Ferid Ferko ŠANTIĆ: Potom je 2006. god. došlo do, ko bajagi, odvajanja Crne Gore od Srbije i proglašenja crnogorske „nezavisnosti“. Da li si se, Dobri moj Bošnjo, ikad upitao zašto je u Beogradu tako lahko prihvaćeno to, ko sankim, odvajanje Crne Gore? To je Beograd tako lahko prihvatio samo zbog toga što se procijenilo da se tim činom, u kojem se Sandžak fizički cijepa na dva dijela, Sandžaku zadaje smrtni udarac. Procijenilo se i u Beogradu i u Podgorici da će crnogorskom, ko bajagi „nezavišnoću“ Bošnjaci u Sandžaku, fizički razdvojeni na dva dijela, biti spriječeni da ostvare istinsku autonimiju Sandžaka. Priča o crnogorskoj „nezavisnošću“ bila je samo maska za jedan ovakav rasistički čin. Za takvu crnogorsku „nezavisnost“ glasali su, na žalost i Bošnjaci u crnogroskom dijelu Sandžaka. To je bilo prvi put da su Bošnjaci, svojim glasovima, doveli do podijele Sandžaka a time i do svoje sopstvene podijele. Time su Bošnjaci, neki svjesno a neki nesvjesno, otvorili mogućnost svojeg sopstvenog crnogorčenja i srbizacije, odnosno svojeg sopstvenog unijštenja kao naroda.

Dobri moj Bošnjo, ti znaš da je Sandžak, 20. novembra 1943. god. dobio status autonomne jedinice u novoj državi koja se tada, krajem II svjetskog rata, stvarala. Tada su na zasjedanju ZAVNOSA u Pljevljima 252 delegata izabrala Sretena Vukosavljevića za predsjednika sandžačke autonomije a Murata Šećeragića za njegovog zamjenika. Ti znaš i to da je autonomija Sandžaka dekretom, diktatorski ukinuta krajem marta 1945. god. Ukinuta je tako što su, na tajnom sastanku, Aleksandar Ranković i Milovan Đilas dobili Titovo odobrenje za taj neljudski čin. Bez obzira na to što su i predsjednik sandžačke autonomije Sreten Vukosavljević, svo stanovništvo Sandžaka i Srbi i Bošnjaci, bili protiv ukidanja sandžačke autonomije to je ipak urađeno. Bez obzira na to što bi tadašnja autonomija Sandžaka donijela brži ekonomski razvoj i ekonomski prosperitet za svo sandžačko stanovništvo autonomija je ipak ukinuta. Ukinuta je, u provom redu, da bi se Bošnjaci, tj. „mrski Turci“ natjerali na „dobrovoljno“ raseljavanje zbog ekonomske izolovansti Sandžaka. Što su pri tome, u istoj mjeri, ekonomski stradali i Srbi to je bilo manje važno. Glavni cilj je bio ne dozvoliti bilo kakav napredak i prosperitet Bošnjaka a sve to u cilju njihovog ili „dobrovoljnog“ raseljavanja ili posrbljavanja, odnosno srbizacije. Tako je prosces raseljavanja i denacionalizacije Bošnjaka, odnosno njihovog posrbljavanja, koji je započet još sa okupacijom Sandžaka od strane Srbije i Crne Gore 1912. god., nastavljen i nakon II svjetskog rata, odnosno on, još jače nego ikad ranije, traje i dan danas.

Potom je 2006. god. došlo do, ko bajagi, odvajanja Crne Gore od Srbije i proglašenja crnogorske „nezavisnosti“. Da li si se, Dobri moj Bošnjo, ikad upitao zašto je u Beogradu tako lahko prihvaćeno to, ko sankim, odvajanje Crne Gore? To je Beograd tako lahko prihvatio samo zbog toga što se procijenilo da se tim činom, u kojem se Sandžak fizički cijepa na dva dijela, Sandžaku zadaje smrtni udarac. Procijenilo se i u Beogradu i u Podgorici da će crnogorskom, ko bajagi „nezavišnoću“ Bošnjaci u Sandžaku, fizički razdvojeni na dva dijela, biti spriječeni da ostvare istinsku autonimiju Sandžaka. Priča o crnogorskoj „nezavisnošću“ bila je samo maska za jedan ovakav rasistički čin. Za takvu crnogorsku „nezavisnost“ glasali su, na žalost i Bošnjaci u crnogroskom dijelu Sandžaka. To je bilo prvi put da su Bošnjaci, svojim glasovima, doveli do podijele Sandžaka a time i do svoje sopstvene podijele. Time su Bošnjaci, neki svjesno a neki nesvjesno, otvorili mogućnost svojeg sopstvenog crnogorčenja i srbizacije, odnosno svojeg sopstvenog unijštenja kao naroda.

Međutim, kao i 1917. god. u Sjenici, kao i 1943. god. u Pljevljima, kao i u jesen 1991. god. u cijelom Sandžaku, tako se i danas Sandžakom širi saznanje i govor o potrebi za autonomijom Sandžaka. Za razliku od 1943. god. kad su sandžačku autonomiju ostvarili Srbi i Bošnjaci zajedno danas o tome govore uglavnom Bošnjaci. Svakome je poznato zašto je to tako pa se zbog toga nećemo ovom prilikom time baviti. Siguran , Dobri moj Bošnjo, da ti u cijelosti anlaišeš, tj. razumuješ otkud to da se cijeli jedan vijek ošnjaci u Sandžaku ne prestaju boriti za svoju autonomiju? Siguran sam da ti anlaišeš, tj. razumuješ šta za Bošnjake znači autonomija Sandžaka. Bošnjaci autonomijom Sandžaka ne žele učinjeti neko zlo Srbima ili Crnogorcima već time žele dobiti mogućnost da se i oni nešto pitaju oko stvari koje se tiču škola, vrtića, sudova, policije, medija...

Dobri moj Bošnjo, o svemu ovome, o potrebi za autonomijom Sandžaka danas tako galasno, javno i argumentovano govore samo neki od tvojih vjerskih i političkih vođa. U prvom redu to su muftija Muamer ef. Zukorlić, Džemail Suljević... kao i njihovi saradnici. O sandžačkoj autonomiji na isti način govore i predstavnici Bošnjačke Kulturne Zajednice, Bošnjačkog Nacionalnog vijeća, Bošnjačke Demokratske Zajednice, članovi nedavno formiranog Inicijativnog odbora Pokreta za autonomiju Sandžaka... Međutim, Dobri moj Bošnjo, ti koji si učitelj, nastavnik, industrijski, zanatski, poljoprivredni... radnik, profesor, sudija, službenik, ljekar, trgovac, inžinjer... tvoj avaz, tvoj govor o sandžačkoj autonomiji se slabo čuje. Tvoj avaz, tvoj govor o potrebi za autonomijom Sandžaka, je nešta veretizan, po tanak, po tih, po slabašan, skoro da se i ne čuje, skoro da ga i nema. Da li tog tvojeg avaza, tog tvojeg govora o potrebi za autonomijom Sandžaka nema zbog toga što ti, Dobri moj Bošnjo, misliš da ti o tome nemaš šta kazati ili je možda, gluho i daleko bilo, tebe strah da o tome govoriš. Pitam te ovo zbog toga što hoću da ti kažem da će se autonomija Sandžaka ostvariti samo onda kad ta autonomija bude zaživjela u tvojem srcu, u tvojoj kući, na tvojem radnom mjestu, kad ti o tome budeš govorio sa svojim ahbabima, jaranima, sa svojom djecom, sa svojom familijom, sa svojim komšijama, sa...kad ti o tome budeš prič'o, pis'o, čit'o, pit'o..., samo tada će autonomija Sandžaka biti i ostvarena.

Budeš li, Dobri moj Bošnjo, ček'o da ti muftija zazvoni na vrata jal' da ti na pendžer pokuca pa da ti, k'o pešćeš bajramski, daruje autonomiju onda od sandžačke autonomije nema ništa. Onda nam je vajhaluna, uzalud i meni i tebi. Zbog toga znam ja, Dobri moj Bošnjo, da ti ne čekaš niti ćeš čekati da ti neko kaže: „Evo ti Bošnjo autonomija“ nego da ćeš i sam doprinijeti tome da autonomija Sandžaka bude stvarnost i blagodat za sve žitelje u Sandžaku.