DR. SUŠIĆ I „SULINA TERAPIJA“
Autor: Enes Ratkušić
Objavljeno: 13. Oct 2011. 09:10:41
Enes RATKUŠIĆ: Drugim riječima Spahić je, kao i svaki naš igrač, morao znati da se prekršaj napravljen na centru može „slobodnim sudijskim ubjeđenjem“ premjestiti u šesnaesterac, a ne onaj napravljen kojih dvadesetak centimetara van zabranjene zone. Morao je Spahić znati da je Thomson na „svoju šansu“ čekao sa većim žarom od Malude, Nasrija ili Abidala. Čekao i dočekao. Da je to više nego očigledno najbolje potvrđuje činjenica, da je od silne radosti, što mu se ukazala prilika, koju ni u snu ne bi želio propustiti, Spahiću čak zaboravio pokazati put prema svlačionici. Jer, nakon jednog žutog kartona, za najstrožiju kaznu ga je svakako trebao udaljiti sa terena.
Podosta godina je prošlo da bi se sjećao te, za mostarski „Velež“ važne utakmice, ali pouzdano znam kakva vrsta „drame“ se odvijala u svlačionici, neposredno pred početak meča. Naime, kako je Veležu odgovarala samo pobjeda, igrači su prirodno imali tremu, zbog čega su svi na vrijeme došli u klupske prostorije, da čuju šta će im njihov trener Sulejman Rebac, proslavljeni nogometaš Veleža i Hajduka, reći, kakve zadatke će im podijeliti, kakvu je taktiku spremio... Ali, u prostorijama ih je čekalo iznenađenje. Svi su došli osim popularnog Sule, a da niko nije znao ni gdje je ni što ga nema.

I onda kada se nervoza razvila do usijanja, Sula se najednom pojavio, sa osmjehom na licu, kao da se ništa važno ne dešava. Kako je u klupske prostorije stigao samo koji minut prije nego će igrači predvođeni sudijskom trojkom istrčati na zeleni tepih, svi su se najednom oko njega sjatili, zatrpavajući ga raznim pitanjima, kako i šta im je činiti, na što im je Sula lakonski odgovorio da nikakvu taktiku nije spremao, niti im šta ima reći osim: „Dajte im peticu“... „Rođeni“ su pružili sjajnu partiju, i koliko se sjećam, pobijedili 4:1. Logično. Stari lisac je našao najbolji način kako da ih rastereti, i rezultat nije izostao.

Dvije teške bolesti spopale su našu nogometnu reprezentaciju. Jedno oboljenje je izliječio strpljivi selektor Safet Sušić. Nije mu bilo nimalo lahko, jer sa tim teškim oboljenjima naša nogometna reprezentacija je živjela godinama. Ali, hvala Bogu, Pape se nije libio otvoreno izjaviti da Francusku ne trebamo doživljavati kao nepobjedivog protivnika, da smo dovoljno snažni za podvig itd, i pokazalo se da je njegova terapija bila više nego djelotvorna. Momci su uistinu igrali sjajno. Sušiću je za to trebalo i vremena, jer bolest je u dobroj mjeri bila pustila korjenje, od samog formiranja reprezentacije, a metastaziralo uoči utakmice protiv Danske na Koševu.

Umjesto da lijeka traže, tadašnji selektor, kao i brojni „stručnjaci“, očito se unaprijed ograđujući od mogućeg neuspjeha, otvoreno su za medije govorili da je reprezentacija Bosne i Hercegovine u tom susretu autsajder, što je bila notorna budalaština. Nakon što smo te Dance, samo koju godinu iza rata na Koševu deklasirali sa 3:0, a samo mjesec dana uoči te famozne utakmice, u Kopenhagenu satrali sa 2:0, proglašavati sami sebe autsajderima, bilo je ne samo glupo, nego prije svega psihološki destimulativno. Igračima je tako umjesto elana u noge ubrizgano olovo, i sve se završilo kako se završilo.


Dvije teške bolesti spopale su našu nogometnu reprezentaciju. Jedno oboljenje je izliječio strpljivi selektor Safet Sušić.
Oslobođeni priglupe priče o favoritima i autsajderima, u Parizu smo imali veliku šansu da se direktno plasiramo na završnicu evropskog nogometnog prvenstva, ali nam to nije pošlo za rukom, jer druga bolest, sa kojom također kuburimo, nije ništa bezazlenija. Naprotiv, još je opasnija. Zaboravili smo na oprez. Jer, kad igraš protiv Francuske ili kakve druge „evropske sile“, uz to i članice Evropske Unije, oprez je daleko važniji od dobre igre. To je ono čega naši nogometaši nisu dovoljno svjesni, jer se to iznutra ne vidi na najbolji način, s obzirom da većina njih igra u evropskim klubovima, i opterećena je uvjerenjem u „visok stepen profesionalizma“, „sudijsku nepristrasnost“, i slične šantarabe, koje se prodaju samo nedovoljno upućenim.

Ono što se prije nekoliko godina dogodilo u Španiji, nikako nismo smjeli zaboraviti. Visokoprofesionalni evropski sudija iz “kolijevke nogometa” je bio spreman utakmicu produžiti i par sati, samo da Španci daju toliko potrebni gol. Drugim riječima Spahić je, kao i svaki naš igrač, morao znati da se prekršaj napravljen na centru može „slobodnim sudijskim ubjeđenjem“ premjestiti u šesnaesterac, a ne onaj napravljen kojih dvadesetak centimetara van zabranjene zone. Morao je Spahić znati da je Thomson na „svoju šansu“ čekao sa većim žarom od Malude, Nasrija ili Abidala. Čekao i dočekao. Da je to više nego očigledno najbolje potvrđuje činjenica, da je od silne radosti, što mu se ukazala prilika, koju ni u snu ne bi želio propustiti, Spahiću čak zaboravio pokazati put prema svlačionici. Jer, nakon jednog žutog kartona, za najstrožiju kaznu ga je svakako trebao udaljiti sa terena. Ali, nije. I to ne zbog toga što mu je i prvi pokazao nakon nepostojećeg prekršaja, nego zbog silne radosti, što mu se ukazala prilika da promjeni facu načomrđenog Michela Platinija, što je, dakako, važan aspekt u karijeri jednog djelitelja pravde na nogometnom terenu.



Na Sušiću je, dakle, da se prihvati liječenja i druge bolesti – da otvoreno kaže igračima da „profesionalni evropski standardi“ kao i u svemu drugom uostalom, ne važe za one koji nisu osigurali status „velikih“. Oni su napravljeni za „manje“, „slabije“ a radi zabeluhavanja svijeta spektakularno se prezentiraju i poštuju kad veliki igraju između sebe. Kao iskusnom nogometašu, koji se svašta nagledao, mjesec dana će mu biti dovoljno za djelotvornu terapiju. Onda će sve drugačije izgledati.