Dva romana o stradanju Bošnjaka: Muhamed Mahmutović Recezenti: prof. dr. Ferid Muhić, filozof prof.dr. Safvet Halilović, hafiz Lektor: Višnja Galijašević Korektor: Melina Mahmutović Naslovna: Edin Sandić Tehnički prelom: Samir Kamenjaš Izdavač: Bošnjaci.Net Za izdavača: Esad Krcić Ilustracije: Rahman Šabanović Naručite roman na e-mail: [email protected]

Izdavač romana je web magazin Bošnjaci.net. Dok recezenti su poznati bošnjački intelektualci prof. dr. Ferid Muhić, filozof i prof. dr. Safvet Halilović, hafiz.

Prošle godine u maju mjesecu u izdavaštvu web magazina Bošnjaci.Net odštampan je roman “Pokošeni cvjetovi Krajine” našeg kolumniste Muhameda Mahmutovića. Roman je izuzetno dobro prihvaćen u kako u domovini Bosni i Hercegovini i Sandžaku, isto tako i u našoj dijaspori. Ljubitelji pisane riječi su prvi tiraž od 3000 primjeraka razgrabili za manje od godinu dana. Brojne su poruke, pohvale i kritike stizale na našu adresu. Čitatelji su bili puni hvale prema autoru koji se uhvatio u koštac sa krajiškom tematikom, odnosno kako brat bratu da oprosti i da krenu u život povjerenja i bratske ljubavi onako kako su birvaktile bili između sebe blagi i pažljivi čuveni ljuti Krajišnici. Ponesen uspjehom spomenutog romana i dok se još tinta nije osušila na listovima prvijenca, kad nam dolazi haber da iz njegove radionice u dalekoj Švedskoj nastaje novi roman. Na korespodenciji sa Mahmutovićem su bili član kolegija i kolumnista Bošnjaci.Net Ferid Šantić, gl. urednik Avaza internacionale Mugdim Galijašević i gl. urednik Bošnjaci.Net Esad Krcić; svi trojica smo nekako vjerovali da je ideja novog romana u povoju i iz te pripreme treba proizići pisanje; kad nam nekoliko dana nakon toga elektronskom poštom stiže roman u rukopisu pod naslovom ”Inat bosanskog goluba”.
Za roman je karakteristično što autor svjedoči o bosanskim golubovima koji su za vrijeme genocidne agresije na Bosnu i Hercegovinu zločinci okovali u bodljikavoj žici širom Krajine (i BiH), otimajući zračak slobode i života koji im je Stvoritelj darivao.

Kao izdavači moramo priznati da smo impresinirani i ovim Mahmutovićevim romanom, ne samo što je pisan lahkoćom bosanskog jezika, već što se autor opet na jedan svojstven način uhvatio u koštac sa tematikom u kojoj je se opisuje stradanje Bošnjaka. Ako je autor želio da njegov roman bude podsjetnik svakom Bošnjaku šta se kroz historiju, odnosno kroz zločine genocida dogodilo njegovom narodu, onda je taj cilj apsolutno postignut. Ali o cilju romana neće govoriti izdavač nego upravo oni sa svih pet kontinenata do kojih će doći ovaj roman. Zato nastojte doći do primjerka romana jer vam ga toplo preporučujemo. Mahmutovićev roman ”Inat bosanskog goluba” će obogatiti vaše porodične knjižnice.
Roman je odštampan prije par dana u Sarajevu i već su krenule promocije po našoj jedinoj domovini Bosni i Hercegovini.

Muhamed Mahmutović je profesionalni novinar i pisac, rođen u Krakači kod Cazina. Od dvijehiljadite godine živi u Švedskoj i radi kao dopisnik Dnevnog avaza. Stalni je saradnik časopisa za naučnu i kulturnu afirmaciju Bošnjaka Novi Horizonti, «BH glasnika» koji izlazi u Norveškoj i dugogodišnji kolumnista najčitanijeg bošnjačkog web. magazina Bošnjaci.net.
Njegove radove su objavljivali brojni časopisi sa područja bivše Jugoslavije, prenosi ih veliki broj web portala, a pravi priloge za BIR radio i nezavisnu televiziju Hayat.ba.
Član je Bošnjačkog Akademskog Foruma (BAF).

Posveta: Dok sam ovo pisao bitku za život prerano je izgubio jedan od mojih najboljih prijatelja, Salih Resulović-Zlatan, veliki humanista i patriota iz Trebinja. Kako bih njegovo ime, kao i imena mnogih koji se spominju u knjizi sačuvao što duže od zaborava, njemu želim posvetiti ovaj roman. Muhamed Mahmutović

Naslovnica romana

Za ovu priliku našim čitaocima poklanjamo jedan odlomak iz romana:

Kumovi u posjeti kod Adema
Među prvima su došli po gazdu Adema. Bilo ih je šestorica, a samo jedan mu je bio nepoznat. Adem ih je ne sluteći ništa loše pozvao da sjednu, počastio viskijem i mezom, a naručio je da donesu i kahvu.
- Eto moj bajo, zla vremena dođoše, obrati mu se u jednom momentu komšija Stojan, sa kojim je bio u kumstvu i dobrim odnosima od kako zna za sebe.
Radio je ponekad kod Adema u radnji, često iznajmljivao njegov traktor, ili kamion, da nešto odradi sa strane, a djeca su im se takođe družila. Imali su planove svoje kumstvo pojačati ženidbom djece kad odrastu, ali to se nije još ostvarilo.
Stojan je bio uvjek uglađen i pristupačan. Njegova pojava veoma je bila uočljiva među narodom, jer nije nikad sjedio mirno. Kao da je bio na struju, uvjek se nekud okretao ili premještao, makar sa noge na nogu. I kad bi sjedio, često je mjenjao položaj tjela, čas je ukrštao noge, čas ruke, ponekad oboje.
- Zaratismo, moj kumašine, nastavi Stojan, osvrćući se po terasi na kojoj su sjedili.
- Ko, pobogu brate, prostodušno upita Adem.
- Kumašin ili ti je lud ili se pravi, ubaci se iznenada jedini nepoznati muškarac u razgovor.
Ademu jurnu krv u lice. Sa njim na takav način nije nikad niko razgovarao, još u njegovom dvorištu, poče prijeteći da se pridiže sa stolice, ali ga Stojan energično zaustavi.
- Neka, neka kumašine, ovo je naš komandant, on je iz državne bezbjednosti Srbije i jedva smo ga namolili da ne dođe po tebe sa vojskom i policijom. Nemoj nam sad kaljati obraz.
- Ne razumjem, zašto bi ko došao po mene, kumašine i koga može službenik državne bezbjednosti Srbije ovdje u Prijedoru da uhapsi?
- Pa rat je, rekoh ti.
- Kakav rat?
Jedan od njegovih poznanika je objašnjavao nepoznatom muškarcu, da je Adem dobar čovjek i da se nikad ni u šta nije mješao, sigurno ne folira, govorio je nepoznatom, za njega se ne bi moglo reći ni da je musliman, al' eto ima balijsko ime, završio je cerekajući se.
- Ma šta ne folira, kolone vojnih vozila prolaze ovuda danima, ljutio se nepoznati.
- Ali to su kolone naše armije JNA, obrati se Adem direktno nepoznatom, prekidajući svog kuma u pola riječi koji je bio takođe zaustio da nešto kaže u njegovu odbranu.
- Sad je to naša vojska, ti tvoje još nejmaš, reče ovaj i prasnu u smjeh.
Drugi prihvatiše smijeh, gledajući iznenađenog domaćina, dok je njegov kum Stojan, zvjerao i dalje po dvorištu. Sad mu je njegova osobina itekako dobrodošla, bilo mu je malo neugodno zbog Adema, pomogao mu je bezbroj puta.
Adem se kao za inat obrati njemu:
- Šta ovo sve znači pobratime, reci mi da znadem?
- Ovo će sad biti sjedište naše odbrane, tako je odlučeno kumašine, a ti sa svojom porodicom možeš da ideš kud hoćeš, mi smo za tebe garantirali...kako bi ti, ovaj kaz'o, imaš ti sigurno para da platiš, pa da te odvedemo odavde, hm, na sigurno...ovaj.
- Da vam platim što ćete me istjerati iz moje kuće?
Nepoznati ga presječe pogledom.
- Nemaš mnogo vremena, kupi familiju ako hoćeš ići na lijep način, ako nećeš, ja ti neću moći pomoći, žao mi je kume, onaj tvoj Alija je kriv za sve, kako se meni čini.
- Ispašće još da mi njega molimo, upade ponovo nepoznati, izbacite ga pa neka na putu sačeka svoje, a ova ljepotica može ostati, reče i iskesi se prema Elvisi, koja je stajala na pragu kuće, paralizirana od straha.
Hladni žmarci su joj prolazili niz kičmu, dok je gledala nepoznatog muškarca, kojemu se brazgotina na licu protezala ispod vrata do uha. Na vratu mu je viso ogorman zlatni krst, sa kojeg se odbijao odsjaj zalazećeg sunca. Vidjela je u njegovim očima pakosnu požudu, a sline koje su mu se cijedile, gutao je ne prikrivajući ih.
- Haj' mo tata, molim te!
Iza nje su se već pojavljivale glave ostalih ukućana, imalli su po neki zavežljaj u ruci, ili žensku torbicu. Neko je preko ruke prebacio samo jaknu, kao da će se ubrzo vratiti.
- Stani, stani zar nećeš ostati, cerekao se zlokobno.
Elvisa ne odgovri ništa.
- Pregledajte im torbice i džepove. Gazdurino gdje ti je lova, nemoj da moram bez veze da kopam po kući ionako ću je naći. I zlato, čuo sam da ga ima tona!
Nisu im dozvolili da ponesu iz kuće ni lične stvari.
Adem je krenuo prvi, pognute glave i prošao pored kuma Stojana, praveći se da ne vidi ispruženu ruku. Nepoznati muškarac sa brazgotinom i krstom, zaustavio je na trenutak Elvisu i unio joj se u lice. Dovoljno je bilo samo krajičkom oka da se susretne sa tim krvoločnim pogledom i da joj to bude noćna mora mnogo idućih godina.
Iza njih, u njihovom dvorištu, odjekivao je grohotan smijeh njihovih dojučerašnjih prijatelja i jednog nepoznatog muškarca.

Recenzija: Prof. dr. Ferid Muhić HRONIČAR (NE)SPORAZUMA DOBROTE I ZLA Kad je učenik spreman, pojavi se učitelj! I kad je tema sazrela, pojavi se pisac! A ova tema je dugo klijala, јоš duže je zametala pupoljak, najduže dozrijevala: tema o motivima koji jedne inspirišu da već više od vijeka vode rat protiv Bosne, i o izvorima istrajnosti onih koji sto godina Bosnu brane! Čovjek zagrize čеmеrnо gоrkе plodove ove knjige i odjednom shvati: svi ratovi protiv Bosne, od pokolja 2300 ljudi, većinom žena i djece dok su napuštali Sjenicu, na zadatu tvrdu riječ Karađorđevu da će biti pošteđeni; preko progona i ubijanja Bošnjaka tokom I srpskog ustanka, od Beograda do Niša, od Užica, do Šapca; velikih progona i zuluma počinjenih mahom nad bošnjačkim civilima po cijeloj Bosni i Hercegovini i velikom dijelu Srbije poslije Berlinskog kongresa (1878); u primjeru organizovanog pogroma nad potpuno nezaštićenim bošnjačkim življem u Šahovićima i okolini (1924); poslije masovnog pogroma Bošnjaka koji su organizovano vršili četnici Draže Mihajlovića u Foči, Višegradu i cijeloj Istočnoj Bosni tokom II svjetskog rata; poslije rata protiv Bosne započetog na pragu XXI vijeka, sa ranama koje ne zacjeljuju, sa bolom koji neće uminuti, sa žrtvama koje se ne mogu izbrojati; sve su to zapravo strašne sekvence jednog i istog tragičnog nesporazuma! U svim ovim zločinima, u njihovom sukcesivnom ponavljanju, u nepromjenljivosti matrice, u kojoj se svake dvije-tri decenije ponovi u dlaku ista strašna priča sa pokoljem civila, silovanjima, pljačkanjima, paljenjem cijelih sela, i svaki put se u istoj ulozi pojavi i branilac (Bošnjaci) i napadač (Srbi)! Takva stoljetna upornost jednih da unište i otmu tuđe, i drugih da se odbrane i sačuvaju svoje, nedvosmisleno ukazuje da je osnova te drame zasnovana na dubokom i suštinskom nesporazumu dobrote i zla! Ili, možda upravo obrnuto: na nekoj vrsti njihovog kobnog sporazuma!? Tema je u mnogo čemu još gotovo preuranjena! Pa ipak, i sazrela je. Ova knjiga Muhameda Mahmutovića to jasno dokazuje sa nekoliko zrelih plodova ubranih sa ove velike krošnje koja će tek prispjeti za berbu! Tada će se poviti i zemlji će se prikloniti grane njene, pod težinom tolikog voća zla, jer nikada ni jedna ni najbolja dobra godina ne može roditi ni dati ploda koliko rodi i plodova da osrednja zla godina! Postavivši priču svog novog romana u koordinate naslova Inat bosanskog goluba, Muhamed Mahmutović je svojim perom darnuo ne u osinje gnijezdo, nego u gnijezdo čitavih rojeva ljutih stršljenova. Cijelim daljim kazivanjem autor ostaje čvrsto „na mejdanu“ – onaj golub iz naslova, bosanski golub sa bosanskim inatom – pojavio se već u prvoj priči i ostao u svakoj, do kraja. Sijevne blic, i hiljaditi dio sekunde je sasvim dovoljan da eksponira tog prvog goluba u liku Bošnjaka Adema, uspješnog i uglednog biznismena koga kum Stojan i komšije-prijatelji sasvim prosto, istjeraju iz njegove rođene kuće, sa cijelom familijom! Pustiće ga, kaže kum, da ode sa cijelom familijom, ako im preda sav svoj novac, da mu glavu ne bi uzeli, da bi ga pustili da ode, k'o prosjak otjeran sa tuđeg praga, bez igdje ičega, go k'o oguljen vrbov prut, taj pokisli bosanski golub samo sa svojim bosanskim inatom. Počni od početka, i idi sve dok ne stigneš do kraja; onda stani! Ovaj savjet iz knjige Alisa u zemlji čuda poslušali su i svi junaci ove hronike Muhameda Mahmutovića. Oni se vole, oni su nježni, oni su dobri, oni saosjećaju, pravi golubovi, sa maslinovom grančicom u kljunovima; oni drugi - njihovi kumovi, komšije, tjeraju ih iz njihovih kuća, samo zato što imaju kuće, siluju ih samo zato što su bosanske golubice, ubijaju ih kao glinene golubove, jer su mladi i brzi, jer imaju krila i jer su bez oružja baš kao glineni golubovi; školski drugovi iz iste klupe - gaze ih do smrti samo zato što je jedan bosanski golubić, još dijete! '- sasvim iz refleksne ljubaznosti, rekao „bujrum“, uzvrativši tako na cinično „prijatno!“ svom nekadašnjem drugu, ne znajući da je njemu slađe goluba zgaziti nego se rakije napiti, dok je kusao splačine, tamo na „pisti“ u konc-logoru za bosanske golubove Omarska... Oni počnu od početka sa svojom golubijom dobrotom, i kada stignu do kraja, stanu. Mrtvi. Ako kroz period duži od jednog vijeka, na svakih dvadesetak godina uvijek isti ubijaju, siluju, progone sa kućnih ognjišta, uvijek iste - e, onda je tu uspostavljen jedan fiksiran odnos zasnovan na nesporazumu, koji se na njemu i održava, jer su se obje strane, gonilac i gonjeni, zapravo sasvim dobro razumjeli oko suštine tog nesporazuma. Gonjeni je razumio da gonilac ne kani odustati od onog zla u sebi, ni prestati da ga progoni; gonilac je razumio da gonjeni nikada neće odustati od svoje dobrote, i da će svaki put ponovo ostati onaj isti golub sa svojim nesalomljivim inatom! Ali, ništa tako ne raduje zlo kao dobrota koja se inati. I za svakog pravog lovca na golubove, najslađi su golubovi koji se ne daju obeshrabriti nikakvim zastrašivanjima, već ostaju svoji na svome i poslije najgorih pokolja! Tako lovac zna i da će iste golubove ponovo naći na istom terenu, i da će ih biti u dovoljnom broju za dobar lov, ako im ostavi vremena koliko da se obnovi jedna generacija. I još zna gonilac da će golubovi ostati golubovi: koliko god ih ubijao i progonio, nema se čega bojati, i vjeruje da nikada neće postati ni kobac, ni jastreb! Inat bosanskog goluba je dramatična hronika uvijek (a gotovo i svuda, jer bosanske golubove iz ovog romana ubijaju i ranjavaju čak i kad jedva dolepršaju slomljenog srca i krvavog perja do Švedske; i to oni isti koji su ih lovili, ubijali i silovali i tamo u njihovim gnijezdima u Prijedoru i posvuda oko Kozare) otvorenog lova na tu Rara avis bosniensis inatica – rijetku i plemenitu pticu, tog bosanskog goluba koji ima svoj inat! Muhamed Mahmutović je ovom knjigom darnuo u gnijezdo stršljenova, i dobro je što je to učinio! „Merhamet“, kao istinska, prefinjenija i plemenitija forma svojstva simplificiranog u sinonimu „čojstvo“, jeste odlika koja se razvija dugim socijalnim kultivisanjem, kroz generacije i generacije naraštaja. Bošnjaci su odnjegovali svojstvo merhameta, kao najljepšu osobinu ljudskog društvenog karaktera, do nedužne miroljubivosti goluba, i to je s jedne (i s jadne!) strane uvijek iznova ohrabrivalo one iste lovce da ubijaju bosanske golubove bez milosti, i s druge, da to čine bez ikakvog straha za sebe. I upravu tu je ona dvostrukost njihovog odnosa: oni se ne razumiju, kao što se ne mogu razumjeti dobrota i zlo, lovac i plijen, mačka i golub. Ali oni se itekako dobro razumiju, jer iako je predmet analize u ovoj knjizi Muhameda Mahmutovića fokusiran na njihov odnos u kriznim vremenima „sezone lova na golubove“, niti su svi Bošnjaci golubovi, niti to moraju vječno i u svim prilikama ostati! Kada jednom povjeruju da njihov primjer plemenitosti patnje i golubije dobrote zbilja neće nikada odvratiti one koji su svikli da u njima vide samo golubove koji se inate, može se preko golubijeg perja nabaciti tigrovo krzno, može se na spavanje poslati umorna dobrota i razbuditi zlo prisutno u svakom čovjeku, a koje u Bošnjaku odavno, dugo i predugo sniva; i koje Bošnjak drži na lancu, kratko, prekratko vezano! I može se plijen okrenuti licem goniocu i pogledati ga pogledom od kog se krv ledi, i može mu pasti mrak na oči tako da dojučerašnji lovac postane ne golub, već vrabac! Samo onaj koji je „Ja“ u tebi, može razumjeti ono što ti govorim! To je osnova svakog razumijevanja, svake uzajamnosti svijesti! Dok god iz mene tebi govori samo dobrota, a ti osluškuješ samo glas zla, mi se nećemo razumjeti! Jer si rukama pritisnuo uši dobrote u tebi, njen glas ne dopire do tebe! Ako u tebi zagrmi glas mog gnjeva, ako se oglasi u tebi ono usnulo pa razbuđeno i horno da hara „Ja“ mojeg zla, tada ćeš me razumjeti! Ali će tada biti kasno! Jer poslije toga nikada više nećeš se razmetati ni prijetiti riječima Još ćemo se ćerati! Ni na pamet ti neće pasti da se poćeraš ni sa miševima, a od mene ćeš bježati sto konaka kad me samo vidiš u daljini ili mi glas čuješ! I stoga, poslušaj onog mene u sebi koji je golub, i ne tjeraj više inat sa njim! Jer ćeš samo tako spasiti sebe od toga da pretrpiš od mene ono zlo koje si ti meni činio, a mene ćeš poštedjeti sramote da tebi učinim što si ti činio meni! O tome govori Muhamed Mahmutović u ovoj melanholičnoj povijesti. Čovjeku se stegne srce dok korača kroz mrak i tugu glavnih likova te povijesti, jer prosto zna: ovom autoru se mora vjerovati! Sve što je u njegovoj knjizi ispričao da je bilo i da se desilo ljudima o kojima knjiga priča, bilo je tako i onim momcima i djevojkama, bočnjačkim golubovima, ako ne još i gore. I opet, Muhamed Mahmutović je poslije svega o čemu piše ova knjiga, upravo ovom knjigom odlomio još jednu lijepu i nježnu maslinovu granu merhameta, dobrote i stavio je u kljun svom golubu. Kad vam ovaj golub doleti i spusti se u vaše ruke, osjetićete da je njegovo gugutanje jedva zatomljen jecaj. Ali znaćete i da ovaj golub više neće zajecati. Iz inata. Još ovaj put! A poslije biće: Dogorilo golubije perje, a probilo krzno u kurjaka! Ja sam tako čitao i tako pročitao ovu knjigu Muhameda Mahmutovića. Ne znam da li je on ovu svoju knjigu tako pisao i napisao. Na ovu uzdržanost navodi me savjet koji sam davno čuo i odavno prihvatio: “Vjeruj onima koji tragaju za istinom. Sumnjaj u one koji tvrde da su je našli!“ Ja sam tražio istinu koju i ova knjiga traži. Ne tvrdim da je ova moja priča ista ona koju je ispričao autor knjige Inat bosanskog goluba. Ali bih volio da jeste.

Recenzija: Prof. dr. Safvet Halilović, profesor tefsira i kur'anske antropologije ISTINITO, KNJIŽEVNO KAZIVANJE O BOŠNJAČKOJ GOLGOTI Agresija na Bosnu i Hercegovinu u posljedenjoj deceniji 20. vijeka, bez imalo dvojbe, uzrokovala je jednu od najvećih tragedija u povijesti ljudskog roda. Tokom te agresije izvršen je genocid nad najbrojnijim bosanskohercegovačkim narodom – Bošnjacima. Genocid je počinjen uz odobrenje zapadnih vlada i uz kršenje Povelje Ujedinjenih naroda i Konvencije o genocidu iz 1948. godine. U izvrsnoj studiji The Brigde betrayed – Religion and genocide in Bosnia (Iznevjereni most, religija i genocid u Bosni), američki pisac i istraživač Michael A. Sells ističe da je taj genocid "motiviran i u velikoj mjeri opravdan vjerskim nacionalizmom utemeljenim na vjerskim simbolima, koji su finansijski i vojno potpomagale Srbija i Hrvatska. Žrtve tog genocida, prije svih, bili su Bošnjaci, odabrani za uništenje zbog svoje vjere." (Vidjeti: Michael A. Sells, Iznevjereni most, religija i genocid u Bosni, Sarajevo, 2002., str. 9.) Rušitelji Bosne i Hercegovine ne samo da su radili na upropašćavanju njene budućnosti, čineći genocid nad njenim najmnogoljudnijim narodom, nego su i sistematski zatirali njenu prošlost. Nacionalna i univerzitetska biblioteka u Sarajevu uništena je u strahovitom požaru koji su uzrokovale zapaljive granate ispaljene sa srpskih položaja iznad Sarajeva, 25. augusta 1992. godine. Tokom slijedećih nekoliko dana, za vrijeme najvećeg spaljivanja knjiga u savremenoj ljudskoj povijesti, plamen je progutao više od milion knjiga, više od sto hiljada rukopisa i rariteta, kao i stoljeća historijskih zapisa o Bosni i Hercegovini. Danima je gusti crni oblak pepela visio nad gradom, a stanovnici su u vlastitoj kosi i odijelu nalazili komade ugljenisanog papira ili pepeo spaljenih knjiga i rukopisa. Uništenje Nacionalne biblioteke bila je samo jedna komponenta u sistematskoj kampanji kulturnog istrebljenja. Tri mjeseca prije toga, 17. maja 1992. godine, srpska vojska usmjerila je svoje cijevi na Orijentalni institut u Sarajevu, gdje je bila pohranjena najveća zbirka islamskih rukopisa na Balkanu. Spaljeno je više od pet hiljada rukopisa na hebrejskom, perzijskom, arapskom, otomanskom turskom i arebici (bosanski pisan arapskim pismom). Zatim je srpska vojska peusmjerila vatru na Zemaljski muzej, pogodila ga više puta i uništila veliki dio muzejskih eksponata. Granatiranje tih kulturnih institucija bilo je smišljeno. One su probrane za uništenje i precizno gađane raketama i projektilima raznih kalibara. Tokom jednog od brojnih granatiranja Zemaljskog muzeja, srpski artiljerci promašili su svoj cilj i pogodili hotel Holiday Inn koji se nalazi neposredno ispred Muzeja. Kate Adie, izvještač BBC-a, kasnije je intervjuirala nadležnog srpskog oficira. Kada ga je upitala zašto je gađao Holiday Inn, glavno sjedište novinara u Sarajevu, oficir se ispričao i objasnio da je nišanio Muzej, ali je, greškom, pogodio hotel. Tokom brutalne agresije na Bosnu i Hercegovinu razorene su brojne džamije i minareti, među kojima i neki od najljepših primjeraka osmanske arhitekture iz 16. stoljeća na zapadu Balkana. Većina tih monumentalnih zdanja nisu tek “slučajno” pogođena u međusobnom granatiranju zaraćenih strana; u gradovima kao što su Bijeljina i Banja Luka razaranja nisu imala nikakve veze s borbama – džamije su noću dignute u zrak eksplozivom, a sutradan buldožerom poravnate sa zemljom. (Vidjeti: Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb – Sarajevo, 1995., predovor str. XXV) U bosanskoj golgoti ubijeno je preko 200.000 Bošnjaka, desetine hiljada ih je osakaćeno, a na stotine hiljada prognano iz svojih domova. Analitičari spominju da je oko 50.000 muslimanki silovano. Silovane nisu samo odrasle žene i djevojke, već i starice od sedamdeset i više godina, kao i djevojčice od šest ili sedam godina. Taj zločin srpski, a i zločinci iz reda hrvatskog naroda, činili su sistematski i u sklopu općih vojnih planova i uz znanje i podršku svog političkog i vojnog vrha. Uvođenjem embarga na oružje Međunarodna zajednica uskratila je je braoniocima Bosne i Hercegovine pravo i mogućnost da odupru agresiji. Iako se embargo, formalno, odnosio na sve zaraćene strane, činjenica je da su jedino Bošnjaci (muslimani) bili direktno ugroženi uvođenjem embarga na uvoz oružja. Bosanski Srbi bili su do zuba naoružani vojnim potencijalima bivše JNA, a Hrvatima je oružje dolazilo iz (i preko) Hrvatske. Jedino su Bošnjaci ostali bez potencijalnih izvora za nabavku i dotok oružja, prepušteni sebi i krvavim vizijama velikodržavničkih stratega. Agresor je, još na samom početku agresije, organizirao koncentracione logore diljem Bosne i Hercegovine. Prema podacima Centra za istraživanje i dokumentaciju Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, kroz logore smrti prošlo je više od 200.000 logoraša (civila, žena, djece i dojenčadi). Iz tih logora slobodu nikada nije udahnulo blizu 40.000 logoraša. U Centru se ti podaci svakodnevno dopunjuju. Zna se da je najveći dio logoraša – onih koji su bili zatvoreni u logore, kao i onih koji su u logorima ubijeni ili umrli, ili se vode kao nestali – iz redova Bošnjaka. U spomenutu statistiku nisu uključeni oni koji su ubijeni u svojim kućama, selima, gradovima, prije nego su internirani u neki od 615 logora, koliko ih je do sada Centar registrirao. Logori pod kontrolom Srba bili su daleko najbrojniji i kroz njih je prošla većina logoraša, mahom civila, muškaraca, djece, žena i staraca. Hrvati su, također, osnivali logore koji, po svojoj brutalnosti i strahotama koje su Bošnjaci u njima pretrpjeli, ništa ne zaostaju za onim koje su osnivali Srbi. Nakom izvrsnog romana Pokošeni cvjetovi Krajine, Muhamed Mahmutović je napisao još jednu izuzetno korisnu knjigu: Inat bosanskog goluba. Posebna vrijednost ovog djela je to što autor u njemu iznosi istinita kazivanja očevidaca o onome šta se dešavalo u Bosni i Hercegovini tokom posljednje agresije, naočigled cijelog "modernog i civilizovanog" svijeta. Dešavanja u Prijedoru, Kozarcu, Sanskom Mostu i drugim dijelova Bosanske Krajine gdje su živjeli Bošnjaci zabilježena su u ovoj knjizi veoma slikovito, u formi romana, gdje se prepliću razni likovi i ljudske sudbine. Znatan broj bosanskih muslimana je, nakon strahovitih mučenja i tortura po četničkim logorima, dospio u skandinavske zemlje, među kojima je i Švedska, gdje i autor živi. U svakodnevnim druženjima s našim ljudima on je, godinama, pomno bilježio svjedočenja ljudi koji su preživjeli bosansku golgotu i koji još trpe njene traume, da bi, potom, to izuzetno dobro uobličio u narativnu formu, štivo koje se čita u jednom dahu. Ova vrsna knjiga je, zapravo, zbirka sjećanja o istinitim događajima za vrijeme srbočetničke agresije na Bosnu i Hercegovinu. Tu su zabilježena svjedočenja o silini zla koje su proizveli zlikovački projekti kao što su četništvo i tzv. velika Srbija. Ta sjećanja su vrlo emotivna i živopisna, u njima često dolazi do izražaja dobrostivost, ali i naivnost Bošnjaka, kao u slučaju Mehe iz Zvornika koji se tek na starom napuštenom brodu u luci u Kopenhagenu, gdje su bile smještene stotine izbjeglica iz Bosne, prisjeća dana iz svoga djetinjstva kada se sa svojim prijateljem Ognjenom igrao "rata" i kada je Ognjen uvijek htio da bude četnik(?), jer mu je otac govorio da su se četnici borili za "pravu stvar". Autor iznosi svjedočenja o strahovitim torturama i mučenjima kojima se bili izloženi Bošnjaci u zloglasnom srpskom logoru Omarska. Naročito je dirljiva priča o zatvoreniku Sabahudinu koji je, zbog jednog "bujrum!" koje je izrekao srpskom čuvaru, bio isprebijan do smrti. I, onda, dok vuku njegovo beživotno tijelo, iz usta mu ispada krvavi zalogaj hljeba koji nije uspio progutati. To je samo jedan u nizu jezivih prizora koje Mahmutović vrlo vješto oslikava. Likovi o kojima autor govori prikazani su vrlo upečatljivo: Hajra i Hamza u svojoj herojskoj borbi i pogibiji u odbrani vjere, domovine i časti; Emin – bosanski patriota i borac kojeg četnici progone čak i u Švedskoj; Elvisa – koja proživljava traume i završava u psihijatrijskoj bolnici; Adem – koji se pred kraj života okreće vjeri. Mudri did Mulo je posebno intresantan lik. Imao je vrlo buran život. Učestvovao je u Drugom svjetskom ratu, živio u arapskom svijetu, borio se u Palestini a pred kraj života stigao i do Švedske. Njegov život je veoma poučan, on posjeduje ogromno životno iskustvo i autor s njim vrlo ozbiljno razgovora o razumu i nauci, o čovjeku, njegovoj duši i biti. Na kraju romana, did Mulo iznosi interesantno zapažanje u vezi sa stanjem Bošnjaka: "Iz toliko genocida nad nama mi nismo izvukli nikakvu pouku, zato nam se oni i ponavljaju, to je već otrcana fraza, ali, nažalost, istinita. Ja uopšte ne znam kako bih nas opisao. Kao vjetrenjaču. Bosansku vjetrenjaču." Upravo ova rečenica dida Mule zorno odslikava našu gorku realnost: toliko puta smo stradali od istog neprijatelja, a opet pouku nismo uzeli. Stručnjaci za genocid u svojim istraživanjima navode da je stradanje Bošnjaka u periodu od 1992. do 1995. godine zapravo jedanaesti pokušaj njihovog istrebljenja. Jedanaesti pokušaj i jedanaesti genocid! Ili je to, zapravo, sve jedan genocid, koji ima svoje epizode? Sljedeća se dešava onda kada Bošnjaci zaborave prethodnu. Poseban problem u svemu tome jeste to što Bošnjaci ne znaju ispričati svoju tragediju. Ili je, barem, ne znaju ispričati tako da se onemogući zlotvorima izjednačavanje žrtve i agresora. U tom pogledu, ova Mahmutovićeva knjiga je višestruko korisna. U njoj je dat vrijedan doprinos rasvjetljavanju zla i stradanja koje su Bošnjaci pretrpjeli i čije posljedice još osjećaju, i u Bosni i izvan nje. Svjedočenja o stradanju Bošnjaka u ovoj knjizi pretočena su u roman, što je posebno značajno, jer čitanje romansiranog štiva je uvijek interesantnije, naročito mlađim uzrastima, od čitanja debelih studija u kojima se faktografski govori o geneocidu. Bošnjaci, nažalost, imaju malo ljudi koji znaju na takav način ispričati priču o svome stradanju. Gotovo da se takvi bošnjački pisci mogu pobrojati na prste jedne ruke. Muhamed Mahmutović se, ovom svojom knjigom, svakako svrstao među njih, i ovaj njegov spisateljski poduhvat zapravo otkriva koliko je on talentovan za ovakvu vrstu pisanja. Ovo je štivo koje bi trebalo da se čita u svakoj bošnjačkoj kući, kako u Bosni i Hercegovini tako i u dijaspori. Historija ovog podneblja pokazala je da su Bošnjaci bili izloženi istrebljenju uvijek kada bi zaboravili pokolje koji su im se ranije dešavali. Zato ovu knjigu treba čitati, da se pamti, da se ne ponovi.