AUTONOMIJA SANDŽAKA - DEMOKRATSKO PRAVO I HISTORIJSKA OBAVEZA
Autor: Elifa Kriještorac Objavljeno: 19. Nov 2010. 02:11:47
U bogatom izlaganju koje se odvijalo pod pokroviteljstvom Zajednice sandžačke dijaspore, mnogobrojni Bošnjaci su mogli čuti izlaganje dvojice musafira iz Sandžaka, predsjednika inicijative obnove rada Narodnog pokreta Sandžaka Džemaila Suljevića i mladog Almira Mehonića, koji su prisutnim Bošnjacima govoroli o historijskog ulozi Sandžaka, od njegovog postanka pa sve do današnjih dana, upoznavši ih i sa aktuelnom političkom i društvenom situacijom u rodnom kraju. Onaj mlađi dio publike bio je impresioniran govorom mladog intelektualca Almira Mehonića, koji je napravio poseban osvrt na život mladih Sandžaklija u dijaspori, govoreći o njihovoj obavezi i ulozi u očuvanju identiteta u tuđini kao i neophodnosti očuvanja kulturnih i vjerskim vrijednosti koji, kako je naglasio, sačinjavaju onu najglavniju komponentu identiteta sandžačkih Bošnjaka. Kao puki posmatrač ili samo slučajni promotor knjige „Gdje sunce ne grije“ autora Ibrahima Čikića, u svom bogatom iskustvu nikada nisam doživjela takvu jednu atmosferu ispunjenu tolikom napetošću i pažnjom. Trebalo je to zaista lično doživjeti pa tek onda ispričati, kako se stotina užarenih baklji nade oglednulo u tim mnogobrojnim očima sandžačke mladosti, koja se rasturena po svijetu okupila u tolikom broju, da svojim pristustvom pripomogne i podrži ideju autonomije Sandžaka. Rodna gruda je kao roditelj, kao prijatelj, kao prva ljubav, kao srčana grana u čiju se intaktnost ne smije dirnuti. Ali eto, i to se nama dogodilo. Povreda koja se pamti i osjeća, gubitak koji se ne nadoknađuje ničim i od kojeg ostaje rana i žal i nevjerica, ali i želja da se onaj plamen na napuštenom ognjištu ne ugasi i ne utrne. Ali, ima još jedna činjenica ili glavni faktor kojeg je neophodno napomenuti kada se govori o ovoj snažnoj koncentraciji mladih Bošnjaka koji su se okupili oko ove napredne ideje.
Naime sandžački narod je dobio ne političkog vođu, kako ga zlobnici znaju predstaviti, nego duhovnog vođu koji je imao toliku snagu nadahnuća, s kojom je nadahnuo sve buduće generacije Bošnjaka Sandžaka, bez obzira gdje se oni nalazili i u kojoj zemlji živjeli. Narod koji doživi takvu čast, najvjerovatnije je to nečim zaslužio kod velikog Gospodara, jer kada mu je bilo najteže, u moru svakojakih ljudi odjednom se pojavio Čovjek, Alim i Dobročinitelj, koji se stavio u službu svog naroda. Ali on nije došao da vlada, on nije taj, kako su to zlobnički rekli da „objavljuje sa minareta“, on je taj koji savjetuje, koji pomaže i objedinjuje, koji tumači i pokazuje pravi put. Sve to je muftija Muamer Zukorilić! Znaju to čak i dušmani, a pogotovu oni pomalo besposleni srpski i crnogorski arhitekti zlokobnog memoranduma, koji još uvijek iz Srpske akademije nauka i umjetnosti smišljaju nove pohode i sipaju otrov nacionalizma. Oni se danas oglašavaju u srpskim nacionalističkim internet stranicama, dok njihove knjige razjeda plijesan i paučina, a nikako da shvate da ih je slobodarski i demokratski svijet prezrio i ostavio same, kao i sve one njihove memorandume i ispisanu mitologiju kojom su uništili generacije mladih Srba, poturajući im sve to kao srpsku istoriju. Nikada mi neće biti jasno zašto se ti akteri nisu našli zajedno sa Karadžićem i Miloševićem u Hagu, nego slobodno hodaju svijetom i dalje potpiruju mržnju prema drugom i drugačijem od sebe. I umjesto da svoje akademske diplome koriste u borbi za univerzalnu slobodu svih naroda i poštivanja ljudske prava, oni se još uvijek bave hajdučkom literaturom, koja je, to se vidjelo iz prošlosti, nesreću donijela i srpskom narodu. Kakvu sreću je svijet imao da se rodi Srbin Nikola Tesla, za kojeg ne zna ni jedno srpsko dijete, nego ga se tjera da uči ponositi se zločincima kao što je Mladić, Karadžić i ostali jad od koga se svijet zgražava. I sve to zahvaljujući spskoj inteligenciji (moram reći čast izuzecima).... Imaju li takva djeca uopšte budućnost?
No, nažalost nisu, a mi Bošnjaci Sandžaka moramo živjeti pored takvih. Kao i uvijek obespravljeni, ugroženi i uvijek spakovanih plastičnih vrećica. Ali valjda je došlo vrijeme da se i mi dozovemo pameti. Ne možemo mi vjekovima bježati sa svoga vatana i gajiti djecu po tuđim ognjištima. Mi želimo samo mir, slobodu i pravo življenja na svome topraku. Pravo na kulturni razvoj i očuvanje identiteta koji nam pripada. Da, mi Bošnjaci želimo ATONOMIJU jer je to naše legitmno pravo. Da, mi podržavamo Demokratiju i suživot, uz obostrano poštivanje ljudskih prava i prava na ličnu imovinu, prava na kulturni razvoj i slobodu vjerovanja. Da, mi smo kao i uvijek spremni poštovati tuđe, ali ne možemo više žrtvovati svoje. I gdje god to bude potrebno Bošnjaci će potpisati da ništa neće učiniti što bi se kosilo sa inetersima bilo kojeg naroda, pored kojeg ili pak sa kojim žive. Mi to dugujemo našoj djeci, čija će budućnost biti sigurnija i sretnija nego što je naša bila, a hoćemo i da vjerujemo u neku sutra bolju i razumniju generaciju Srba i Crnogoraca, jer i to je vjerovatno moguće. |