Iz deftera ratnika
DOVA ONIH, KOJIMA JE NEPRAVDA NANESENA, SE NE ODBIJA
Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 25. Jun 2011. 20:06:46
Harun HODŽIĆ: Sjećam se dobro, jednom mom profesoru se razboljelo dijete od neuhranjenosti i žali se, rekao mu doktor, malo mesa bi mu dobro došlo. A on jadan i kad ima para nema mesa, kad ima mesa nema para. Ja spucam u Hrasnicu i mahsuz samo zbog toga, natrpam u jednu vreću desetak kila tek zaklanog teleta i preko piste. I dan danas 'plodove' tog poklona koristim.
Smještaj u hotelu Igman je bio idealan. Imao sam svoju sobu, u kojoj sam našao svoj potrebni mir, a i dobio sam status maltene slobodnog strijelca.

Svaki slobodni trenutak sam koristio za obilazak okolnih mjesta. Često sam išao i boravio u Savnićima kod amidže Sadika. U Sarajevo da pođem nije mi trebao veliki razlog. Prelazak preko piste sam maltene usavršio do tih razmjera, da bi me rijetko UN vojnici uhvatili.

Bilo je izleta tipa “hajde, pravimo omladinsko sijelo u Sarajevu.” Ja sam znao poći, normalno sa sobom bih uvijek ponio po koju kilu kahve, šećera i mesa, da se nađe kad kome zatreba. Meni je trebala zaista samo dova onih kojima bih to u Sarjevu ponio.

Iz Sarajeva kad bih izlazio znao sam ponijeti recimo materijal za knjigu, koju je profesor Mujki radio da se štampa, zatim dijelove prijevoda Kur’ana časnog od dr. Enesa Karića.

Sjećam se dobro, jednom mom profesoru se razboljelo dijete od neuhranjenosti i žali se, rekao mu doktor, malo mesa bi mu dobro došlo. A on jadan i kad ima para nema mesa, kad ima mesa nema para. Ja spucam u Hrasnicu i mahsuz samo zbog toga, natrpam u jednu vreću desetak kila tek zaklanog teleta i preko piste. I dan danas 'plodove' tog poklona koristim.


Moli Boga i dalje, Nano, za sve borce Armije, te dove nam trebaju
Drugom prilikom jedan drugi moj profesor, krenuo da obiđe svoju majku, koja je skoro bila na bolesničkoj postelji i kaže: “Odoh kod majke a nemamo kahvu da popijemo. Čini mi se da joj je još to želja, da zadnje okusi”. Ko će ko Bog dragi, ja tada u torbi imao kilogram kahve, namijenjeno bilo drugima, kažem: “Profesore, ovo je Božiji dar tvojoj majci”. Taj čovjek i dan danas to pominje kao najveći hair koji sam mogao uraditi.

O tad pa dok sam živ molim Boga da mi pruži priliku da drugima pomažem. Čini mi se da su dove kabul; uvijek sam u prilici drugima ono bar pružiti lijepu riječ. No, kad je činjenje dobra, molim Uzvišenog da primi sve u kabul.

Dok sam bio u „Fatihu“ često smo dobijali cigareta, i to u velikim količinama. Tada smo sedmično dobijali po šteku „Marlbora“. S obzirom da nisam pušač, ja bih često izašao čaršijom i kada bih vidio posebno starije da zatraže cigaru davo bih po čitavu kutiju. Bila je jedna nana karakteristična izgleda, kada bi joj nestalo cigara pozelenili bi joj podočnjaci, a ja sam znao da je strastveni pušač i nerijetko bih je počastio kutijom cigara. I poslije mog izlaska iz Sarajeva prema Grepku i dolaska preko Trebevića, nakon nekoliko dana sretnem tu nanu na čaršiji. Kada me je ugledala sva radosna krenula mi u susret i kaže: “Pa, jesi l' živ, sine?” Ja pomislim mora da je čula kroz šta sam prošao, pa kažem: “Jesam hvala Bogu, nano, što pitaš?” „Uh, sine, sanjam te neku noć da si bio u nekom belaju; kad sam se probudila cijelu noć sam Boga molila da ti bude na pomoći i da te spasi”. Tad sam pomislio: Bože dragi, gdje se sevap i na čemu može zaraditi! Suznim očima joj kažem: “Nano, možda me baš ta dova tvoja spasila, jer je tebi nepravda u ovom gradu nanijeta, uzeto ti je pravo na častan starački život. Moli Boga i dalje, Nano, za sve borce Armije, te dove nam trebaju“.

Nastavit će se, inša-Allah!