Kad je poslije Tunisa pobuna izbila u Egiptu, malo je tko vjerovao da će se ovaj požar proširiti i na susjednu Libiju. Iako tamošnji vođa Moamar - al-. Gadafi spada među najbizarnije likove svjetske politike i iako je vrlo daleko od demokracije, mir u kući uspijevao je očuvati brojnim socijalnim programima i projektima koji su poboljšavali kvalitetu života tamošnjeg pučanstva.

Siromaštva naoko nema, nema ni gladi, svi su skućeni, no s druge strane, nema ni osobite slobode u državi koja je svojevrsna bizarna kombinacija socijalizma, arapskog nacionalizma i islama. Gadafi i njegovi sinovi, visoko pozicionirani u državi i sigurnosnim službama, stoje čvrsto iza svoje džamahirije uz riječi - ili sve ili ništa.

To bi zapravo moglo značiti da ne pristaju ni na što drukčije od onoga što je do sada bilo. Kao i nekoliko puta do sada, libijski vođa revoluciju brani brutalnom silom bez obzira na žrtve. Za njega bi ovo mogao biti najveći izazov do sada zato što nije riječ o usamljenoj pobuni šačice njegovih protivnika unutar zemlje, već je ono što se počelo događati i u Libiji dio nečega što se već sada naziva “arapskom revolucijom”, masovnim pokretom razgnjevljenih naroda koji su siti tiranije.

Pad Gadafija pitanje je trenutka, no pitanje koje se sada postavlja je tko je sljedeći. Iako se smatralo da su zaljevske kraljevine imune na revolucionarna previranja, vrlo brzo moglo bi se pokazati da je i tamošnjem puku dozlogrdila vladavina čudnih monarhija nesklonih demokraciji.