Nečasni ljudi
ENVER KAZAZ – PRIMJER NEČASNOG ČOVJEKA
Autor: Šemso Agović
Objavljeno: 02. Jul 2010. 13:07:03
Šemso AGOVIĆ: Ne može se Kazaz na ovaj način prodati ni ratnim huškačima – Dobrici Ćosiću, Matiji Bećkoviću, Dragoslavu Mihajloviću, ni drugim književnim zlikovcima. Može im eventualno biti milo da čuju nešto loše od Turčina o Turčinu, ali od toga dalje ići neće. I za njih je ovakav Kazaz jedno veliko ništa. Tako Kazaz ostaje neprodat na književno-političkoj pijaci, kao bagljivo kljuse. Pak, neće ga niko.
Nečasni ljudi rade nečasne stvari; svuda su oko nas i ne možemo ih se odbraniti ako smo im na meti. Za razliku od kriminalaca ili zločinaca, nečasni ljudi ne kriju svoja nedjela, nego se njima diče. Kao medaljom. Cilj njihovog neljudskog djelovanja je nanošenje grozota drugim ljudima, da bi nahranili svoj bolesni duh. Nečasni ljudi kradu, lažu, siluju; nečasni ljudi su ustvari neljudi.

Nečasne stvari je nedavno govorio za RFE Enver Kazaz. Zato ga kvalificiramo kao nečasnog čovjeka. On tamo kaže da „postoji i književnost populističkog talasa koja je prouzročila rat. To je literatura koja se nacionalistički angažirala i koju susrećemo u svim sredinama, a čiji su protagonosti (…) u Bosni i Hercegovini Džemaludin Latić i Zilhad Ključanin.“

Eto tako besjedi Kazaz. Po njemu je agresiju na BiH prouzročila (predratna!) Latićeva i Ključaninova književnost. Nečasno, brate.

A samouvjereni Kazaz ide dalje. Skiva nevjerovatnu sintagmu – etnonacionalistička narativa, i njome označava književno djelo Alije Izetbegovića. E, ovo je oličenje nečasti i nečasnog čovjeka. I najljućim Izetbegovićevim neprijateljima je
Nečasne stvari je nedavno govorio za RFE Enver Kazaz. Zato ga kvalificiramo kao nečasnog čovjeka. On tamo kaže da „postoji i književnost populističkog talasa koja je prouzročila rat. To je literatura koja se nacionalistički angažirala i koju susrećemo u svim sredinama, a čiji su protagonosti (…) u Bosni i Hercegovini Džemaludin Latić i Zilhad Ključanin.“
jasno da je on kao autor djelovao savršeno korektno, uključivo sa Islamskom deklaracijom, zbog koje su ga nečasni ljudi nečasno proganjali. Vrhunski svjetski književni analitičari nisu ama baš ništa sporno našli u Islamskoj deklaraciji. Ali Kazaz očigledno jeste, samo eto neće da kaže.

Kazaz se nada da će ponižavanjem „svojih“ postići ugled na suprotnoj strani. Zato on hvali crnogorske pisce, Spahića, Nikolaidisa i Brkovića. Ali, avaj! Naravno da ga oni „čitaju“ i da neće kupiti pokvarenu robu. Oni sami nikada ne bi napisali o Izetbegoviću ni slično nešto ovom Kazazovom. Ne zato što nisu nečasni, već obrnuto. A oni poznaju književno djelo Alije Izetbegovića, i nema razloga da se ne bi oglasili, ukoliko bi zatrebalo. Oni, ili bilo koji drugi.

Ne može se Kazaz na ovaj način prodati ni ratnim huškačima – Dobrici Ćosiću, Matiji Bećkoviću, Dragoslavu Mihajloviću, ni drugim književnim zlikovcima. Može im eventualno biti milo da čuju nešto loše od Turčina o Turčinu, ali od toga dalje ići neće. I za njih je ovakav Kazaz jedno veliko ništa. Tako Kazaz ostaje neprodat na književno-političkoj pijaci, kao bagljivo kljuse. Pak, neće ga niko.

Kazazu debelo smeta sve bošnjačko. Smetaju časopisi „Ljiljan“ i „Bošnjak“, smetaju bošnjački književnici, koji su „isuviše istraumatizirani da bi vjerodostojno pisali o Srebrenici“... Na zahtjev novinara da nabroji tri najbolja književna djela o ratu u BiH Kazaz se jada zašto tri, malo je to, on može da nabroji deset, ali su svih deset djelo srpskih autora.