„Osjećam se fenomenalno! Takav sam kakav sam, i kad mi ne ide dobro u životu, nisam navikao da tugujem!"

Ovako razgovor za Kurir počinje Jovan Divjak.

Pretpostavljamo da ste upoznati sa svim što je pratilo sarajevsku premijeru filma"Montevideo, bog te video"?

- Čuo sam da je taj mladi glumac nosio majicu sa mojim likom i da je reditelj Bjelogrlić izjavio da mu je žao što nisam došao na premijeru.

Bjelogrlić je juče to na neki način demantovao i objasnio da je sa vama imao ne baš prijatan susret na premijeri "Lepih sela" u Sarajevu.

- Ma, to nije tačno! On je jedna od prvih osoba koja je iz Beograda došla u Sarajevo nakon rata. Sjećam se da sam mu prišao, kucnuo ga po ramenu i rekao mu: "Što si gađao Sarajevo?", na šta mi je on odgovorio: "Da sam ga gađao, ne bih ga promašio!"

Čekajte, da li ste vodili napet razgovor ili ne?

- Kakav crni napet razgovor?! Ja sam se našalio, ništa negativno nisam ni osjećao ni rekao Bjelogrliću.

On to, izgleda, nije tako shvatio.

-Upućujem vas na njegov intervju zagrebačkim novinama, ne sjećam se više kojim, gdje je pričao u drugačijem tonu.

I dobro, gdje ste vi danas u cijeloj toj ratnoj priči?

- Ja sam se cijelog života protivio ratu. Ja sam za istinu i odgovornost. Naravno, i za pomirenje, ali da bi do njega došlo, treba da saznamo istinu.

A kako ona glasi?

- Koja istina - srpska, hrvatska ili bošnjačka? Istina glasi da je u Hrvatskoj prije rata bilo 14 odsto Srba, a danas ih je samo tri odsto. Da je u Banjaluci prije rata živjelo 40 odsto Bošnjaka, da ih sada ima manje od dva procenta... Ko je kriv za to? Da li su svi ljudi odgovarali? Da li su sve tri strane sele da iskreno razgovaraju o tome? Nisu. I ne vjerujem da će u skorije vrijeme.

Zašto?

- Pa, evo upravo iz ovih razloga koji su doveli do svega toga što se dešavalo poslije premijere tog filma. Dovoljna je jedna iskra da raspali staru vatru. Ja bih volio da neko konačno počne da je gasi, ali vođe sva tri naroda izgleda na to još nisu spremne.

Možete li da pojasnite vašu trenutnu situaciju?

- Ajmo ovako. Malo ljudi zna da sam 2005. bez ikakvih problema boravio u Beogradu. Išao sam u Jugoslovensko dramsko pozorište, niko se tada nije interesovao za mene. S novom vlašću, 2008. godine, podiže se ta besmislena optužnica protiv mene.

Roditelji 42 ubijena vojnika i oficira u Dobrovoljačkoj ulici 3. maja 1992. ne misle tako?

- Čujte, ja se za to ne osjećam krivim! Pokušavao sam da spriječim mnogo veći zločin od onog koji se desio. Imate taj famozni snimak na kome se čuje moj glas kako pokušavam da smirim situaciju. Vikao sam: Ne pucaj! Ali, kao nekom ko je živio 1.400 dana u jednoj vrsti logora, Sarajevu pod opsadom, jasno mi je zašto me sada ponovo žele u logoru.

Da li ste spremni da konačno objasnite šta se tog dana desilo?

- Desio se sukob dvije vojske! JNA je ušla u grad, pucala, ali zbog čega? S druge strane je bilo pripadnika Teritorijalne odbrane Sarajeva, "zelenih beretki", pripadnika Patriotske lige... Trebalo je obaviti razmjenu između uhapšenog Alije Izetbegovića i generala Kukanjca, ali su stvari izmakle kontroli. I onda se desio zločin.

Mislite na ubistvo vojnika JNA?

- Naravno, to je bio zločin! I za taj zločin neko treba da odgovara! Znaju se imena ljudi koji su odgovorni za to, nema ih još mnogo u životu, ali ima i onih koji jesu.

Kako se oni zovu?

- Nema potrebe da ja govorim o tome, vodi se već pet godina istraga u Sarajevu. Ona će, nadam se, dati odgovor na pitanje ko je kriv za ubistvo tih sedam vojnika.

Kako sedam, zar ih nije 42?!

- Broj o kojem govorite odnosi se i na sukobe koji su se desili dan ranije.

Da li je tačno da vam je tog dana Juka Prazina preko radio-veze poručivao da će doći da vas zakolje ako vam je žao četnika?

Nije.

- A šta je s pismima koje ste pisali Aliji Izetbegoviću?

- Bilo ih je dva, maja 1992. i godinu dana kasnije. Upozoravao sam na masovni lopovluk i krađu koja se dešavala prema imovini protjeranih i ubijenih, kao i na ponašanje mnogih ratnih komandanata, poput Cace, Ćele...

I šta vam je Alija odgovorio?

- Da je u svim revolucijama tako.

Da li vas je taj odgovor zadovoljio i smirio?

- Nije, ali šta sam mogao da radim?

- Da se vratite u Beograd?

- Ma, gdje da se vratim? Moji korijeni su u Bosni, ja sam Bosanac, Sarajlija, Evropejac! Čitavih 45 godina sam proveo u Sarajevu. Samo sam rođen u Srbiji, kada je moj otac učitelj bio na službi tri godine na Jablanici kod Smedereva.

Vi ste Srbin?

- Kakve to veze ima s bilo čim? U Srbiji nemam nikog, ništa, ni kučeta, ni mačeta! Na izborima u BiH bilo je ljudi koji su se, bijesni zbog svega, izjašnjavali kao Eskimi.

Zašto ste onda tek 1998. vratili čin generala Armije BiH? Pominjalo se da ste bijesni zbog otkrića jame Kazane u koju su bacani ubijeni Srbi.

- O toj jami sam pričao još 1993. Čin sam vratio iz građanske neposlušnosti. Vidio sam kako se dodjeljuju odlikovanja, upozoravao da će mnogi od tih, tada s ljiljanima kao činovima, završiti u Hagu. I bio sam u pravu.

Bilo vam je žao što niste i vi odlikovani?

- Ma, drago mi je što nisam! Da jesam, ne bih mogao sada da lajem ovoliko. (smijeh).