Šemso AGOVIĆ: Ruku na srce, Crna Gora uzvraća Rastoderu za iskazanu ljubav i brigu. Do sada nikada nije hapšen, čak ni onda kad su najbolji Bošnjaci Sandžaka hapšeni i mučeni, a nije ni protjerivan, ni s posla ni iz doma. Dapače, zagarantovan mu je i dalje posao i slobodan rad u korist Crne Gore, sve dok bude ovako radio.

Pregalac i borac za crnogorsku samostalnu državu, prof. dr. Šerbo Rastoder, još iz vremena prije referenduma za nju, preferirao je nastupe u klubovima Bošnjaka Sandžaklija širom Evrope, a stigao je i u Ameriku, nošen političkim zanosom za „vječnom“. Hvala Bogu, to traje i dan-danas: agilni profesor je sa svojom svitom upravo okončao posjetu Luksemburžanima, mislim našim ljudima koji tamo žive.

Zajedničko svim pomenutim nastupima je uporno profesorovo agitiranje u smislu – vama Bošnjacima je matična država Crna Gora. Međutim, čim takva parola bude izrečena, među prisutnima nastane komešanje i nervoza. Normalno, lupa Šerbo tamo i po drugim stvarima, ne razgovara sa Amfilohijem, hoće da živi ispod najvećih krstova i slično, ali to su njegovi lični nazori i Sandžaklije se ograđuju od toga, međutim, ne mogu se ograditi od onoga što njih tangira. Znaju da je jedno matična država, a drugo – nazovimo je ovom prilikom praktična država. Matična država pojedincu ili narodu je ona u kojoj su njegove institucije, državne, kulturne, vjerske, odbrambene. Svakog Bošnjaka, bilo gdje da živi, u duhovnom smislu ove stvari vezuju za jednu državu, jer ona jedina ima sve to, a to je Bosna i Hercegovina. Zato nam je ona matična domovina. Za nju nas vezuju jednako snažno interesi i emocije – tako poneki prisutni pokuša oponirati samouvjerenom profesoru.

Moja praktična država je ona u kojoj živim. I jedna i druga svakom pojedincu treba biti sredstvo, pomoću kojeg on ostvaruje svoju egzistenciju. U interesu mi je da to sredstvo funkcionira besprijekorno i da stalno ide naprijed. Da ne zaostaje, ili ne daj Bože da ne nazaduje. Tramvaj, kojim se vozimo, neka bude udoban, siguran i tačan. Kao opštu vrijednost cijenit ćemo ga, ali ga ne moramo voljeti.

Preduzeće u kojem radimo i dom u kojem živimo – bili bi najjednostavnija metafra za ova dva pojma. Preduzeće ćemo graditi, ali isto kao ni tramvaj - ne moramo ga voljeti, a dom moramo i graditi i voljeti – okuražen podrškom prisutnih bi nastavio oponent.

Dijasporalna sofra: Šerbo i njemu slični u vaktu razapinjanja za njihovu matičnu domovinu (Arhiva: New York 2005.)

E, tada bi u dvorani nastala groteskna situacija. Na svaku primjedbu takve vrste od strane slušalaca, sveznajući profesor bi podviknuo: „Ko je ovdje doktor istorije – vi ili ja? Ko? Mlad si, želiš se ovdje dokazivati, a znanja nemaš“. Gostoljubivi Sandžaklije se tada povuku, hajde, pusti belaja.

Šerbova matična i praktična Crna Gora nema bošnjačkih institucija, ali je za njega nedodirljiva i sveta. On, istim onim žarom, kojim se borio za njenu samostalnost, udara protiv eventualne autonomije Sandžaka. „Ta ideja je došla sa munare“ – ruga se Šerbo. Njemu baš i nije za tamošnje Bošnjake, osim da nisu gladni. „Ja bih živio i ispod šesnaest krstova“ – isticao je svojevremeno – „samo da imam da jedem“. Upitao ga je svojevremeno Andrej Nikolaidis u intervjuu za Monitor zašto su Bošnjaci Crne Gore u svakom pogledu zaostali u odnosu na druge, ali promućurni Šerbo ne šće da odgovori. „Nisam kompetentan da odgovorim na to pitanje“ – bio je decidan. Bogom brate, a ko je kompetentan ako nisi ti, koji kao istoričar takoreći znaš tačno u koliko je sati počela Kosovska bitka i sve ostale događaje, relevantne za trenutno stanje tvog naroda u Crnoj Gori – retorički pitamo profesora.

Ruku na srce, Crna Gora uzvraća Rastoderu za iskazanu ljubav i brigu. Do sada nikada nije hapšen, čak ni onda kad su najbolji Bošnjaci Sandžaka hapšeni i mučeni, a nije ni protjerivan, ni s posla ni iz doma. Dapače, zagarantovan mu je i dalje posao i slobodan rad u korist Crne Gore, sve dok bude ovako radio.