ZA SVE SU KRIVE BABE POTURICE
Autor: Edit Agović
Objavljeno: 11. Apr 2011. 09:04:39
Edit AGOVIĆ: Narod čiji moralno retardirani vrhovni vjerski poglavar ubijanje 1.600 sarajevske djece naziva sporadičnim incidentom i čiji elitni akademici, poput Aleksandra Lome (pored ostalih bisera) tvrde da je ime afričke države Čad izvedeno od “srpske reči čađ”, naravno da je spreman na najidiotskije konstrukcije o Bošnjacima, uključujući i famu o famoznim Poturicama, koju, srećom, sada u vrijeme procvata genetike svako individualno bez problema može ustanoviti.
Umjetnost mržnje, ili mržnja u umjetnosti, koja mržnju, na jedan perfidan način grlorificira, puno je više od zla, jer ona kroz ekstazu umjetnika pomračenoga uma plavi razume i srca širokih masa i pretvara se u populizam.

Ivo i Adolf

Ivo Andrić, genetski naš, a ideološki tuđ Nobelovac, nebitno čiji, jer to ni sam nije znao, sinonim je za mržnju prema islamu, koju je u svojim djelima sipao kao iz rukava. Proganjalo ga je, sa sigurnošću nikada nije locirano, mjesto rođenja, jer njegova majka, inače Sarajka, Katarina Pejić, otišla je od kuće kako bi ga rodila negdje, a Ivu je naposljetku priznao ostarjeli Antun Andrić (koji niti je luk jeo niti mirisao) dok je biološki otac, vjerovatno neki sarajevski vlastelin (Katarina je radila kao služavka u begovskim familijama), usadio u Katarinu sjeme, koje je proklijalo neobuzdanom potrebom izmišljanja i umjetničke dekadencije. Katarina, koja vjerovatno nikada nije oprostila svome “begu”, nealimentiranje i nepriznavanje maloga Ive (koji je lako mogao biti i Ibrahim), svome sinu je onu dječiju zapitanost o tome kako se rađaju djeca, pojednostavljeno metaforički pojasnila poturanjem i nabijanjem, što je u kreativno iskompleksiranoj glavi protumačeno kao poturčavanje i nabijanje na kolac, dva motiva kojih se nije mogao zasititi, pa je tom svojom nesuvislom opsesijom trovao milione njemu sličnih moralni degenerika. Drugi umjetnik Adolf Hitler, nesuđeni unuk Salomona Meyera Freiherra von Rothschilda, bečkog bankara (Jevrejina) mrzio je svog oca Aloisa, rođenog Schicklgruber, sina Marie Anne Schicklgruber, služavke u domu Rotshschildovih, jer je ovaj Klaru Pölzl (majku Adolfovu) javno varao, a Adolfa prezirao, jer ga je smatrao neinteligentnim i nesposobnim. Od svoje majke, vjerovatno, naslušao se priča o izopačenom jevrejstvu svoga oca, nakon čega je krivicu deindividualizirao, subjektivizirao i naposljetku

Ivo

Genetski naš, a ideološki tuđ nobelovac, nebitno čiji, jer to ni sam nije znao, sinonim je za mržnju prema islamu, koju je u svojim djelima sipao kao iz rukava. Proganjalo ga je, sa sigurnošću nikada nije locirano, mjesto rođenja, jer njegova majka, inače Sarajka, Katarina Pejić, otišla je od kuće kako bi ga rodila negdje, a Ivu je naposljetku priznao ostarjeli Antun Andrić (koji niti je luk jeo niti mirisao) dok je biološki otac, vjerovatno neki sarajevski vlastelin (Katarina je radila kao služavka u begovskim familijama), usadio u Katarinu sjeme, koje je proklijalo neobuzdanom potrebom izmišljanja i umjetničke dekadencije. Katarina, koja vjerovatno nikada nije oprostila svome “begu”, nealimentiranje i nepriznavanje maloga Ive (koji je lako mogao biti i Ibrahim),

Adolf

Nesuđeni unuk Salomona Meyera Freiherra von Rothschilda, bečkog bankara (Jevrejina) mrzio je svog oca Aloisa, rođenog Schicklgruber, sina Marie Anne Schicklgruber, služavke u domu Rotshschildovih, jer je ovaj Klaru Pölzl (majku Adolfovu) javno varao, a Adolfa prezirao, jer ga je smatrao neinteligentnim i nesposobnim.
popularizirao, a posljedice su poznate. Adolfov (mogao se zvati i Abraham) slikarski i Ivin književni opus i danas zaokupljaju pažnju kritičara umjetnosti, a kako vrijeme protiče oni bivaju sve više podrvgavani i sudu ocjene zlouporabe slobode umjetničkog izaražavanja, te posljedica koje davanje te vrste slobode može izazvati kod nemoralnih osoba, u konkretnom slučaju dvojice čudaka, osoba neugodnih u društvu i, pokazalo se, izuzetno štetnih po društvo.

Zuvdija i Predrag

Sandžački književnik Zuvdija Hodžić je jednom rekao: “Svoju djecu uče da mrze našu, a našu da mrze sebe”, čime je nepogrješivo opisao stanje duha u sistemu kvazinaučnog prekrajanja historije. Drugog književnika, Predraga Matvejevića, prije par godina, tokom posjete Sarajevu, gledao sam na “NTV 99.” Do tada o njemu nisam ni imao nekakvo mišljenje, a onda je on, ničim izazvan, izvalio sljedeće, parafraziram: “U Bosni žive moderni muslimani koji rijetko idu u džamiju, piju alkohol… itd.” Drugim riječima, po njemu bi moderni ateisti bilo oni, koji ne propuštaju namaze, posjete sinagogama, ili nedjeljne mise? Matvejevićeva kretenska nebuloza i te kako ima veze s emocijom djece koju je Zuvdija Hodžić genijalno opisao jednom rečenicom, a upravo su umjetnici poput Andrića, Matvejevića, i njima sličnih, ti koji perfidno jednu djecu uče da mrze drugu, a drugu da mrze sebe, pa se nemojmo čuditi što generacije njihove djece, kao na maturskom ispitu zrelosti, kidišu na našu djecu i svete se! Nemojmo se dakle čuditi što Veselin Vlahović, Ratko Mladić, Milan Lukić, i ini drugi neznani srpski junaci, osjećaju “moralnu” obavezu da bošnjačka ognjišta pretvore u zgarišta, kako bi se tim činom osvetili Turcima!? Turci su tamo daleko, bliže njima, reći će neko. E, nisu! Oni su tu među nama, preko svojih gena, koje su stotinama godina ubrizgavali u babe poturice (one Radodajke koje su se rado poturale), a koje su, nakon što su vidjele da su njihove “delije”, nakon jahanja odjahale “tamo daleko, daleko od mora”, isplele fascinantne priče o turskom zulumu, nabijanjima i poturicama. Tragedija je što umjesto naučnog faktografskog prilaza historiji, ma koliko on bolan bio, Srbi svoj pristup baziraju na bapskim pričama, to jest pričama svojih čukun-baba sumnjivog morala. Jer nabijanje na kolac ima za posljedicu opadanje nataliteta, a nikako visok prirodni priraštaj i sticanje gena nabijatelja, što ni najvrhunskiji poklonici laži kao vrline, poput Dobrice Ćosića, ne mogu poreći, jer genetika je ustanovila tursku krv u srpskim venama, a demografija rast te populacije u doba Otomanske imperije. Možda bi sada, kada Srbiju razara bijela kuga, Srbi trebali razmisliti o uvozu određene količine turskih kolaca?

Srpski mentralni i bošnjački genetski sklop

Narod čiji moralno retardirani vrhovni vjerski poglavar ubijanje 1.600 sarajevske djece naziva sporadičnim incidentom i čiji elitni akademici, poput Aleksandra Lome (pored ostalih bisera) tvrde da je ime afričke države Čad izvedeno od “srpske reči čađ”, naravno da je spreman na najidiotskije konstrukcije o Bošnjacima, uključujući i famu o famoznim Poturicama, koju, srećom, sada u vrijeme procvata genetike svako individualno bez problema može ustanoviti. Neka Dodik usporedi svoj genetski kod s Koštuničinim, a ovaj s genetskim kodom nekog Anadolca i stvar će se izbistriti. Prvi će uvidjeti da ga s drugim eventualno veže vlaška genetska linija, a drugi da ga s trećim veže zajednički predak.


Anatolijsko (J2e* + J2e + J2* + J2f1) porijeklo,
navjerovatnije sa osmanlijama doslo u Evropu.
Srbi 8,0
Hrvati 1,9
Bošnjaci 0


Hunsko-tursko (K*) porijeklo, korijenom iz Mongolije.
Srbi 7,08
Hrvati 0,9
Bošnjaci 0


Kod Bošnjaka, pak, što je genetika ekzaktno dokazala, dominira haplogrupa I1b, koja je definirana markerom P37.2. Spomenuti marker star je oko 15.000 godina, a veže se za prastanovnike Balkana, gdje mu je i danas (na teritoriji srednjovjekovne Kraljevine Bosne) koncentracija najveća. Dakle, radi se o populaciji koja se u doba zadnjeg ledenog doba sklonila u masive Dinarida, pa danas taj marker imamo na prostoru Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore, te dijelovima Srbije. U pobrojanim područjima I1b grupa je zastupljena i do 70%, dok je u, naprimjer Beogradu i Zagrebu zastupljenost ove grupe zanemariva.

Turci su dužni potomcima baba poturica isplatiti alimentaciju

Srbija treba bilateralno, a ako se u nekim slučajevima radilo o grupi od više baba i turskih vojnika istovremeno, onda multilateralno, riješiti pitanje alimentacije. Turci neće moći dokazati svoje neočinstvo, jer gore prikazana tabela je dokaz. Srbi, ganjajte svoje pretke Turke do Strazbura! Imate našu punu podršku, samo nam se skinite s vrata…