Avdo METJAHIĆ: Eto gdje smo mi sad, moj Mehaga? Muhadžeri smo postali, kod naše lijepe Bosne, pa gradimo tuđa carstva. Izgleda da nam je takva sudbina, da se gubimo po dunjaluku, svakih nekoliko decenija. Turska je puna Bošnjaka, milione ih ima, Evropu smo preplavili, Ameriku naselili, a nebi se mogao zakleti da nas nema i u Sibiru.

Mubarek Ramazan, mjesec posta, mjesec istine, mjesec ibadeta,… O istini uvijek govore oni koji je gaje, jer znaju da bez istine nema pravde, a bez pravde nema mira i opstanka čovjeka, pa i uopšte čovječanstva.

Čovjeku je data sposobnost od Stvoritelja da je branitelj istine, pa mu je preko svih Božijih poslanika slata poruka, da jedino sa istinom može preživjeti; a jedina istina je islam!
Većina današnjih ljudi, jedino što vidi je nažalost, fatamorgana, i osjeća se na svakom
koraku zbunjenost. Čovjek je izgubio vezu sa sobom, vezu sa ostalim ljudima i zaboravio na humanost, koja je uvijek bila lijepa vrlina i spona ljudi.

Jedan islamski mislilac napisa sljedeće:
“Nije svakoji čovjek humano biće. Humano biće je časna titula i nema svako pravo da je ima. Eto zašto su nam slati poslanici: da promijene našu prirodu, pa da od životinje postane čovjek”.

Korist od života nije u njegovoj dužini, nego u njegovoj upotrebi, zar ne?

Pred jednim bošnjačkim centrom sjede dva jarana, puše i muhabete, čekajući da ezan objavi jaciju i početak teravih namaza. I ako daleko od svog vatana ovi muhadžeri, potucani dunjalukom, koji silom prilika napustiše svoj toprak, muči ono što se dešava u njihovoj zajednici tu, a i u svojoj domovini, kojoj se mnogi neće vratiti.
Već je druga decenija kako ih ratom i ognjem protjeraše sa svoje babovine njihovi komšije. Ma kolika, ovdje u novoj domovini bila sloboda, pa i ljepši život, za njih je Bosna, a i tu negdje Balkan, jedina majka. Ove muhadžere bi radovale lijepe vijesti iz svog vatana, ali za veliku nesreću, nema ih, pa jedan od njih se obrati svom sagovorniku:
- Eh moj Mehaga, ovaj dunjaluk bi trebalo da počiva na svjesnim ljudima, koji bi ukazivali na slabostima pojedinaca, koji su sebi nalegli na velikim pozicijama u državi, pa i u vjerskim institucijama. Ali, kako vidim da im ne daju dermana, ušutkaju ih moj Mehaga, ušutkaju ih. Lome im krila ovi što se guraju, a to su uvijek isti. Neka nam Allah pomogne, jer i mi smo za to krivci. Prodajemo se za badihava.

- Eh, vidim moj Ibrice, vidim ali nema fajde mom i tvom jadikovanju, niko nas ne sluša. Ti znaš, moj Ibice, a bilo je i adet, da svjesni i avizani budu pred nama, ali drugi je vakat došao moj dragi Ibrice.

- Uvijek je bilo moj Mehaga, da dobri igrači kolo vode, a i svjesni da su pred narodom i upute ga na pravi put. Zar svjesni nemaju pravo kritikovat vjerske, pa i svjetovne vođe?

- Imaju kako da nemaju, kad za to postoji dobar razlog, ali danas svjesnom nema mjesta u nikakvim zajednicama, opričani su, podvaljuje im se, samo da bi ih držali po strani. Čim se ljudi dohvate nekih pozicija, sačuvaj nas Bože, bi nekako da vladaju, a iako bi im moglo biti, bi nametnuli i kuluk. Mnogi se pokrijevaju plaštom vjere ili pak nacije, a iznutra su prazni, nigdje ništa ljudsko u njima. Ako posjeduju ikakvog znanja, oni ga ne koriste, niti dijele sa zajednicom kojoj pripadaju. To ti je. moj Mehaga, kao kad seljak ore a ništa ne sije. Da bi opstali, vrbuju svoje sljedbenike na sve moguće načine, predstavljajući se spolja melekima, a iznutra posjeduju najgori smrad koji može stati u čovjeka. Ovu bagru koja nam se nameće, a mi prihvatamo, i zbog njih najveći štetu podnosimo. Ovakve ljude sa pravom možemo nazvati licemjerima, je li tako moj Mehaga?

Bošnjački centar u Albany-u

- Pa znaš i sam moj Ibrice, vjerovanja ljudi su različita. Kod jednih ulazi istina, i samo je ona osnov svemu, a kod drugih i možda većine ljudi, postoji zabluda, Zbog tih zabluda kroz historiju čovječanstva, dolazilo je do nasilja i zvjerstva svake vrste, koja su prisutna i dan danas, tako da bi se i životinje toga stidjele.

- Nebi o krivcima za sva nasilja i naše nesreće, jer je to dug i širok pojam, a i svakom svjesnom čovjeku je poznato. Eto gdje smo mi sad, moj Mehaga? Muhadžeri smo postali, kod naše lijepe Bosne, pa gradimo tuđa carstva. Izgleda da nam je takva sudbina, da se gubimo po dunjaluku, svakih nekoliko decenija. Turska je puna Bošnjaka, milione ih ima, Evropu smo preplavili, Ameriku naselili, a nebi se mogao zakleti da nas nema i u Sibiru. Znaš i sam, moj Mehaga, da volim pročitati, pa dođe mi do ruke pokoja knjiga i novina, a i od rahmetli babe i dida sam slušao, da su velkim ljudskim nesrećama kumovali vjerske vođe. Vatikan je kroz čitava dva milenija imao svoje prste umiješane u nesrećama koje su koštale milione života. Istočna crkva, ili pravoslavlje, nema različita gledišta od Vatikana, i sve što ima u sebi, dobro je poznato kroz historiju, a to je nasilje i bezdušnost prema vjerniku druge religije i narodnosti, a najmanje ima u sebi duhovnost.

- Baš tako moj Ibrice, baš tako! U pravim religijama nebi smjelo da ima pretjeranosti, ali nivo ljudskog razumijevanja dovodi do toga, pa se danas susrećemo sa onima koji sebi nazivaju mulsimanima i koji sa eksplozivom ulaze u džamijama, ubijajući nedužne džematlije na namazu, - izgovorio je ovo Mehaga, pa uzdahnu, jer ne vjeruje u teror.

- Eh moj Mehaga u našoj vjeri islamu ne možeš naći ni jedno načelo ili poruku, koja je u suprotnosti sa današnjom naukom, i pozitivnim znanjem. Jes’, da bi bio pravi vjernik islama, potrebna je diciplina, pa ako nema discipline, onda nema onog pozitivnog strujanja i duhovne snage, da od nekud dolazi, - govorio je ovo sa nekom ljubavlju Ibro, jer i sam je bio pravi vjernik.

- Pa zar nije istina da diciplina dolazi od, i iz samog čovjeka, a ne samo od uleme i vjerskih dostojnika, moj dobri Ibrice. Pročitah negdje gdje jedan islamski naučnik kaže sljedeće:
"Bol potiče čovjeka da misli. Misao čini čovjeka mudrim. Mudrost čini život podnošljivim”, - izdiktira citate jednog učenjaka Meho, koji je bio isto vjernik, čovjek istine, a obraren je bio i mudrošću. Slušao ga je pažljivo Ibro pa će nastaviti:
- Mudrost i jest najviši oblik znanja koji prepoznaje prave vrijednosti u životu, moj Mehaga. Ako se čovjek okreće mudrosti, on će naći vremena za duhovno usavršavanje, tako ne dopuštajući da ga progutaju svakidašnji zahtjevi života. Na kraju možemo zaključiti da je mudrost pojam koji označava, uvid u sve što ga okružuje i uči za dobro rasuđivanje.

- Slabo ti mi rasuđujemo, moj jarane, sasvim slabo. Mi smo takvi da stajemo pod svakoji bajrak, ma čiji bio. Lahko nam ga je nametnuti, jer za nas nema razlike ono naše historijsko ili ono nametnuto. Karoz najveću borbu, da se očuva naša Bosna, vihorio se je bajrak sa ljiljanima, i pod njime su ginuli najveće bošnjačke gazije. Kad sam bajrak sa ljiljanima prvi put vidio, prepoznao sma ga, kao slobodarski, kao svoj jedini. Danas moj Ibrice naturili su nam ono što njima odgovara, da bi zadovoljili one što su nas tamanili. Ali oni ga neće, zato ga mi prihvatamo. Eto takvi smo mi Bošnjaci, - završi svoju besjedu Meho, kojemu je bilo dosta svega, što čuje i vidi od svog sopstvenog naroda. Žalio je svoj narod, koji je postao zbunjen, ali mu nije mogao pomoći, jer ga niko nije slušao.

- E moj Mehaga, mi vise ne gajimo ni cvijece, nego se kitimo vječtačkim. Odavno nisam vidio prave ruže i osjetio njenog miruha. Nigdje ruža ne miriše ljepše nego u našoj avliji. Izgleda da je čovjek najnepravedniji prema sebi, i da često gubi kompas. Ali moj Mehaga, još ovo ću citirati iz Časnog Kur’ana: “Allah neće popravit stanje jednog naroda, dok se taj narod sam u sebi ne promijeni’.

Odjednom se razli milozvični avaz muezina koji ezanom pozva na namaz. Obojica je jarana šutke uputiše prema ulazu centra, da klanjaju teraviju, koja ih u ovoj tuđini, poslije svega što promuhabetiše, kao mehlem liječi. Na hajr, ako Bog da!