Zijo BURGIĆ

... Neke slike mi dolazile... I neke misli... Slike iz djetinjstva... I poslije.
Sjećam se kada je ubijen predsjednik Kenedi '63. Sjećam se sahrane. Imao sam 6 godina.
I gdje sam bio dobro pamtim. I sve što sam o tome mislio tada. U ovom polusnu kao da sam gledao na filmu moj prošli život...

I sjećao sam se kada sam išao da se upišem u prvi razred škole. Bio sam sam, i sve sam znao sam.
I datum rođenja i sve ono što pitaju. Ali nisam imao rodni list. Nisu me upisali. Bilo me stid. I znam da sam plakao.

Morao sam ići ponovo na upis. Sada se ne sjećam jesam li išao sam. Čini mi se da je moj drug bio sa mnom. Srbin, sada je to kao bitno.

Uvijek mi bilo nešto neprijatno, o tome se nije pričalo javno... Zašto je amidža bio u ustašama?
Opet, bilo mi drago što zbog toga nije bio u zatvoru. Nije bio zločinac!

I kad sam bio 8. razred, učili iz geografije narode u Jugoslaviji. Učila nas profesorica geografije.
Bilo je to 1971. godine. Teško vrijeme... Vuneno...Učenici nisu znali nabrojati nacije u Jugoslaviji.

Bio sam odličan učenik. I ja znao, skoro!? Ubrojio i Muslimane, a ona nije dala...Profesorica.
Nije znala ili nije priznavala. Ne znam... Bilo mi krivo. Krivo što me napravila neznalicom i - još više, što nije priznavala. Imao sam 14 godina. Nikad je nisam poštovao poslije toga...

Kod nastavnice srpsko-hrvatskog jezika... Mlada nastavnica... Došla iz Srbije... Bila mi razredni stariješina.

Ušili Đuru Jakšića. Dobar pjesnik. Rodoljub i sirotinja, pa mi bio drag. Učili njegove pjesme...
Govorili o Lazi Lazareviću. O njegovoj priči "Prvi put s ocem na jutrenje"... Lijepa priča. Ali u nama, muslimanskoj djeci, izazivala stid? Bar u meni. Stid što nam nana klanja, što idemo u mekteb, što nam je mati mama, a otac babo... O tome ništa nije bilo u našim knjigama... A meni sve to bilo moje... Ako bih zvao tata, bio bih neko drugi... Neka djeca su u školi se drukčije ponašala... Možda je njima to bilo normalno...

Razumiješ Alisa?
- "Razumijem sve. Slušam te. Volim tvoje priče. U tvoje pola pet ujutro".

I onda, odlučim da što više čitam, a i prije sam puno čitao. I sve sam čitao. I poslije učili pjesmu "Otadžbina" od Jakšića. I jedan stih kaže, a znam pjesmu i sada napamet, "Otadžbina je ovo Srbina".

I ja reagovao... Rek'o, nije... Ovo je Bosna, otadžbina sviju nas. Nije razredna ništa rekla. Na kraju godine jedini sam ja, čini mi se, imao 5 u cijeloj školi iz našeg jezika. Uvijek sam je poštovao... Moju razrednicu. Poslije je rodila djete... Otac bio mještanin. Kao ono, ugledan čovjek, Srbin. Nije se oženio mojom nastavnicom...

- "Kako si samo sve to zapamtio?"
Sve ti ovo pišem, da ti kažem, da sam se svega sjetio u nedjelju 17. maja 1992., oko pet sati iza podne.

- "Pa svakog događaja...Svaki detalj...Izvini. Impresionirana sam.
Srbi nas zasuli granatama s Ozrena. Bio sam u Čaršiji... Sestra mog jarana Milenka, izašla iz kuće i plakala... Tu veče sam noćio u njihovoj kući. Prije toga rekao da se saberu svi oni koji se boje. U kući bilo puno Srba. Bila moja nastavnica i njen sin. I meni bilo drago što ih mogu zaštititi. Eto, o tome sam mislio i nisam mogao spavati moj dragi Ale.

- "Ostavit ću ovu priču, ako ne zamjeriš?"
To je samo dio, ima toga još o čemu mislim... Vezano za vrijeme kada smo bili ljudi.

- "O ovome ću razmišljati... Jako dirljiva priča."
Da, o tome sam mislio i danas... Kada sam kazao Alexandri da smo jeli iz istog sahana... Bojim se da to sve ne ode u nepovrat. Možda ćete vi bolje umjeti živjeti. Bolje znati čuvati ovo malo našeg prkosa!