Harun HODŽIĆ: Kada sam došao u Komandu Operativne grupe zatekao sam pomenute oficire kako drijemaju po foteljama u holu hotela Borik. Kada me je ugledo onaj nervozni sa piste nije mogao a da ne kaže: pa zar si ti naš?! Kad sam upitao što, ja sam kaže bio ubijeđen da je neko od četnika se ubacio u naše ljude i špijunira nas što izlazimo iz Sarajeva. Svi smo se uglas nasmijali kada sam mu rekao da i niste vi iz Sarajeva tako interesnatni da vas se špijunira. U tom je izašao i Vehbija Karić. Kada me je ugledao, radosno se upitao i ponudio da zajedno svi skupa popijemo kahvu, što sam rado prihvatio. Kada sam ispričao šta sam to veče nosio u torbi, svi su u čudu klimamli glavom govoreći kako su me mogli vojnici UN ubiti da su me uhvatili sa tim parama i baciti na pistu kao da su me četnici ubili. U tom zadovoljstvu tek tada me počeo hvatati strah šta se zaista moglo desiti. No, kako ranije rekoh, u čuvanju časti Islamske zajednice i vraćanja duga poštenim džematlijama Allahova milost je bila više nego očigledna.

SEFEROV PRVI IZLAZAK PREKO PISTE NA IGMAN: Proljeće ja dolazilo u svoj svojoj ljepoti. Šuma je polahko zelenila, prvo u nižim predjelima pa svakim danom pela se do najviših vrhova plemenitih bosanskih planina. Ratna dejstva su se zahuktavala. Situacija na Igmanu je bila prilično sređena. Polahko su iz Sarajeva izlazili sve više vojne starješine i visoki dužnosnici.

Jednog dana kažu doći će Sefer. Meni nekako drago, u očima ljudi koji su na Igmanu nevjerica vidjet će načelnika ŠVK ARBiH. Za obična borca u tim trenucima čini mi se to je bila najveća želja, da ih pogleda onako vojnički, da im kaže kako su hrabri, bit će još hrabriji, da im kaže da će borba trajati dugo, još duže bi bili spremni se boriti, da im kaže za vjeru se borimo, svi do jednog bi proklanjali.

Ali, jeste! Dođe Sefer - niko ga ne vidje! Navratio kod Zuke, nije obišao ni Operativnu grupu koja komanduje Zukinoj jedinici. Bože, šta je ovo? Kako naši prvaci prave sitne greške koje ih skupo koštaju. Kasnije ću saznati da je Sefer već tih dana bio u nemilosti pojedinaca u njegovm okruženju, ali svejedno, nije smio napraviti takvu grešku, i ja kao Sandžaklija nikad mu to nisam zaboravio.

Jednog jutra u komandu Operativne grupe došla je vijest da je Ljuta pala i da je poginuo jedan od najhrabrijih boraca na tom dijelu ratišta, rahmetli Sead Bublin. Haketova jedinica dobila je zadatak da ide ka tom ratištu i ja sam se priključio. Usput, dok smo išli ka Ljutoj i Treskavici, vidjeli smo da su bjelašnička sela Umoljani, Šabići pa i Lukomir prepunjena izbjeglicama iz Ljute.

Proveli smo jedno petnaestak dana. Tu sam prvi put upoznao Hamzića, Šarića i još neke oficire Trnovske brigade. Izvedena kontra dejstva i linije su skoro vraćene na početne položaje. No, problem je bio da civila tu više nije bilo i da će veoma teško biti sačuvati linije, jer gdje nema civila vojska brzo iscuri, neko ranjen, a neko se i sam rani da bi posjetio svoju familiju.

Kada smo se vratili na Igman i Bjelašnicu počele su pripreme za Kurban bajram. Ponuđeno nam je da se uplate za kurbane vrše u Sarajevu a mi na Igmanu u Uredu IZ organiziramo kupovinu i klanje kurbana. Hazim ef. kao predsjednik je prihvatio ponudu i trebalo je krenuti u realizaciju. Iz Sarajeva su nam javili da je prilično veliki broj uplata pristigao i da je trebalo kupiti dosta stoke na „veresiju“. Krenuli smo od sela do sela. Ljudi koji su bili čestiti nudili su svoju stoku bez problema. Vrlo brzo smo ugovarali cijene. Akcija je provođena na zadovoljstvo svih bez problema.

No, bilo je i onih koji su govorili da hodžama ne vjeruju, da smo lopovi, da nam ne daju stoku. Interesantan je bio i jedan mještanin jednog sela oko Delijaša. Imao je dva lijepa junca i mi mu nudili zaista pristojnu cijenu što je on odbio glatko, govoreći da smo lopovi. (Kasnije ćemo se susresti sa ovim čovom u nastavku priča).

Hvala Bogu sve je prema planu urađeno. Kurban bajram je klanjan u velikom broju na Igmanu i svim okolnim mjestima. Ljudi su sami dovodili stoku koja je pazarena u selo Ledice i akcija je trajala tri dana. Zaklani su svi planirani kurbani.

Meso je ravnomjerno prema broju vojnika podijeljeno svim jedinicama na Igmanu i okolici, a nešto dato i džematlijama, odnosno mještanima. No, nije baš sve išlo kako je planirano.

Sefer Halilović Ali, jeste! Dođe Sefer - niko ga ne vidje! Navratio kod Zuke, nije obišao ni Operativnu grupu koja komanduje Zukinoj jedinici. Bože, šta je ovo? Kako naši prvaci prave sitne greške koje ih skupo koštaju. Kasnije ću saznati da je Sefer već tih dana bio u nemilosti pojedinaca u njegovm okruženju, ali svejedno, nije smio napraviti takvu grešku, i ja kao Sandžaklija nikad mu to nisam zaboravio.

Pare koje smo obećali ljudima trebalo je podijeliti na vrijeme a rok je bio peti dan nakon početka Kurban bajrama. Mi u Uredu smo planirali da pare uzmemo u bazi prvog Korpusa u Krupoj a da iz Sarajeva uplate protuvrijednost u Komandi prvog Korpusa u Sarajevu. Bilo je dobro zamišljeno, no u Bazi nisu imali ni feniga na raspolaganju. Našli smo se u nezgodnoj situaciji. Ljudi su počeli dolaziti i tražiti njihov hak, mi nevješto odgovarati, i već su počele prozivke, kako su znali da smo lopovi i da smo izigrali pošteni svijet. Ali, ja sam imao rješenje problema.

SA 50.000 MARAKA U TORBI PREKO PISTE: Dogovorio sam se sa Smajom ef. da idem za Sarejevo i preuzmem pare pa preko piste nazad. Dobio sam auto kojim smo iste noći prebačeni do Butmira i dogovorio da me sljedeće jutro sačekaju u povratku da ne gubim vrijeme po Hrasnici prebacujući se. Kada sam došao u Rijaset IZ u Sarajevu, i kada sam rekao Dervu ef. Milisiću šta ću uraditi čovjek je preblijedio. Pokušavao me ubijediti da to nije pametno, da je opasno preko piste ići tako sa više od 50.000 maraka u torbi, posebno ako me uhvati UNPROFOR.

Sve sam ja to znao, no nadao sam se u Božiju milost i moju spretnost preko piste. Kada sam preuzeo pare, potrpao sam ih u jedne stare čarape i ništa drugo osim prljavog veša nisam imao u torbi, razmišljajući ako i dođe do pretresa torbe, neće biti detaljni kada vide prljavi veš.

Upozorio sam Dervu da o tome ne priča ama baš nikom, dok mu se ne javim sa Igmana.
Kada sam došao u Dobrinju, pored piste bilo je to veče izuzetno živo. Puno svijeta je pokušavalo proći. Išlo se u oba smjera. Ljudi su na sebi prenosili svašta. Vrhunac je bio kad sam vidio jednog čovjeka da na leđima nosi živu ovcu.

Tu istu noć pistu su prelazili i neki oficiri iz štaba Vrhovne komande, koji su trebali otići za Zenicu, gdje se formirala Zračna baza. Kupljeni su bili neki helikopteri i tebalo je školovanih i obučenih pilota. U razgovoru sa jednim od vodiča saznao sam upravo da provodi pilote. Među njima bio je jedan izuzetno nervozan. Sve se nešto okretao, zvjerao okolo, a na mene je posebno obraćao pažnju. Ja sam se trudio biti mrtav hladan kao da baš ništa ne prenosim. Onu svoju torbu sam bacao po travi; kada bih prilegao postavljao bih je pod glavu kao jastuk i čekao povoljan momenat.

Prošla je skoro cijela noć. Oficiri su vraćani nekoliko puta dok im konačno nije uspjelo, ili je već bilo dosadilo Francuzima na pisti da ih gone. Pred samu zoru sam se usudio poći, kada je pista bila skoro potpuno prazna i kada se naziralo svitanje. Oprezno sam ušao u prostor unutar ograde areodroma i kada sam vidio ispred sebe dobro utabane staze u zaštitinim žicama po areodromu, krenuo u trk koliko me noge nose. To je bilo ubjedljivo najbrži moj prelazak preko piste. Čini mi se ni Karl Luis, tada aktuelni šampion, ne bi mi utekao.

Kada se jedan od transportera upalio sa namjerom da me goni već sam bio u tranšei prema Butmiru. Hvala Bogu prošao sam i sa manje brige nastavio do Hrasnice i vozača, koji me je čekao. Uz prve jutarnje zrake peli smo se prema Igmanu.

Kada sam došao u Komandu Operativne grupe zatekao sam pomenute oficire kako drijemaju po foteljama u holu hotela Borik. Kada me je ugledo onaj nervozni sa piste nije mogao a da ne kaže: pa zar si ti naš?! Kad sam upitao što, ja sam kaže bio ubijeđen da je neko od četnika se ubacio u naše ljude i špijunira nas što izlazimo iz Sarajeva.

Svi smo se uglas nasmijali kada sam mu rekao da i niste vi iz Sarajeva tako interesnatni da vas se špijunira. U tom je izašao i Vehbija Karić. Kada me je ugledao, radosno se upitao i ponudio da zajedno svi skupa popijemo kahvu, što sam rado prihvatio. Kada sam ispričao šta sam to veče nosio u torbi, svi su u čudu klimamli glavom govoreći kako su me mogli vojnici UN ubiti da su me uhvatili sa tim parama i baciti na pistu kao da su me četnici ubili.

U tom zadovoljstvu tek tada me počeo hvatati strah šta se zaista moglo desiti. No, kako ranije rekoh, u čuvanju časti Islamske zajednice i vraćanja duga poštenim džematlijama Allahova milost je bila više nego očigledna.