Harun HODŽIĆ: Jedno večer na akšam namazu u džamiji na Kovačima (jedno hrasničko naselje) susreo sam Maku mog školskog druga iz Medrese koji je bio pripadnik Muslimanskih snaga u Travniku a došao tu u posjetu svojoj sestri. Pričao mi je sa oduševljenjem o dolasku braće iz islamskih zemalja koji pomažu našoj pravednoj odbarmbenoj borbi. Sa ushićenjem je pripovijedao o bitkama u kojima je učestvovao sa njima, i načinu na koji žive i vode borbu. A informisao me i o tome da je u Zenici formirana prije neki dan 7. Muslimanska brigada, sastavljena od manjih jedinica MOS-a. Njegovo pripovjedanje je u meni razvilo zelju da ako Bog da jednog dana i postanem član te brigade. Kao poklon i vezu sa njim dao mi je zeleni turban koji sam ljubomorno čuvao.

Kada smo se rasatali sa Igmana i krenuli svaki svojim putem, ja sam stopirao jedan kamion koji je išao prema Pazariću, i dok smo se spušatli niz ratni put ka Lokvama šofer me upozorio da ćemo naići na mjesto gdje smo izloženi direktnoj artiljeriskoj vatri sa četničkih položaja, ali, hvala Bogu, ovog puta nije bilo pucanja.

No pri ulasku u selo Lokve vidjeli smo da žestoko puca, vozač je na samom ulazu u selo zaustavio kamion da oslušnemo o čemu se radi, a i da se raspitamo kod mjestana kojih je bilo nekoliko pred skoro porušenom džamijom, tu sam vidio potpuno izbušenu ali čitavu munaru. Rekli su nam da su četnici pokušavali nekoliko puta probiti naše linije no, hvala Bogu, nije im uspjelo, ali zato sada bjesomučno granatiraju. Kada je malo utihla vatra i prorijedili minobacački projektili pošli smo ka Pazariću. Izašao sam kod džamije i zaputio se hodžinoj kući, kada sam pokucao izašao je čovjek kratke brade, fina lica, prijatna glasa, i predstavio se kao Izet-ef. Čovjek s kojim ću kasnije imati izuzetno lijepu saradnju, zamolio sam ga za pomoć i objasnio da tražim amidžu koji je živio u Rakovici i da je sa ženom i petoro malodobne djece napustio svoje ognjište i da je negdje na teritoriji Pazrića. Rekao sam mu da tu ima još porodica sa prostora Sandžaka, na šta se on nasmijao i kazao da zna neke i da sam na dobrom tragu. Uputio me ka vikend naselju Savnici iznad sela Ljubovčići.

I zaista za dvadesetak minuta pješačenja stigao sam u izuzetno lijepo vikend naselje u gustoj borovoj sumi i već na startu susreo neka meni poznata lica, na upit za amidžu Sadika odmah su me uputili pred jednu omanju vikendicu u kojoj je živjela porodica mog amidže.

Susret je bio više nego dirljiv, izliv emocija i radosnica suza bilo je napretek. Amidža je bio pripadnik pazaričke brigade kao i svi mještani tog naselja. Informiran sam da je poginuo Husein Šutković i da su njegova braća sa porodicma i žena i djeca svi tu i da su uključeni u Armiju BiH.

Tu sam proveo nekoliko dana i raspitivao se imali kakva dobra jedinica? Uputili su me u obližnji planinarski dom gdje su bili smješteni Crni Labudovi. To je bio i moj prvi susret sa imenom ove jedinice za koju ću kasnije čuti da već do tad ima bogat ratni put. U odsustvu komandanta jedinicom je komandovao Ćato, prijatan i tih momak koji me je upoznao sa propisima koji vladaju unutar jednice i sa kodeksom ponašanja. Malo sam bio začuđen amblemom jednice na kojem je bilo i šahovnice, na šta su me informirali da u svojim redovima ima i nekoliko Hrvata, među kojima su se isticali Boris, koji će kasnije primiti Islam, i Stjepan koji je bio izuzetno obučen kao vojnik i to kao istinski specijalac.

Vrlo brzo sam se odlučio da pristupim jedinici, a i bio sam prihvaćen u startu bez ikakvih uslovljavanja. Prva noć kada sam zanoćio u domu sa svojim novim saborcima je bila i svojevrsno iznenađenje za mene. Navečer smo se spremali za akšam namaz i među momcima koji su ulazili u prostoriju za namaz vidio sam jedno poznato lice, bio je to Suad Kojić, koji je bio samnom zajedno i u Fatihu u Sarajevu. Mojoj sreći nije bilo kraja da ga vidim živog i zdravog, sobzirom da mu je rahmetli babo već bio poginuo u junu mjesecu 1992. zgradom pred Pedsjedništva, ukopan je na Šehidskom mezaju Kovači.

Labudovi su vec neko vrijeme boravili i imali nekoliko vatrenih okršaja sa četnicima na podrušju Hrasnice i tu su imali i jednu kuću koju su koristili kao bazu. Tu sam došao i boravio nekoliko dana i obnovio stara predratna poznanstva sa momcima iz “sabahskih ezana” koji su sada već bili većina njih rukovodeći kadar hrasničke brigade. Učestvovao sam u nekoliko intenzivnih izviđanja i dvije manje akcije u pravcu Stojčevca i Vrela Bosne i uvjerio se u hrabrost i odvažnost mojih novih saboraca, a da ni ja nisam kukavica i da bih zadobio njihovo povjerenje nisam sebe štedio.
Slobodno vrijeme sam koristio za uspostavljanje novih poznastava i za druženje sa omladinom koja je bila okupljena oko mog velikog ahbaba Hosa, a druženja su se odbvijala kao i ranije u prostorijama uz džamiju u Hrasnici.

Jedno večer na akšam namazu u džamiji na Kovačima (jedno hrasničko naselje) susreo sam Maku mog školskog druga iz Medrese koji je bio pripadnik Muslimanskih snaga u Travniku a došao tu u posjetu svojoj sestri. Pričao mi je sa oduševljenjem o dolasku braće iz islamskih zemalja koji pomažu našoj pravednoj odbarmbenoj borbi. Sa ushićenjem je pripovijedao o bitkama u kojima je učestvovao sa njima, i načinu na koji žive i vode borbu. A informisao me i o tome da je u Zenici formirana prije neki dan 7. Muslimanska brigada, sastavljena od manjih jedinica MOS-a. Njegovo pripovjedanje je u meni razvilo zelju da ako Bog da jednog dana i postanem član te brigade. Kao poklon i vezu sa njim dao mi je zeleni turban koji sam ljubomorno čuvao.

CRNI LABUDOVI: Početkom mjeseca decembra snjegovi su još intenzivnije padali, na Igmanu i Bjelasnici su se počeli okupljati komandanti raznih jedinica, uvidjeli smo da se nešto sprema.
Jedno večer neko iz komande na Igmanu pozvao je Ćatu, da hitno dođe na nekakv sastanak, s obzirom da sam bio u njegovoj blizini i da sam veoma brzo zadobio njegovo povjerenje pozavao me da idem sa njim. Kada smo došli gore u hotel “Borik” na Igmanu bila je smještena komanda novo formirane “Operativne grupe Igman” na čije čelo je postavljen pukovnik Vehbija Karić, a na moje zadovoljstvo tu sam vidio i Rađu Dževada koji je također pridodat ovoj Operatvinoj grupi.
Na satanku nam je saopćeno da se ovih narednih dana spremaju velike aktivnosti jedinica sa slobodne teritorije u pokušaju deblokade grada Sarajeva, biće često sastanaka, izviđanja a komanda se boji da ne bude opstrukcija posebno od strane Juke Prazine koji je izveo čitavu svoju jedinicu iz Sarajeva a da su mu četnici dopremili njegov džip preko Lukavice na Igman govorilo je da treba biti i oprezan.

A Juka je pokazivao želju da zagospodari Igmanom, jer tu je bila kontrola puta ka Goraždu i svi konvoji koji su nosili hranu i oružje bili su od neprocenjive vrijednosti.
Rečeno nam je da će nam staviti na raspolaganje hotel “Smuk” na Bjelašnici u koji ćemo smjestiti ljude i logistiku, a osnovni zadatakt će nam biti obezbedđenje komande na Igmanu.

I zaista veoma brzo smo se prebacili skoro svi na Bjelašnicu, samo obezbeđenje po dva čovjeka su ostavljeni u Hrasnici i Savnicima. Kako smo bili dobro organizovana i obučena jedinica kako po oružju tako i po uniformama, imali smo jednoobrazne crne kombinezone dobre njemačke vojničke čizme, a uvijek na mojoj glavi ili oko vrata bio je i turban koji mi je Maka poklonio, kovrdžava gusta brada, opasač sa pištoljem i uvijek pučka uz mene odavali su sliku borca kojeg su se mnogi bojali.

Juka nas nije dirao i uznemiravao iako je njegova jedinica bila smještena u hotelu “Maršal” nedaleko od nas. Mi smo počeli sa intenzivnim vježbanjem i sa obezbeđenjem hotela “Borik”. Za vojnike koji su obavljali namaz obezbjedili smo odmah prostoriju za obavljanje namaza. A uz vježbanje veoma brzo smo usvojili i poklič tekbira. Jedan bi zavikao TEKBIIIR a ostali svi u glas ALLAHU EKBER. To sam ponio sa sobom iz Fatiha, i hvala Bogu, prihvaceno je vrlo brzo i u Labidovima iako je bilo i ustaša tipa Stjepana koji su pokušavali ubaciti i pokoji ustački poklič, no to se i nije primalo tako kao Takbir. Dani su prolazili naša obuka na hladnom Igmanu je tekla iz dana u dan, svakim danom su trajale pripreme i počeli su dolaziti vojni džipovi iz raznih krajeva a najviše iz Hercegovine tako su nam rekli da se sprema velika ofanziva.

Juka je iz dana u dan postajao nervozniji i često na referisanjima u komandi slao bi svoga zamjenika Kruška a on bi ostajao u svom čuvenom džipu Nisan marke.
Jedno veče dok sam na stepeništu hotela “Borik” razgovarao sa Rađom došao je Juka sa svojom svitom. Zaustavio se pred hotelom izašao je Kruško i pošao na sastanak, a Juka je bio za volanom na taj način je htio poniziti komandu jer nije htio “general” kako je sebe oslovljavao primati zadatke od pukovnika JNA gospodina Karića. I na naše iznenađenje onako iz čista mira zaturirao je motor džipa i popeo se na nekoliko stepenica tik uz nas? Ostali smo zatečeni kako postupiti, ja sam instiktivno krenuo rukom ka pištolju koji sam imao za pasom, Rađo me pogledom zaustavio i kazao pusti budalu. Momci koji su bili na obezbjeđenju su brzo reagirali i odjednom desetak pušaka je bilo upereno u džip. Čekali su samo znak ili Jukinu nepromišljenu reakciju i da opletu. Ja sam ih zaustavio, i svi skupa smo čekali reakciju Juke, on je lagahno spustio džip nazad na cestu pred hotelom i motorolom pozvao Kruška koji je odmah izašao i bez riječi praćen puškama ušao u dzip. Juka je iz nutra samo dodao “Još ćemo se mi vidjeti”.

Od te večeri puno oprezniji smo bili ispred hotela “Maršal” i vikendice u kojoj je Juka bio smjšten, koju je zvao “Predsjedništvo”. A od komande smo dobili pohvale jer više Juka nije navraćao oko hotela “Borik”.