Ramazan, mjesec od svih najodabraniji. Već smo zakoračili u njega. Tako mi je drago što nam je ovaj najdraži musafir u zijaret stigao. Svakog trenutka sam osjećala da će iznenada bahnuti kao što čine dragi musafiri na naša vrata, ali ovaj mubarek musafir je nešto baška. Doduše ova dijasporalna ramazanska atmosfera iščekivanja me nekako na trenutak vratila u prošlost.

Strpljivo redanje kristalnih bobi u modaran luster

Džamija, ona prava, naša bosanska, je bila u neposrednoj blizini moje kuće. Uvijek sam kao dijete radoznalo posmatrala djevojke kako u neko doba godine iznose ćilime, ponjave i postećije iz džamije da bi provijetrile i oribale džamijske podove. Od nekud bi se pomolili mladići pa bi zajedno, onako veseli, uz po neku ilahiju ili kasidu, istresali ćilime. Kroz diječiju glavu navirala su pitanja: Zašto to rade kada je sve čisto? Onda bi me iz naše avlije privukao miruh halve. Uvijek sam voljela halvu, onako taze, vrucu. Zatekla bi nenu kako kašikom odsjeca i reda halvu na "novi" poslužaonik, koji bi koristili samo kad nam dolaze musafiri. Majka bi kuhala tog dana više nego uobičajeno.

- Ko nam to dolazi? - odmah s vrata bi pitala, a nena bi uzbuđeno iz sveg srca rekla: "Ramazan, ramazan sine, valja nam postiti". Tada bi shvatila čemu žurba i toliko spremanje.

Isto kao nekada, žurbu i spremanje za doček dragog nam musafira ramazana primjetila sam i ovih dana. Samo sada daleko od rodnog topraka, daleko od kuće iz dijetinjstva, daleko od zavičaja i drage domovine. Vrijedne džematlije IZ WA u Seattle učinili su sve kako bi što spremniji dočekali Ramazan. Kada je nijet iskren i volja jaka teče sve po planu.

Plan je bio da se u novootvorenoj prelijepoj džamiji prije ramazana uradi kuhinja, kako bi se zajednički iftari koje planiraju održavali u izvanrednim uslovima kao i da se postavi novi luster ogromne vrijednosti kojeg su donirala dva brata bošnjačkog porijekla iz Turske.

Svakog dana smijenjivali su se volonteri na datim aktivnostima. Prilikom jedne posjete istih bila sam zadivljena njihovim elanom i željom da u roku i najbolje što mogu odrade započeti posao. Bili su trenutno tu: Zulfo Mesak, Lola Kovač i Suvad Tanjo, a Nihad Zukanović, ovdašnji specijalac za obradu mermera je trebao svakog trenutka stići. Uspjela sam ih na trenutak prekinuti u radu da bi napravila fotografiju specijalno za Bošnjaci.Net. Jedan od njih je ono kroz šalu rekao: "Eh, i prije su nas slikavali pa ništa, kome smo mi interesantni?!" Ja sam obećala, da će njihov doprinos i slikom i riječju obići svijet, što ovim putem obećanje i ispunjavam.

Mimari bošnjačke džamije u Seattleu

Prostorija u donjem dijelu džamije namjenjena za kuhinju ubrzo je dobila ruho i time stavljena u funkciju zahvaljujući ovim i mnogim drugim ljudima dobre volje iz džemata u Seattle-u.

U gornjem dijelu džamije atmosfera na nivou. U oči mi je udario sjaj bezbroj sitnih dijelića kristala koji su razasuti po crvenom ćilimu. Valjalo je dosta truda, volje i sabura pa te sitne kristalne dijeliće povezati i staviti svaki na svoje mijesto. Ervin Bajrami i njegova supruga su skoro heftu dana uz pomoć drugih džematlija radili na montaži ogromnog lustera čije dimenzije se očitavaju u metrima. Da bi ovaj Ramazan u našoj džamiji dočekali u specijalnom sjaju koji proizvode Opal i Kristal, drago kamenje povezano bakarnim nitima potrudili su se mnogi a Vahid Šuta kojeg sam zatekla tog dana je rekao da će ako treba raditi do ponoći svaki dan samo da taj vrijedan poklon našoj zajednici bude stavljen u funkciju čime bi i braća donatori bili zadovoljni. Vijerovali ili ne, tako je i bilo.

Kada je postavljen luster, urađena kuhinja, osviježeno zelenilo oko džamije onda se pristupilo čišćenju. Ko će drugi neg naše hanume i dijevojke. Boga mi su nilazili i bećari, da li sandžački ili...nije ni važno. Važno je da su s ljubavlju pospremili džamiju i njenu široku avliju kako se pred dragim musafirom koji već kuća na vrata ne bi zastidjeli. To me opet vratilo u dijetinjstvo. Osijetila sam miruh halve. Zamišljam dijevojčicu ....staru kuću....rahmetli nenu....majku...ah...Vrela suza niz obraz me vrati u stvarnost.

Brzo će halva

Ovo je Amerika, Seattle. Otvaram pismo. Srce mi opet veliko. Piše nam efendija da nismo sami. Ramazan stiže i sve je spremno za doček. Stiže nam mijesec u kome je započeta objava Kur’ana casnog, mjesec posta i duhovne obnove i vijere u jednog boga Allaha dž.š. Mjesec ramazan koji donosi mnoge čari po kojima se razlikuje od drugih.

Proučim fatihu svojoj rahmetli neni, majci i svim šehidima, bošnjačkim rahmetlijama, i prionem praviti halvu. Miruh se širio po komšiluku. "Someting smell so good," - dovikivala je žena dok je šetala ćuku. Jes, jes! Miruh halve, miruh ramazana, pokušavala sam joj objasniti i prestala. Prozborih za sebe, nek’ ona šeta svog ćuku, šta ona zna šta je halva.

Nadam se i želim, da svi Bošnjaci, ma gdje da su, u zdravi u mubarek atmosferi dočekaju odabran, mjesec ramazan.