(NE)AUTOPREVOZ - BUS MOSTAR
Autor: Meadin Mrndžić
Objavljeno: 16. Jul 2011. 09:07:53
Meadin MRNDŽIĆ: Za čudno čudo, i negativno iznenađenje svih putnika, koji su te godine putovali na dženaza-namaz u Potočare, autoprijevoznik je bila agencija „Bregava – trans“. I, zaista su građanima, u skladu sa imenom svoje firme, ponudili – trans! Polazak ka Potočarima ponovo prate kašnjenja, svađe – sve zbog nedovoljnog broja mjesta, ali, to će biti sitnice, ispostavilo se, naspram onog što će nam se dešavati narednih sati (putovanja).
Mjesec juli je. Jedanaesti dan u ovom mjesecu kazuje da, u ranim jutarnjim satima, kolone i kolone Bošnjaka kreću ka gradu Srebrenica, gdje se i ove godine obilježila 16-ta godišnjica srebreničkog genocida. Žele barem na taj način Bošnjaci u vječni smiraj riječima Fatihe i klanjanjem dženaza – namaza ispratiti posmrtne ostatke svirepo ubijenih Srebreničana jula 1995. godine. Građani Mostara već godinama 11. jula putuju ka ovom odredištu i prisustvuju ispraćaju ubijenih Srebreničana, ali s velikim mukama! Ili, ne prisustvuju! Zavisi od godine!

Kada čovjek putuje svake godine, više i ne pamti baš brojem koje godine se šta desilo od neugodnih situacija, ali, pamti da je nešto bilo lani, nešto preklani, i tako unazad.

Priča od ove godine ...

Na javnom tenderu kojeg je raspisalo Ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica za prijevoz građana iz Bosne i Hercegovine na dženaza – namaz u Srebrenicu, priliku da građane Mostara preveze imao je Autoprevoz-bus Mostar. Hatibi sa područja Medžlisa IZ Mostar su putem hutbi obavijestili džematlije da se za odlazak na dženazu u Srebrenicu treba prijaviti u agenciju Autoprevoza, što je dosta građana i učinilo. Uz to, rečeno je da se prijave na određeni broj telefona primaju sve do ponedjeljka. Nažalost, to nije bilo tako! Stoga je bilo dosta onih koji se nisu prijavili, ali su 11. jula u 4 h došli na Autobusnu stanicu, kako bi putovali na dženazu u Srebrenicu. Bilo ih je neprijavljenih i iz razloga što dosta njih ne prisustvuje džuma-namazima, pa nisu nigdje ni mogli čuti obavijest o prijavljivanju.

Uglavnom, na Autobusnoj stanici Mostar se stvorila gužva od građana koji su željeli krenuti put Potočara. Uposleni u pomenutoj agenciji su radili svoj posao. Prijavljene građane su prozivali i smještali u autobuse, da bi pred samo vrijeme predviđeno za polazak na put na Autobusnoj stanici ostalo 30-tak ljudi. Uz smještanje prijavljenih u autobuse, uposleni iz agencije kazaše kako će i oni koji nisu prijavljeni imati prijevoz, kao i proteklih godina (kada se nije trebalo prijavljivati, već samo pojaviti na Autobusnoj stanici), ali to se ne desi.

Tridesetak ljudi koji su ostali bez mjesta u dva autobusa, ostali su na stanici, nakon odlaska prijavljenih putnika, čekati da ih uposleni smjeste u treći autobus ( koji je bio pripremljen za višak putnika). No, tada se situacija okrenula ... Uposleni kazaše kako ti putnici mogu putovati samo ako uplate iznos od 1100 KM, što bi rekoše: „po jednoj osobi iznosilo oko 50 KM.“ Preostali putnici nisu pristali na toliku cijenu, jer je svakako po dogovoru treći pripremljeni autobus bio tu da poveze višak putnika, a ni 30 X 50 nikako nije 1100. Tu nastaše svađe, prepiranja, i umalo tuča. Uposleni u Autoprevoz-bus Mostar brzo se pokupiše, čim uhvatiše prvu priliku, i zaključaše u svoje kancelarije, gdje ostadoše dok se građani nisu razišli. Trideset ljudi ne otputova u Srebrenicu, po ko zna koji put.

Priča od prošle godine ...

S istim prijevoznikom građani Mostara su 11. jula i prošle godine imali problema. Tada se nisu vršile prijave, ali je građana na Autobusnoj stanici bilo itekako mnogo. U tri autobusa nisu mogli stati. Oni koji su uhvatili da sjednu prije u autobuse, i krenuli bi put Srebrenice, da se preostali (bez mjesta u autobusima) nisu pobunili i zablokirali izlaze sa Autobusne stanice, te tako nisu dopustili da ostanu i ne prisustvuju dženaza-namazu u Potočarima.

Ta prepiranja s, ponovo, uposlenicima Autoprevoz - bus Mostar, trajala su gotovo dva sahata. Zbog toga se došlo u situaciju da izbijaju tuče, izgovaraju psovke od pojedinih građana, da se kasni na dženazu i sl. I ta godina je bila omaška u organizaciji autoprevoznika, a koji su znali, jer ne organizuju to putovanje samo jedne godine 11. jula, da će broj građana uvijek biti veći od broja sjedišta u dva autobusa.

Priča od pretprošle godine ...

Za čudno čudo, i negativno iznenađenje svih putnika, koji su te godine putovali na dženaza-namaz u Potočare, autoprijevoznik je bila agencija „Bregava – trans“. I, zaista su građanima, u skladu sa imenom svoje firme, ponudili – trans! Polazak ka Potočarima ponovo prate kašnjenja, svađe – sve zbog nedovoljnog broja mjesta, ali, to će biti sitnice, ispostavilo se, naspram onog što će nam se dešavati narednih sati (putovanja).

Nismo uspjeli ni doći do Jablanice, a u autobusu u kojem sam se lično nalazio, počelo je nešto gorjeti, te smo pravili stajanja, tokom kojih je to „nešto“ (nama putnicima manje poznato) popravljeno toliko da je nogu na nekom odavijenom šarafu na motoru držao jedan od putnika, kako taj šaraf ne bi izletio dok mi ne dođemo do Jablanice, gdje bismo presjeli u drugi autobus, kako nam reče vozač i njegov kolega, ali i direktor prijevoznika kojim putujemo, koji se odnekud stvorio u ranim jutarnjim satima i započeo galamu i na svoje vozače, ali i na putnike.

Da stvar bude gora, putniku koji je držao nogu na šarafu motora noga je počela pomalo gorjeti, a to se desilo dok smo se vozili kroz jedan od tunela do Jablanice. Naravno, u tunelu nismo mogli stati, pa smo jedva dočekali izlazak autobusa iz tunela i njegovo stajanje na prvom proširenju kako bismo izašli i „odmorili“ od transa. Nakon nekog čekanja, presjeli smo u drugi autobus, više i ne znam da li je bio „Konjic – bus“ ili „Konjic – trans“.

Hairli smo nastavili putovanje, klanjali dženaza-namaz u Potočarima i vratili se do Pazarića. Tu smo ponovo doživjeli iznenađenje. Negativno, naravno! Na sred puta autobus se zaustavio i – kako su nam rekli vozači, ostao bez goriva!!! Uslijedilo je čekanje dovlačenja goriva, pa ponovni polazak sa učestalim stajanjima, i s mukom – povratak domovima našim. Uglavnom, živo se ostalo!

Priča od neke godine ...

Slična ili potpuno ista kao i ove prethodne priče ... Najbitnije, putnici su toliko kasnili sa polaskom, da su u Srebrenicu stigli u vrijeme klanjanja dženaza-namaza, a autobuse su morali napustiti prije Potočara, te su pješke došli do Musalle tek u kasnim poslijepodnevnim satima! Gdje su bili, šta su radili!? ... Sreća što ima On, koji sve gleda, i koji, prema hadisu – „djela cijeni prema namjerama, a svaki čovjek ima ono što je naumio.“

U nadi da ćemo narednih godina, ako Bog da, znati gdje smo pošli i šta smo radili, apeliramo na sve one koji su uključeni u organizaciju ovako značajnog skupa da porade na detaljima, jer detalji (broj autobusa koji polaze iz određenih gradova, izbor prijevoznika i sama shema organizacije) su jako bitni, pogotovo u vrelim julskim danima, kada mnogi ljudi ne mogu (zbog velikih vrućina, a prema nekim mjerenjima na 11. juli ove godine u gradu Mostaru je temperatura iznosila 56, 4 stepena, a i diljem Bosne i Hercegovine je bilo slično vrelo stanje) trpjeti ni sami sebe, a kamo li još 40-tak ljudi u uzavrelom autobusu!

Treba da se poštuje želja Bošnjaka, koji, bez obzira na vreline, žele otići do Potočara i 11. jula prisustvovati dženaza-namazu ubijenim Srebreničanima. To nam je dužnost, bez obzira ko bio prijevoznik!

Da Uzvišeni nagradi sve one koji su prisustvovali dženaza-namazu u Potočarima, upiše u sevab njihov nijjet, trud, zalaganje, ali i one koji, nažalost, zbog nemarnosti drugih, nisu uspjeli sjesti u autobus, i doći na ispraćaj ubijenoj braći iz Srebrenice!

Sa željom da nam se stanje popravi, mahsus selam Bošnjacima i Bošnjakinjama!