Bosnjaci.Net

Autor zbirke pripovjedaka 'Suza ne mezaru' Mugdim GALIJAŠEVIĆ: 'Suza na mezaru' je ispisana u očima svakog Bosanca, Bošnjaka posebno. Jedinstvena je, kao i naša Bosna i Hercegovina. Suza je uvijek tu. I ne od jučer. 'Suzu na mezaru' hrabrošću, neviđenom ljubavlju prema svojoj domovini, porodici i želji da ih bez obzira na žrtve svojim životima zaštite, napisali su bošnjački šehidi.

Izdavač knjige je web magazin Bošnjaci.Net. Recenzenti su prof. dr. Ferid Muhić filozof, te novinar i pisac Muhamed Mahmutović. Predgovor je napisao prof. Ferko Šantić

Danas (nedjelja 17. okt.) u Zenici je odštampana knjiga Mugdima Galijaševića 'Suza ne mezaru'. Dvadeset i tri priče svojevrsno su svjedočenje o ponovljenim stradanjima ljudi na ovim prostorima. Bošnjaci su stalno na meti, pričaju šehidi autoru ove knjige, a njihova je krivica samo u tome što su Bošnjaci.

Eto, dogodilo se da naš web magazin u kratkom vremenu bude izadavač još jednog romana.
Šta o svom prvijencu kaže Mugdim Galijašević, koji je i sam s početka rata bio u policijskim formacijama, a zatim kao i drugi iz njegove branše borbu nastavio onako kako najbolje zna, perom:

- Želim da kažem da su osim mojih sagovornika - šehida, sevep nastanku ove knjige kolumnista Bošnjaka net prof. Ferko Šantić, glavni i odgovorni urednik magazina Esad Krcić i moj kolega, pisac Muhamed Mahmutović. Njima sam prvo kazao za svoju ideju. Pomogli su mi savjetima i stalno su me podupirali. I hvala im.

'Suza na mezaru' je ispisana u očima svakog Bosanca, Bošnjaka posebno. Jedinstvena je, kao i naša Bosna i Hercegovina. Suza je uvijek tu. I ne od jučer. 'Suzu na mezaru' hrabrošću, neviđenom ljubavlju prema svojoj domovini, porodici i želji da ih bez obzira na žrtve svojim životima zaštite, napisali su bošnjački šehidi.

Najhrabriji i najbolji među nama zaustaviše pomahnitalu aždahu. Mnogi su zauvijek ostali na tom putu života i smrti i zaslužili su trajno najdublje poštovanje svog naroda. Zbog onoga što su uradili, oni su Bošnjacima u amanet ostavili da u miru nastave borbu.

Suza na mezaru će uvijek biti. I onda kada nas ne bude. Priče o šehidima i njihovim sudbinama će se prepričavati i biti pravi put onima koji dolaze. Njihova djela obezbijedila su im vječnu zahvalnost naroda.

Mugdim Galijašević je rođen u Sarajevu. Profesionalni je novinar i već šest godina je urednik 'Avazovog' izdanja za inozemstvo. U bogatoj novinarskoj karijeri, prije više od trideset godina radio je kao novinar i urednik u tadašnjim 'Večernjim novinama', dugi niz godina u 'Oslobođenju' je bio urednik više rubrika. U minulom ratu jedno vrijeme je radio u Republičkom MUP-u BiH, kao portparol. Nekoliko godina je bio komentator za Deutche Welle iz Sarajeva. Dobitnik je više novinarskih priznanja.

Svoj prvijenac 'Suzu na mezaru' autor je posvetio roditeljima, šehidima i njihovim porodicama.

Ova knjiga na svojevrstan način govori o stradanju Bošnjaka i teškom putu do slobode. Njima je najveći neprijatelj zaborav, pa neka ova knjiga pomogne da se to ne dogodi.

Izdavač: Bošnjaci.Net
Za izdavača Esad KRCIĆ

Predgovor
Prof. Ferko ŠANTIĆ

Recenzenti
Prof. dr. Ferid MUHIĆ, filozof
Muhamed MAHMUTOVIĆ, novinar i pisac

Lektor
Višnja GALIJAŠEVIĆ

Korice i DTP
Samir KAMENJAŠ

Ilustracije
Edin Alić

Štampa:
EMANET, Zenica
Knjigu naručite na e-mail: [email protected] ili se obratite na [email protected]

Za ovu priliku poklanjamo čitaocima dio priče iz knjige:

Otac i sin
Polovina je jula 2010. Sve je utihnulo. Neka čarobna tišina koja govori onima koji dolaze da prouče Fatihu: Budite pažljivi, nemojte svojim glasom uznemiriti rahmetlije. Ovdje su šehidski mezari. Koliko njih, toliko i njihovih podviga. Ima ih svakakvog uzrasta, od djece do starijih ljudi.

Tužna vrba
U ćošku jedan mezar. I vrba iznad. Zovu je žalosna. Na ovom mjestu gdje je natkrilila ovaj mezar ne bi drugačije ime ni mogla imati. Tuga i žalost su njeno ime. Savila se ona pa svojim granama pravi hlad. U mezaru šehid. Zijo, sin Sadije i majke Nasihe.

Na nišanu piše ime Zijo, godina rođenja 1975. crta, pa godina pogibije 1993.
Uvijek me interesovala ona crta što je na nišanima odvajala datum rođenja od datuma ukopa. Šta ona može biti u životu jednog čovjeka. Većina bi rekla, ma hajde bogati. Crta kao crta. E, za mene nije.
Ova, recimo, na nišanu ovog šehida, meni je puno kazivala. Ona mi priča o Zijinih osamnaest godina života. Govori mi o njegovom rođenju, prvim riječima koje je kazao, nestašlucima i odlascima u pljačku komšijinih trešanja. Crta mi kazuje i o Zijinim jedva vidljivim brčićima s kojima se kao i svaki pubertetlija neizmjerno ponosio. O njegovim zaljubljenim pogledima užagrenih očiju u neku od svojih simpatija. Igranju lopte na male, snovima da će poput legendarnog Haseta s Čaršije postati fudbalska zvijezda.

Zatim ta malena crta kazivala mi je o njegovom odlasku s rajom Bosnu braniti, obećanju majci i ocu da će se čuvati. Crta mi veli da im je još kazao ''ako se zlo dogodi, ako me noćas pogodi ti ne plači, na lice stavi smijeh za ovaj grad nije umrijeti grijeh’.
Za majku Nasihu Zijin odlazak je bio pretežak. Majčino srce nije izdržalo.

Crta je nastavila da pripovijeda. Ljudi koji stanuju u blizini Kovača navikli su da svakog dana u jutarnjim satima sreću čovjeka u poznim godinama, kako teškim, a opet dostojanstvenim koracima lagano, jer brže ne može, odlazi na mezarje. Tamo je njegov Zijo. Njegov sin, njegov šehid, babin očinji vid, babina tuga što mu slama srce. Ali, moli Allaha da mu da snage i kuveta da uzmogne svom Ziji zijaret činiti i Fatihu učiti.

A kada starca noge više ne budu slušale, Zijo će mu halaliti. I tada će Sadija Svevišnjeg moliti da na onom svijetu nađe svoju Nasihu i svog sina. Samo je njih osim dragog Allaha imao.
Došavši do mezara, Sadija bi skinuo šešir pa bi iz plastične kese izvadio bocu s vodom i pokvasio nišan.

-Zijo sine, i danas je vreo dan. Brine me kako ćeš izdurat. Znaš, sine, stalno mi je na pameti onaj zlotvor što je nanišanio tebe umjesto mene. Da je ubio mene, halalio bi mu, a tvoj je život uzeo i njemu halala nema. Ja ljude ne mogu mrzit, ali taj tvoj ubica tjera me da podlegnem tom grijehu. Njega će stići Božija kazna.

-Nemoj babo ti sebe grist. Tako je izgleda moralo biti. Čuvaj se ti. Sam si. Ni majke više nema da pazi na tebe. Ja je k'o i ti ne mogu prežaliti. Nemoj dolaziti po ovoj vrućini, opasno je za starije i bolesne pogotovo. Zamolio bih te da odeš do mog jarana Kugle. Dolazio je redovno, a evo nema ga neko vrijeme. Ranjen je u borbi, pa se bojim za njega, veli Zijo ocu, pa još doturi:

-Znaš babo onu pjesmu Dine Merlina ja je često sam sebi ponavljam. Volio bih da sada mogu s tobom otići kući. Ali, u pjesmi je tačno kazano 'za ovaj grad nije umrijeti grijeh'. Jednom ćemo je vala zajedno otpjevat.

A gdje su danas Zijini jarani iz mahale. Mujo je ostao. Ranjen je kao i Kugla. Devera nekako s malom invalidninom. I za to malo crkavice morao je ići od kancelarije do kancelarije, od jednog do drugog doktora koji su kazivali koliko je teška njegova rana. A nisu ni znali da je najteža u njegovom srcu. Poginuli su mu brat i sestra, roditelji svisli od jada.

Zlaja, koji je najbolje igrao lopte, snašao se u Njemačkoj i tamo igra profesionalno u Bundesligi. Amir je odselio na Dobrinju. Mali, koji je bio uvijek malo ''problematičan'', našao se u zatvoru zbog nečega. Žuti ima svoju firmu i dobro mu ide prodaja polovnih auta. Edhem je pri kraju rata prestao biti 'vojnik sreće', negdje na bihaćkom bojištu.

Eto gdje su raja iz mahalske čete.
Nakon što bi proučio Fatihu sinu, Sadija je još dugo ostao uz mezar svoga Zije. Kao da se plašio da ode. Jer ko zna šta će biti sutra. Star je i bolestan. A ako ne dođe, Zijo će biti sam. Ma jok, kakvi sam, pomislio je oko njega su sve njegovi šehidi, a dolaze mu i njegovi jarani iz ulice. Oni što su ostali živi i što se nisu rasturili po svijetu.

Crta nastavlja da priča: Sadija i dan-danas dolazi na Kovače. Istina, sve je sporiji, koraci su mu sve teži. Ali, uporan je. Mora stići na mezarje. Tamo među nišanima čeka ga njegov Zijo.
Eto, sebi sam otkrio značenje crte. Bila uklesana, ili ispisana, kratka ili duga ona zna šta je njena zadaća. Tu je da umjesto nišana priča njegov život.

Tako njena priča o ocu Sadiji, majci Nasihi i sinu Ziji, mahalskoj četi u ratu i sada u miru nikada neće biti završena. I onda kada više ne bude Sadije i Zijinih ratnih drugova, crta će nastaviti da priča nikada do kraja ispričanu priču. Pored nišana na kojem se crta nalazi uvijek će biti onih koji će rado čuti njeno kazivanje.

Govoriće im i o tome kako su Otac, Sin i Majka opet zajedno.

Recenzija: Muhamed MAHMUTOVIĆ, novinar i pisac

RAZGOVOR SA ŠEHIDIMA

U knjizi koja je pred vama, napisana je - Istina! Ta univerzalna vrijednost, koja odlukom Gospodara svjetova uvijek izađe na vidjelo, ovaj put je to učinila na veoma neobičan način. Kroz usta onih koji su za istinu i pravdu dali ono što im je na ovom svijetu najviše vrijedilo - svoj život!
Razgovarati sa šehidima može samo neko kome je Gospodar ukazao posebnu čast, iz samo Njemu poznatih razloga. Koliko autentično zvuče ti razgovori, postaje jasno svakome već nakon čitanja prve od priča koje je u knjigu posložio jedan od najboljih novinara rođenih na našim prostorima, gospodin Mugdim Galijašević.
Neke od onih sa kojima svakodnevno razgovara prilikom dolaska ili vraćanja sa posla, autor je poznavao.
Svaki na svoj način zajednički su branili domovinu prilikom agresije Srbije i Crne Gore u periodu od 1992-1995. godine, ali je sudbina htjela da Galijašević preživi i nastavi perom njihovu neravnopravnu borbu. Oni koji su poginuli nemaju mira ni u zemlji, a porodice za koje bi se trebala pobrinuti država, izložene su raznim poniženjima, deložacijama iz stanova, u koje bi se trebali vratiti oni koji su bili na strani agresora, zato su ti razgovori veoma često puni tuge i očaja.
Galijašević ih onako bratski uvjerava da nije sve izgubljeno, da nisu uzalud dali živote, iako i sam u to počesto sumnja.
Bošnjaci, potomci dobrih Bošnjana, ne znaju mrziti, čak ni one koji su im živote oduzeli na pravdi Boga. Šta može dobri Bošnjo halaliti, ne može niko na zemlji ni pod zemljom. To pokazuju i ovi razgovori sa šehidima, koje boli nepravda i brinu za one koji su ostali, ali ne kukaju nad svojom nesrećom niti šalju osvetničke poruke.
Lijep je osjećaj čitati ove priče i znati da pripadaš takvom narodu, koji ni nakon toliko nepravdi ne traži osvetu, dovoljna bi mu bila istina šta se desilo, ali mu i istinu često uskraćuju.
U svojim porukama ni bošnjački šehidi, kao ni njihovi članovi porodica, nisu izgubili merhamet, i nijedan ne traži oko za oko, već se samo nada da je to bilo zadnji put i da je on posljednja žrtva mržnje prema nekome ko na drugi način vjeruje u Boga.
U razgovore sa šehidima iz bliže prošlosti umiješao se otac autora, koji to postade u Drugom svjetskom ratu.
U toj priči autor kroz rekonstrukciju događaja iz još jednog teškog vremena za Bošnjake, povlači jasnu paralelu između njegovog oca šehida i njegovih prijatelja, koji samo na prvi pogled nemaju ništa zajedničko, ali kad se čitalac malo više udubi u priču, sav preneražen će uvidjeti da šehidi Bosne i Hercegovine iz bilo kojeg perioda njene historije imaju mnogo zajedničkog.
Pojedini dijelovi ove knjige su nabijeni izrazitim emocijama, što posebno odlikuje ovu priču i susret autora sa ocem, gdje će i oni malo tvrdokorniji čitaoci morati pustiti suzu, jer će ih zasigurno podsjetiti na njihovu sudbinu ili barem sudbinu nekog bližnjeg rođaka.
U knjigama su zapisane priče koje traže da se čitaju, ali se vrlo rijetko naleti na ovakve koje traže i da se čuju. Autor je svjestan da priče koje se čitaju budu bolnije, jer budu samo i jedino svoje, ali priče koje je u ovoj knjizi pisao Galijašević, a koje hoće da se čuju i podijele sa drugima, gube svoju žestinu.
Primijetna je želja autora da to i bude tako, da se čuje glas onih koji su pali za domovinu, ali bez borbenih pokliča, koji ne pristoje dženetlijama, a to će, kao što svi znamo šehidi biti, ako Bog da.
Njihova bol je nekako utihla, čitalac je aktivan učesnik razgovora koji se vode između dva svijeta, pa iako je motiv priča rat i ne može se izuzeti prisustvo ničijih emocija, priče imaju prizvuk lirskog dnevnika kroz bosanski tamni vilajet, gdje se surovo lome porodična stabla, gdje se narod uvijek iznova nekako spaja i silom razdvaja.
Bošnjačko biće je unikat Bosne, sazdano od mnogih unikatnih osobina, od kojih je najuočljiviji inat. Bošnjaci se rađaju sa tom osobinom, ali i umiru sa njom, pa je ona prisutna i kod šehida sa kojima autor razgovara.
Eksperimentalno uređenje države koja je bespomoćno krvarila nekoliko godina, voljom svjetskih moćnika, ostalo je takvo i skoro dvije decenije nakon potpisivanja mirovnog sporazuma.
Fenomen bosanskohercegovačkog zajedništva je ostao u jednoj državi, ali razdijeljen etničkim granicama, koje su prema obećanjima onih što su ih verifikovali u Dejtonu trebale biti potpuno izbrisane, ali postaju svakim danom sve vidljivije.
To državno uređenje je neviđeno komplikovano, a Bosna i Hercegovina nije samo puki zbir njezinih različitosti, kao što to hoće prikazati oni koji bi da ostvare u miru ono što nisu uspjeli u ratu.
Takvo uređenje ne može donijeti dobrobit zemlji za koju su pali šehidi, a oni, jasno se vidi iz ovih priča, svoju domovinu i nas toliko vole da bi ponovo bez razmišljanja dali svoje živote da nama bude bolje.
Živi ne znaju ništa, da bi čovjek shvatio u kakvim sve zabludama provodi ovaj život, treba razgovarati sa mrtvima. Još ako su to šehidi, oni koji su među najodabranijim Božijim robovima, onda se iz tih razgovora ima štošta za naučiti.
Zato knjigu "Suza na mezaru" najtoplije preporučujem svima koji žele malo više saznati o tragediji Bosne i Hercegovine i tragediji svih oni koji je smatraju svojom domovinom, posebno Bošnjaka, koji su za njezin opstanak platili najvišu cijenu, o čemu svjedoči bezbroj nišana sa kojih često svjetlucaju suze rodbine i prijatelja.

Recenzija: Prof. dr. Ferid MUHIĆ, filozof

KNJIGA O NARODU VELIKIH SUZA

Knjiga Mugdima Galijaševića Suza na mezaru ilustruje - ili još tačnije: potvrđuje! - čuvenu tezu Aleksandra fon Šlocera da, striktno govoreći, nije moguća “kritika književnosti“, nego samo “kritika određene knjige“, zato što je svaka knjiga “ knjiga za sebe“. Dvadeset i tri priče sabrane između korica ove knjige, svojom umjetničkom snagom, originalnošću prosedea i estetskim efektom dopunski preciziraju navedenu konstataciju Fon Šlocera: Samo najbolje knjige jesu knjige za sebe i samo takve knjige nije moguće podvrgnuti opštem sudu kritike!
Kritičari će uzalud tražiti opšte žanrovske karakteristike pod koje bi podveli ovu istinski rijetku knjigu, ovaj sjajan egzemplar “knjige za sebe“. Suza na mezaru Mugdima Galijaševića jeste mnogo više nego žanrovski kuriozitet, a korpus fundamentalnih humanističkih, aksioloških, političkih i metafizičkih tema koje ona evocira, nadilazi horizont svakog neposrednog književnog kritičarskog interesovanja. Dopustiću sebi da sa onima koji se zamisle nad ovom knjigom, a to znači sa onima kojima će ova Suza pomutiti vid, ali i razbistriti um, podijelim samo dvije meditacije, dva uvida sagledana kroz prizmu najsavršenijeg optičkog sočiva poznatog pod imenom 'lacrimae humana' - ljudskih suza!
Meditacija prva.
Svaku knjigu napiše onaj koji je jedini od svih ljudi mogao napisati baš tu i takvu knjigu. To dalje znači da uz unikatnost individualnog autora, kao bitni faktori idu i specifičnosti kulturne i mentalne matrice kojoj autor pripada, kao i osobenosti moralnog i vrijednosnog sistema njegovog nacionalnog miljea. Ovu knjigu, dakle knjigu Suza na mezaru, mogao je napisati samo Mugdim Galijašević, građanin Bosne i Hercegovine, Bošnjak! Iako je knjiga djelo individualnog autora, svaka kultura definiše svoju umjetničku i, konkretno, književnu paradigmu, koja obuhvata njene osnovne afinitete i animozitete, afirmiše temeljne vrijednosti, markira ključne interese.
Moćni najviše pišu o svojoj moći, izmišljaju neprijatelje koje uvijek pobjeđuju, ukratko, pišu o tome kako jači uvijek na kraju ubije onog slabijeg! Sreća se zove moć. Nesreći je ime nemoć! Voljeti treba samo moćne. Slabe prezirati! Moć je najviša vrlina. Slabost je smrtni grijeh. Blago onima koje moć može učiniti srećnima! Teško onima koje moć može učiniti nesrećnima! Jer njihova sreća zavisi od slabijeg, a njihova nesreća u rukama je jačeg! Top do topa, raketa do rakete; gdje se izgubi čovjek!?
Bogati pišu o sjaju i prokletstvu novca! Nema druge sreće osim bogatstva; ni gore nesreće od siromaštva! Voljeti treba bogate, gnušati se siromaha. Bogatstvo je vrlina. Siromaštvo je smrtni grijeh. Blago onima koje novac može učiniti srećnima! Teško onima koje novac može učiniti nesrećnima! Jer su oni kao prosjaci: kada im daš, raduju se! Kada oni daju, tuguju! S novcem im dođe i s novcem im ode sva njihova sreća! Zlatnik do zlatnika, dolar na dolaru; kuda iščeznu čovjek!?
U ovoj knjizi Mugdima Galijaševića ima malo moćnih, još manje bogatih. Tako i jeste kada se piše o Bošnjacima. Ali ima mnogo ljudi! Mnogo istinski dobrih i srećnih ljudi! I to mora biti tako kada se piše o Bošnjacima! Njihova sreća ne dolazi ni od moći, ni od bogatstva; njihova nesreća ne potiče ni od nemoći, ni od siromaštva! Oni su jedni drugima sreća! Njihova sreća dolazi od njih, od njihove dobrote, plemenitosti, od radosti davanja, od moralnog integriteta, od nepokolebljivosti njihove vjere! Usred tolike nemoći i takvog siromaštva, cvjetaju ljubav, poštovanje, čast, odanost vrlinama i predanost Allahu dž.š.! Njihova nesreća dolazi od drugih! Od onih koji, sami nesposobni za istinsku radost, žive da bi druge učinili nesrećnima, onih koji, ne umijući učiniti nikakvo dobro, patološki uživaju nanoseći najveće zlo!
Ova knjiga jednostavno nije mogla biti napisana nigdje osim u Bosni! I autor je mogao biti samo upravo ovaj Mugdim Galijašević, rođen poslije smrti svog babe rahmetli Sulejmena Galijaševića, navedenog pod imenom “Suljo Galijašević“ u spisku žrtava ustaškog logora u Jasenovcu. Ovaj isti Mugdim koji je, uz prvi srećan znak, rastavljenim prednjim zubima, darovan još jednim srećnim znakom, kako sa nježnom ironijom sam komentariše svoju srećnu sudbinu, zapravo je istinski srećan što je Bošnjak - jer samo Bošnjak danas može napisati ovakvu knjigu! Samo oni kojima se nepravda nanosi, vjeruju u pravdu. I samo oni koje ni moć ni bogatstvo ne mogu učiniti ni srećnima ni nesrećnima, znaju šta je prava sreća i istinska nesreća, i samo oni mogu govoriti o razlici među njima! I samo oni kojima je život visio o koncu - zapravo, samo oni koji znaju da svakom čovjeku neprestano, u svakom trenutku, život visi o koncu! – mogu pojmiti da smrti zapravo i nejma i da se sa najmilijima, sa djecom, sa roditeljima, sa šehidima može razgovarati na mezarju, i da čak kameni mezar može suzu proliti! Da nije Bosne, danas ne bi u svijetu ko imao pisati o sreći što ne jenjava, ni o bolu zbog nesreće koji neće minuti!
Svijet je u jasnom procesu moralne i generalno, humanističke entropije! Na makro planu svijet kao sistem prolazi kroz mikroskopsku degeneraciju: kvare se ljudi! Količina moralne i humanističke energije koja se ne uključuje u najkrupnije projekte savremenog svijeta, postaje sve veća! Bešćutnost se širi planetom! Ravnodušnost desetkuje i najmlađe! Okupatori govore o slobodi, agresori o pravdi, zločinci o praštanju! Velike humanističke teme danas stvaraju još samo narodi nad kojima su počinjeni zločini, a da oni na njih nisu odgovorili zločinom! Samo još ponegdje ljudi umiju ljudski i zapjevati i zaplakati! Nigdje tako kao u Bosni. I u Bosni malo ko tako kao Mugdim Galijašević knjigom Suza na mezaru.
Meditacija druga.
Ovom knjigom Mugdim Galijašević je iz perspektive književnosti reaktuelizirao jedan filozofski pojam koji je, iako sporan, nesumnjivo ključan za razumijevanje načina na koji umjetnost djeluje na ljude – ili, zašto da se libimo prave riječi!? – na ljudsku dušu! Taj pojam je “katarza“. Dušu će vam pročistiti ove suze na mezarju! Ne očekujte ništa manje od toga! Svaka suza prolivena za nekim od onih o kojima piše ova knjige, pročišćava uznemirenu dušu snagom kojom prave suze pročišćavaju iritirano oko! “Lacrimae humani“ - ljudske suze! Ovaj neuporedivi lijek za dušu postaje sve dragocjeniji u ovom svijetu u kom se toliko množe razlozi za plakanje!
Koliko su suze djelotvorne - i čak spasonosne! – potvrđuje rečenica kojom je jedan mudar i pobožan čovjek tješio majku, koju je zatekao kako roni gorke suze nad svojim bolesnim djetetom:
“Ne brinite, ozdraviće vam dijete sigurno. Nemoguće je da propadne sin tolikih suza!“
Bošnjaci su narod velikih suza.
Nemoguće je da propadne narod tolikih suza!

Knjiga Mugdima Galijaševića Suza na mezaru učiniće da i Bosnu i Bošnjake i tu istinu razumijete na najbolji način!