Asaf DŽANIĆ: Rekosmo da su prošla tri dana od hapšenja generala Jovana Divjaka, a stvari oko ovoga skandaloznoga događaja postaju istovremeno i sve jasnije, i sve zamršenije. Sada posebnu važnost zadobija činjenica da je Beograd zahtjevom za izručenje generala Divjaka pod ovim optužbama ponovo priznao međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini. To konsekventno znači da se sudski organi Srbije, kao i Vlada čije Ministarstvo pravde je u potpunosti uključeno u cijeli proces, slažu sa stavovima formuliranim u vrijeme RBiH da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Prošla su već tri dana od hapšenja Jovana Divjaka, bivšeg generala bosanske armije i simbola odbrane multietničkog Sarajeva za vrijeme 1.479 dana njegove opsade, na aerodromu u Beču. Uhapšen je, baš kao i Ejup Ganić prije godinu dana u Londonu, na temelju potjernice Interpola koju je izdala Srbija. Austrijski pravosudni organi su potvrdili postojanje zahtjeva za izručenje prema Jovanu Divjaku koji, uprkos svome srpskom porijeklu, nije oklijevao da se u redovima bosanske armije bori za odbranu opkoljenog i opsjednutog Sarajeva. Kao i u slučaju Ejupa Ganića, bivšeg člana Predsjedništva RBiH, Jovan Divjak je osumnjičen da je sudjelovao u napadu na kolonu JNA 3. maja 1992. u kojem su, po srbijanskoj optužnici, ubijene 42 osobe.

Rekosmo da su prošla tri dana od hapšenja generala Jovana Divjaka, a stvari oko ovoga skandaloznoga događaja postaju istovremeno i sve jasnije, i sve zamršenije. Sada posebnu važnost zadobija činjenica da je Beograd zahtjevom za izručenje generala Divjaka pod ovim optužbama ponovo priznao međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini. To konsekventno znači da se sudski organi Srbije, kao i Vlada čije Ministarstvo pravde je u potpunosti uključeno u cijeli proces, slažu sa stavovima formuliranim u vrijeme RBiH da je Srbija izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

Iznenađujuće nezapaženo je prošla takva promjena srbijanske karakterizacije rata u Bosni i Hercegovini. Bosanskohercegovačka, a prvenstveno bošnjačka javnost nastojala je posljednjih petnaestak godina da dokaže agresiju istočnog susjeda tokom prve polovine devedesetih, a sada se i iz zvaničnih srbijanskih institucija protekli rat i pravno internacionalizira. Inače, bosanski opredijeljeni politički faktori i teoretičari, a i mnogi van granica BiH, stanovišta su da je to bio međunarodni, agresivni rat. Takvo stanovište izrazila je i Generalna skupština UN na 91. plenarnom zasjedanju 18. decembra 1992. godine, rezolucijom u kojoj je istaknuta agresija srpskih i crnogorskih snaga u cilju nasilnog sticanja šire teritorije, a da je etničko čišćenje primijenjeno u BiH oblik genocida. I u presudama Haškog Tribunala i Međunarodnog suda pravde konstatovano je da se radi o međunarodnom sukobu.

Ovdje vrijedi istaći dvije stvari. Vladajući srbijanski politički krugovi se ponašaju kao da je Srbija oslobođena odgovornosti za masovne zločine koji su se dogodili u Bosni i Hercegovini, posebno za genocid u Srebrenici. Istina je, međutim, suprotna. Međunarodni sud pravde je konstatovao da je Srbija odgovorna zbog toga što nije spriječila genocid u Srebrenici, zbog nekažnjavanja počinilaca zločina, kao i nespremnosti da Hagu isporuči preostale optuženike. Istovremeno je od vlasti Srbije zahtijevao da se ogradi od navedenih zločina. Međutim, do toga nije došlo. I zato, umjesto da se javnost bavi pravnim finesama oko optužnice protiv Jovana Divjaka koja je zasnovana na navodnim krivičnim djelima "urote za ubistvo s drugim navedenim osobama i kršenja Ženevske konvencije, prvenstveno zbog ubistva ranjenih vojnika", da se ne bi izgubila iz vida cjelina stvari, treba sagledati kontekst u kome se sve ovo zbiva.

U januaru ove godine sam bio kod gospodina Jovana Divjaka u njegovoj organizaciji „Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu“, pred njegovu tadašnju posjetu Švedskoj (on baš i ne voli da ga oslovljavaju generalom, niti voli da ga se oslovljava deminutivom Jovo). Doveo sam prijatelja iz Francuske koji uredno uplaćuje novac za jednu stipendiju za dijete iz bošnjačke porodice koja se vratila u Bratunac. Znali smo vrlo dobro da se general izlaže velikom riziku, i na moje pitanje, da li baš mora da ide, odgovorio mi je: „A ko će se brinuti za moju decu?“.

Dešavanja u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine pripadaju jednom kontekstu širih događaja oko otmice predsjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, koju su na sarajevskom aerodromu 2. maja 1992. izvršile snage JNA. Bio je to napad na državu Republiku Bosnu i Hercegovinu i njenu vlast koji su izvele u to vrijeme, sa stanovišta međunarodnog prava, strane oružane snage na tlu međunarodno priznate Bosne i Hercegovine. Stoga i laž srbijanskog tužitelja da je od „Dobrovoljačke sve počelo“ nije znak nerazumijevanja tog događaja, već pokušaj da se očitom pravnom falsifikatu, kakav je optužnica protiv 19 građana Bosne i Hercegovine, prida bilo kakvo opravdanje. Srbijanska optužnica je pokušaj da se vojno i političko rukovodstvo Republike Bosne i Hercegovine stavi u kontekst zločina, da se time relativizira odgovornost Srbije za rat i zločine i konačno izvrši izjednačavanje svih ratnih sudionika i njihovih motiva. Takva arogancija povezana sa lažima pokazuje razmjere nespremnosti Srbije da prekine sa velikosrpskom politikom koja je neprekidno osnovni uzrok političke nestabilnosti na Balkanu.

U januaru ove godine sam bio kod gospodina Jovana Divjaka u njegovoj organizaciji „Obrazovanje gradi Bosnu i Hercegovinu“, pred njegovu tadašnju posjetu Švedskoj (on baš i ne voli da ga oslovljavaju generalom, niti voli da ga se oslovljava deminutivom Jovo). Doveo sam prijatelja iz Francuske koji uredno uplaćuje novac za jednu stipendiju za dijete iz bošnjačke porodice koja se vratila u Bratunac. Znali smo vrlo dobro da se general izlaže velikom riziku, i na moje pitanje, da li baš mora da ide, odgovorio mi je: „A ko će se brinuti za moju decu?“. Mislio je, naravno, na stipendiste svoga udruženja, koje godišnje obezbijedi oko 400 stipendija za djecu čiji su roditelji stradali u ratu. I otišao je u Švedsku, ne zbog sebe, nego zbog djece i njihovog obrazovanja, njihovog boljitka. Po kojoj cijeni, samo on zna. A sada Austrija nije uradila ništa drugo nego se, onako saučesnički, nalijepila na propagandnu tezu srbijanske politike da je u Bosni na djelu bio građanski rat „svih protiv svih“, propagandnu tezu koja je naravno obična laž, ali koja savršeno odgovara komotnim manirima realpolitike da ne čini ništa, ili ništa ozbiljno i djelotvorno u odbrani principa na kojima jedino mogu da se odvijaju međunarodni odnosi. To je aktualni oblik saučesništva zapadnih vlada sa politikom Miloševića i njegovih nastavljača.

Angažiranje Jovana Divjaka u korist multietničke Bosne i Hercegovine mu je priskrbilo tretman „izdajnika nacije“ kod srpskih nacionalista, a ni srbijanske vlasti mu nikada nisu oprostile angažiranje u odbrani takve Bosne i Hercegovine. Zbog toga njegovo ime i figurira, sa još 18 drugih osoba, na listi osumnjičenih za napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine.

Postoji i najširi, da ga nazovemo aksiološkim, aspekt ovoga slučaja. Mi ne možemo, niti niko razuman u svijetu može prihvatiti da primarna misija pravde bude izopačena i da ona služi kao instrument političke osvete. I slučaj, tako ga moramo nazvati, građanina i generala Jovana Divjaka svjedoči osobito o tvrdoglavom i arogantnom odbijanju srbijanskih vlasti da priznaju svoju odgovornost za opsadu Sarajeva i agresiju na Bosnu i Hercegovinu, sve činjenice koje niko nikad i ničim neće moći da opovrgne.

Ali, kome trebaju činjenice kada međunarodni savjetnici Srbije rade na tome da je izvuku iz konteksta odgovornosti i ratnih zločina? Neizručenje Ratka Mladića nije posljedica nemoći srbijanskih bezbjednosnih službi, već element državne strategije Srbije da izbjegne svoju odgovornost, jer bi presudama protiv Karadžića i Mladića, sa novim dokazima koji su u međuvremenu isplivali na površinu, Bosna i Hercegovina imala realne izglede za obnovu tužbe protiv Srbije na Međunarodnom sudu pravde. U tu strategiju, sada je sasvim izvjesno, spadaju i pravni falsifikati poput optužbe protiv Jovana Divjaka.
Komentar radia Bosne i Hercegovine – Toronto.