Adnan BALO: Odletio sam u jednu lijepu zemlju, sjeverno odavde, ne tako daleko....sjeverozapadno.... Bješe to lijepa zemlja, puna rijeka, planina, dolina i zelenim čilimima prostrta. Ali bješe i jedan strašan vakat, aman, to je bio miradž gori od svake noćne more....! - Kako se zvala ta zemlja? I koji to bješe vakat pupavče?

Na dvjema obala potoka stajaše drveće, a po njegovim granama se u akšam skupiše ptice. Samo, ovog puta nije bilo priče i pjesme kao obično. Pokoji bi golub nešto progovorio na račun bistre vode što je ispod njih tekla, poneka bi lasta neku, već svima znanu, melodiju zapjevušila. Ali nije bilo one priče i pjesme, one radosti kao prije. A najtužniji od svih je bio pupavac. Na jednoj grani je stajao sam, i gledao na sjeverozapad. Kao da gleda u neku zemlju što leži pokraj rumenog Sunca. Žalio je pupavac, žalio je vjerni pupavac, vjerni asker, smrt svoga sultana. Cara Sulejmana. Tišten i tih je gledao u neku daleku zemlju i sjećao se vremena kada je letio u daleku Sabu, i kada je za svoga sultana lijepu Belkisu vidio prvi put. Sjećao se vjerni pupavac kako je on za Sulejmana svako nebo nad Zemljom preletio.

Napokon mu se obrati vrabčić, pa mu reče: "Allahi mi, ćeš i ti za carom Sulejmanom umrijeti!". Reče mu pupavac tužno: "Ama, nije meni žao moga Sultana! Vladao je dugo, duže od mnogih. A moćniji je bio od svakoga prije, od svakoga što je uz njega na Zemlji se carem zvao, i od svakoga što će ikada doći poslije njega. A šta ga čeka sem džennetskih bašći, u kojima će i dvorana popločana staklom kakvu je imao na ovom svijetu biti kao koliba od pruča spram džennetskih dvoraca? I šta ga čeka sem ono ljepše, trajnije i bolje od svake zemlje kojom je vladao i od svake palače koju je zidao i od svakog blaga što ga je imao? Aman, bio bih lud kad bih žalio za svojim Sultanom. Ne, ja žalim zbog onoga što vidjeh...."
- A, šta ti to osvjedoči tako strašno?
- Da ti znaš vrabče, kleo bi, nedao mi Bog, moga Sultana što me posla da osvjedočim ono što samo ptica može. U jednoj dalekoj zemlji, u jednom dalekom vaktu. A ja, kao vjerni sluga, odletih i ne pitajući. Aman, da sam bar odbio tog jedinog puta....
- Pa Allahi ti, reci nam sada ovdje dok Sunce skroz ne zađe, reci nam šta si vidio?! Nije te Sultan poslao da šutiš!
- Odletio sam u jednu lijepu zemlju, sjeverno odavde, ne tako daleko....sjeverozapadno.... Bješe to lijepa zemlja, puna rijeka, planina, dolina i zelenim čilimima prostrta. Ali bješe i jedan strašan vakat, aman, to je bio miradž gori od svake noćne more....!
- Kako se zvala ta zemlja? I koji to bješe vakat pupavče?
- Zemlja se zvala Bosna, šta to znači ja ne znam. A ne vjerujem ni da njen narod zna. Pa ko će i znati zašto se sve zemlje zovu kako se zovu? A vakat je bio ahiri-zeman.
- Da nisi, neuzubillah, vidio Jedžudž i Medžudž?
- Da Bogdo jesam! Vidio sam hiljade ljudi, HILJADE, hej ptice(!), hiljade INSANA!! Više nego najveće jato ptica. Bilo ih je po dolinama, po planimama, ma nisam im vidio ni početka ni kraja.... I sve te ljude, aman, Bože dragi, te mumine, gazije, Allahove robove, ubijaše krvoloci! Aman, nikad takvog mušričkog skupa ne vidjeh! I njih je bilo, bezbeli, na hiljade! Preletio sam sav dunjaluk u ovom našem zemanu, u kom je više mušrika već vjernika, i mnoge sam vidio koji su bili tako odvratni u svom ponašanju da sam im samo smrt želio.... Ali ne vidjeh nigdje, i tako mi Allaha neću nikada ni vidjeti, tako odvratne mušrike kao ove. To su bili ružni, odvratni, crnih duša - ne ljudi - već šejtani od krvi i mesa ubice koji su Allahove robove, vjernike, ubijali gdje i kako su stigli. Samo zato što su muslimani!
Na žegi, negdje nasred ljeta u mjestu što ga po srebru zvaše, oči su im vezali konopcima, ruke im vezali kanapama, vratove im rezali i utrobe vadili noževima! Djecu su klali, a časne žene su podvrgavali svojim ogavnim tijelima. Ljude su, dobre, nevine ljude, ubijali olovnom vatrom koja bi samo rupe ostavila iz kojih bi krv tekla dok ne isteče! Sve to u toj Bosni, u toj Srebrenici, ja vidjeh! Da ne znam da ptica ne može u Džehennem, i da ne znam da mumini ne mogu u Džehennem, pomislio da sam tamo! Ako igdje, igdje osim Džehennema ima Džehennem, to je Srebrenica u jednom dalekom ljetnom danu! Ptice moji, suborci moji vjerni što me odveć znate, da li mi vjerujete?
- Da nisi ti pupavče, ti koji si uvijek cara služio i širio krila da Allaha veličaš, ti koji si nam iz Sabe vjesti donosio, da nam ti ovo nisi rekao nebi vjerovali! Ali, pošto si to ti, Allaha nam, vjerujemo! - reče vrabac, a druge ptice potvrdiše.
- Eh, to sam vidio. I toliko sam plakao, da sam krila svoja širio i Allaha molio da barem kišu prospe na ovaj svijet, da barem sapere krv mrtvih kad akšam padne i da barem suze meleka isplaču šehidske duše.
- I šta bi? Jesi li se ikad vratio u tu Bosnu, u Srebrenicu?
- Vratio sam se po drugi put, nakon što izmoljeh cara da se povratim. Dođoh u nekoj drugoj godini, malo kasnijoj. Ne vidjeh ni insana živoga na onoj istoj zemlji, samo vidjeh bijelo, uspravno kamenje. I kiša ga je sapirala, kao da ga čini još bjeljim nego što jeste. Na hiljade kamenja, na hiljade kamenja, onoliko, skoro, koliko bješe ljudi nekad....
Zađe Sunce, i ptice tiho odletiše svaka u svom pravcu. Samo pupavac osta, gledajući u neku daleku Zemlju na sjeverozapadu, i tiho reče: Allahu moj, Gosporadu svjetova, podari onima što im je kamenje kapija Džennet i Tvoj oprost, podari onima što im je kamenje hram tuge i uspomene Tvoju milost i smiluj im se, Allahu dragi, Allahu, pomozi narod bijelog kamenja....!