke.

U liku i djelu Alije Izetbegovića traži se inspiracija za književne, historijske i političke bilješke. Pisano je o njemu na način kako ga je ko posmatrao i doživljavao u unutrašnjosti svog bića i svoje duše. Nije li to izazov?!

Bijeg u slobodu
Nije je to bio obični, hladni, jesenski 19. oktobar. Ulice su šutjele, ljudi su šutjeli; tako velika tišina među tako velikim brojem ljudi. Tišina i kiša, jedna spram drugoj, slijevale su se niz ulice. I ta kiša nije bila obična hladna jesenska kiša... Tako tiha... nježno je padala na lica koja su te pratila.

Putniče! Odjenuli su te u bijele ćefine a sa sobom si ponio djela. Žašto onda jedno sjećanje?! Jer tvoje nesebično biće iza sebe je ostavilo u amanet veliku priču i poruku. Neću danas da u svoje sjećanje svrstavam ratne godine i sve ono što je rat donio sa sobom pa tako ni tvoju ulogu u njegovim zbivanjima.

Hoću sjećanje, na monolog tvog unutrašnjeg bića i bježanja ka slobodi među hladnim zidovima zatvorske ćelije, u mojoj skromnoj studentskoj sobi.

"Ponekad mi se čini, da bi čovjek podnio pritisak života, morao bi sići do devetog kruga pakla. A to znači podnijeti nepodnošljivo i prihvatiti neprihvatljivo. Prihvatiti sve od čega strahuje, baš sve. I kada mu se čini da su mu se dogodile sve nevolje ovoga svijeta, da je ispio sve gorke čaše, osim one najgorče, uzeti i nju i iskapiti je do dna. Kažu da ima ljudi koji su posijedjeli za jednu noć. Jesu li to oni koji su se spustili do samog dna? I kada su se vratili, ono što je ostalo od njih je nešto što može stati prema čitavom svijetu, nebesima i zemlji i bez straha pogledati svakoj istini u oči. Sve što se moglo dogoditi, njima se dogodilo i nema više ničega da se boje, nema više nikakvog straha. To su oni koji su spremni da svoj život, kakav god je, odžive i izdrže do kraja, mirno i dostojanstveno. A oni koji mogu podnijeti život, mogu podnijeti i smrt. Jer život je teži i opasniji od smrti (...) Ono što zovemo srećom je ponekad podudaranje našeg ličnog i historijskog zadatka, naše biografije i historije, naših ličnih težnji i historijskih tokova. Neki tu "sreću" nađu u odricanju ličnog i prihvatanju historijskog imperativa kao vlastitog. Ako tako posmatram stvari, veći dio mog života je bio u koliziji sa historijskim i tek pri kraju je došlo do izvjesnog sklada. Paradoksalno je, ali se ta sreća događa tek u poodmaklom dijelu mog života koji provodim ovdje. Mogao bih također reći: suviše sam se rano rodio da bih bio sretan, trebao sam se roditi nešto kasnije. Ali rođenje je jedna od mnogih stvari koje ne biramo. Ono je dio naše sudbine (...) Kaže se da je mržnja slijepa, ali je to i ljubav, na svoj način. Ne sjećam se da sam nekog baš mrzio, ali sam siguran da sam bolje poznavao ljude koje nisam volio ili čak koje nisam podnosio. Udaljenost koju sam prema njima osjećao pomagala mi je da vidim sve njihove slabosti, nedostatak dara i inteligencije, uopće sve njihove mahane koje bi za mene ostale skrivene da sam ih volio. Drugo je pitanje da li je ovo moje "poznavanje" (ili nepoznavanje) dobra stvar i treba li znati sve loše istine o svome bližnjem (...) Ponekad sam sumnjao u svoju vjeru. Pitao sma se koliko ona uopće postoji. Ali jedno je bilo pouzdano: bio sam već star čovjek a nisam imao velikog straha od smrti. Ustvari, nisam smatrao da ću istinski umrijeti. Više me je zaokupljao strah od odgovornosti koja me čaka. Tada sam shvatio da je moja vjera čvršća nego što mislim i da je moje osjećanje moglo potjecati i održavati se samo zbog vjere u Boga (...)

O životu, ljudima i slobodni, Alija Izetbegović (zatvorska bilješka)