Zemlje regiona moraju se osposobiti da dijele evropske vrijednosti sada kada te vrijednosti grade naše živote, rekao je danas u Sarajevu Budimir Lončar, predsjednik Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose predsjednika Republike Hrvatske. Lončar, posljedni ministar vanjskih poslova SFRJ, govorio je kao jedan od uvodničara na otvaranju seminara "Hladni rat - prošlost, sadašnjost i budućnost", koji su zajednički organizirali Centar za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda i Bijenale savremene umjetnosti iz Sarajeva.

Lončar je istaknuo da se Evropa "ne može zaokružiti bez nas, što je naša šansa".

Međutim, dodao je, cijeli prostor treba biti orijentiran ka EU, ali je put svake zemlje individualan.

- A na tom putu moramo rješavati međusobne probleme i jačati duh evropejstva, istakao je Lončar.

Kretanje svih zemalja nasljednica SFRJ ka EU dovelo bi ih ponovo pod zajednički krov, pod kojim će se lakše revalorizirati ono što nam je bilo zajedničko, čega se sada ustručavamo, naveo je on, dodajući da ne smije u prvom planu "da nam bude ono što nas dijeli".

Lončar je svjedočio i o svojim pokušajima 1989. godine da Evropskoj uniji iznese svoju ideju asocijacije sa SFRJ, pri čemu je uspio da taj prijedlog dođe na dnevni red, iako uz nećkanje pojedinih zemlja.

Ipak, prošlo je više od godinu i po dana, do maja 1991., kada su zvaničnici EU došli u Jugoslaviju s prijedlogom da se asocijacija prihvaća, s kreditom za podršku od 4,5 milijardi dolara, uz uvjet da se Jugoslavija podvrgne procesu demokratizacije.

Međutim, jugoslavenska kriza je u međuvremenu već bila prezrela, s potencijalom eksplozije.

Tadašnji lider Srbije Slobodan Milošević glatko je odbio ovaj prijedlog EU, a na Lončarevo iznenađenje i predsjednik Slovenije Milan Kučan. Prijedlog EU odbio je i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Jedini ga je eksplicitno prihvatio predsjednik Makedonije Kiro Gligorov, a implicitno predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović.

Uz nedovoljnu sposobnost EU da nametne Jugoslaviji određene obaveze, Lončar svjedoči da je tada već bilo jasno da su republički lideri s jedne strane optirali za razlaz, a s druge Milošević za nasilno mijenjenje granica i stvaranje velike Srbije.

Pritom, smatra on, raspad Jugoslavije nije nužno morao biti tragičan da se pošlo od pretpostavki iz AVNOJ-a: ravnopravnost svih i poštovanje granica.

Kao suprotan primjer istaknuo je da je Rusija napravila veliku stvar što je miroljubivo gledala na raspad SSSR-a, iako se 35 miliona Rusa našlo van granica Rusije, te za razliku od Miloševića nije ni pokušala provesti program okupljanja svih Rusa u jednu državu.