U GLAVI DUGOGODIŠNJEG BJEGUNCA
Autor: B92
Objavljeno: 28. May 2011. 06:05:47
Šta se mota po umu nekoga ko je više od decenije najtraženiji bjegunac na domaćim prostorima? Da li svaka ličnost može izdržati sličan pritisak godinama? Kakvi su motivi života u bJekstvu? Da li je bjegunac svestan da će na kraju ipak biti otkriven?
Otkako je Ratko Mladić uhapšen neprestano se govori o tome kako se (ni)je skrivao, koliko liči na sebe, zašto nije pokušao da se preruši kao Radovan Karadžić, ode „preko“ ili se ubije, kako se ranije sumnjalo da će se ova priča završiti.

Nasuprot svemu tome, Mladić je živIo u kući svojih rođaka ne tako daleko od civilizacije, bez trunke maske, velike brade, drugačije frizure i predao se – sasvim mirno.

Psiholog Žarko Trebješanin kaže da je glavni motiv bjekstva želja da se ostane slobodan. Da se izbjegne suđenje i dugogodišnji zatvor. “U slučaju Ratka Mladića, s obzirom na godine, to bi bio doživotni zatvor. A osim toga, on to skrivanje doživljava kao bjekstvo od smrtnog neprijatelja, jer on Haški sud doživljava kao sud neprijateljski nastrojenih zemalja.“

Motivi bjekstva mogu biti različliti, i svako instiktivno beži kako bi zaštitio sebe, ali kako sebe vidite je možda važniji detalj koji će odlučiti da li ćete se kriti par mjeseci, godinu, dok vas ne pronađu i uhapse ili ćete se predati. Da li ste iznutra kukavica ili narcis? „Vjerujem da Ratko Mladić vidi sebe u veoma pozitivnom svetlu, da je njegova slika o sebi samome idealizovana. On je osjetljiv na optužbe, jer sebe samoga doživljava kao heroja, poštenog patriotu i zaštitnika naroda. Na optužbe za zločine on je uvrijeđeno i samouvereno odgovarao: Ja nisam kriminalac!“ objašnjava Trebješanin.

O paranoidnom ponašanju se govori u situacijama kada vas neko ne progoni, što nije bio slučaj kod Ratka Mladića, ali je pitanje koliko je slika dugogodišnjeg bjegunca realna a koliko, zbog okolnosti, izmenjena?

“U ovom slučaju Mladića su progonili mnogi, uključujući i one koji su se nadali raspisanoj nagradi. I zbog toga bjegunac živi u stalnom strahu i sumnji da su mu se progonioci približili. On nema normalne kontakte sa ljudima, sa porodicom, sa bliskim osobama, što svakako utiče da se kao ličnost izmijeni da kao ličnost osiromaši. U slučaju Ratka Mladića mislim da je on kao ličnost na neki način uvenuo, pasivizirao se, propao. Da bi neko stalno živio u zatvorenoj prostoriji mora da ima veoma jak motiv, a to je strah. Kada to traje godinama to deformiše svaku ličnost. To je neka vrsta samice koju je osoba sama izabrala” objašnjava dr Zoran Milivojević, psihoterapeut.
Ako napravimo poređenje dva bjegunca Radovana Karadžića i Ratka Mladića, iako sličnih godina i optužbi, njihovi načini skrivanja, životi u bjekstvu i djelovanja se drastično razlikuju.

Psiholog Žarko Trebješanin kaže da se Mladić kao ličnost bitno razlikuje od Karadžića koji je imao egzibicionističkih i kockarskih sklonosti. “Mladić je kao ličnost krući, te mu ta rigidnost i osjećanje dostojanstva ne dopuštaju da menja identitet i da se poigrava sa pripadnicima službe koja ga goni. “

Bjegunac se nalazi između dve težnje - da se dobro sakrije kako ne bi bio uhvaćen i da što kvalitetnije živi.

I tu bira jednu od dvije opcije skrivanja: aktivno ili pasivno, kaže Zoran Milivojević i dodaje: “Ukoliko procijeni da mu je maska toliko dobra, onda se može aktivno skrivati. Tako na primer, svi znamo priču o Josipu Brozu Titu koji se u Zagrebu skrivao tako što se predstavljao kao bogati inženjer, nosio skupa odijela i stanovao u luksuznim hotelima. Na sličan način je i Radovan Karadžić formirao svoju masku i pokušavao da kroz aktivno skrivanje ostvari što bolji kvalitet života. Sa druge strane, čini mi se da je Ratko Mladić izabrao pasivno skrivanje. To je rezultat njegove procjene, a rezultat je da je žrtvovao kvalitet života, ali je ipak uspio dugi niz godina da se uspješno skriva.“

Optuženi za ratne zločine po komandnoj odgovornosti, ili optuženi za terorizam predstavljaju poseban tip bjegunaca. Za njih je važno da imaju grupu, odnosno zajednicu istomišljenika koja ih podržava i u okviru koje se stvara posebna subkultura u kojoj su njihove vrijednosti na vrhu, a vrijednosti progonitelja na dnu moralne ljestvice.

„Kriju se i bježe jer očekuju da će doći dan kada će njihove vrijednosti postati dominante. Čak i kada ta vjera nestane ne žele da se predaju bilo zato što smatraju da na taj način prkose neprijatelju ili zbog pomenutog straha da bi mogli da se suoče sa činjenicama na drugačiji način“ objašnjava Vladimir Vuletić, sociolog.

Ako se u obzir uzmu čak i lična ubjeđenja bjegunca da nije kriv, da radi „pravu“ stvar, da se bori protiv nepravde ili ima podršku naroda, da li su ove osobe svjesne da će im doći kraj i da će ih na posljetku ipak neko razotkriti?

“Svaki bjegunac svesno veruje da će uspjeti da izbjegne sve zamke i da ga neće uhvatiti, ali moguće je da negdje duboko, nesvjesno, makar nekada, požele da se teška i mučna igra živaca završi, da mogu normalno da se pojave pod svojim imenom, da govore u svoje ime i, najzad ali ne najmanje bitno, da mogu da uspostave normalan kontakt sa svojim najbližima (ženom, djecom, unucima).”objašnjava Trebješanin.

Sa druge strane dr Zoran Milivojević misli da sve zavisi od toga kada će uslijediti kraj. “ Iz iskustva sa nacističkim i ustaškim zločincima iz II Svetskog rata, vidimo da su mnogi od njih još uvijek na slobodi, odnosno da i kada ih pravda stigne, da iz “humanitarnih” razloga zbog svoje starosti izbjegnu kaznu. I kada bjegunac vjeruje da će na kraju biti uhvaćen, on taj kraj prolongira. Kada neko beži, tada je svaki dan pobjeda.”