Harun HODŽIĆ: Hrabro smo pokušavali i neki su uspjeli proći, ostalo nas još jedanest. U međuvremenu na pisti su neki drugi probali prolaziti tako je bilo dosta živo i žice su već popustale, a i mi smo bili naoružani kliještima za sječenje žice, tako smo brzo otvarali rupe u ogradi, a i ona žica po sredini između pista je popustala, i u njoj su se pravili otvori.

Početkom novembra (1992) došli smo u Dobrinju. Smjestili su nas u jednu veliku salu gdje je bila smještena Vojna policija Dobrinjske brigade i tu su nam davali zadnja upustava. Predstavili su nam nekoliko momaka koj su vazili kao vodiči, koji su nam davali smjernice šta nam je raditi.

Pista se prolazila već skoro mjesec dana prije toga, prepričalvale su se razne zgode, a i dvojica nasih saboraca iz “Fatiha” su ranije prošli pistu rah. Suad Kojić i hafiz Alili, a tu veče u Dobrinji smo sreli i Hasu koji je načuo da se negdje u Zenici formirala “Muslimanska brigada” i pošao da im se priključi. Tako je pokušao iskoristiti i naše prisustvo kako bi sa nama zajedno prešao pistu.

Tako je sve bilo spremno za polazak ka slobodnoj teritoriji, kada smo došli do aerodromske žice sve priće vodića pale su u vodu jer ono što su oni nama pričali i ovo što nas je sačekalo nije bilo ni blizu realnosti. Žica visoka skoro dva metra, očekivani prolaz u žici koji je postojao noć prije UNPROFOR je već zakrpio, tako da smo morali se peti i preko zice skakati. Vodiči su nam rekli samo tamo pravo ispred je rov ka Butmiru i sretno; i više ih nismo vidjeli. Nas nekoliko je probalo preskočiti i krenuti, što smo stali na teritoriju unutar aerodromske ograde zakačili smo neke tanke žice razvučene kroz travu, krenuli smo ka pisti odjednom se upalilo nekoliko transporetra i pošlo ka nama, nismo znali šta raditi kako postupiti, već smo pošli nazad, sustigli su nas do same ograde sa uperenim puškama natjerali nas da poliježemo po travi, i vršili su pretres stvari. Rušid je imao pištolj i izbacio ga je pored ograde, nadajući se da ćemo ga drugu noć naći ali nikad ga više nismo našli. U Hasinoj torbi su našli neki nož i nastala je neopisiva galama, i priča na francuskom jeziku, što nismo razumjeli. Sa podignutim rukama su nas ubacili u transportere i nekud nas vodili, ta vožnja po pisti je trajala prilično dugo u mrkloj noći, kada su stali i izbacili nas i pokazali pravac kuda da idemo. Nismo znali gdje se nalazimo i nismo se mogli odmah orjentirati, po procjeni smatrali smo da su nas doveli ispred četnika, na jednoj od najnižih kapija aerodroma, zalegli smo u kanal pored ograde i poćela nas je hvatati panika.

Rušid je prilično pribran bio i krenuo je preko jedne ceste da se primakne zgradama u koji ma smo predpostavljali da su naši, a Haso je uporno htio desno smatrajući da su to četnici. Jer navodno noć prije je probao proći i neke naše UNPROFOR je predao četnicima.

Dok smo se pokušavali snaći ja sam naletio na neku bodljikavi žicu i poderao ruku koja je naglo krvarila, uspio sam se previti sa prvim zavojem koji sam imao u džepu. Krenuo sam za Rušidom, a da budem iskren očekivao sam samo kad će zapucati po nama. Kada smo se primakli bliže opzaili su nas stražari i počeli vikati i zaustavljati, na sreću još niko nije pucao, Rušid ih je pitao “Jeste li naši?’ - a oni odogovaruju “a jestel’ vi naši?’ U tim trenucima kao da je nešto u meni puklo i postalo mi ama baš sve jedno šta će biti i ko su. Rekao sam da smo iz Sarajeva i da smo probali pistu proći, da se vraćamo. Dok jedan nije rakao “A Žepljaci jel’?”
Uh, koje olakšanje, al jest Haso navalio na desno i već je bio onim kanalom skoro došao do četničkih položaja, Rušid se dao u potragu za njim dozivajući “Haso hajde ovamo su naši.” Sreća pa su četnici zapucali te se Haso vratio do Rušida i nekako smo svi hvala Bogu tu prvu veče okusili šta znači preći pistu, stekli dragocejena iskustava za drugu noć, Inšallah.

TOPOVSKI UDARI NA PISTI: Vratili smo se u Komandu Brigade gdje su nas smjestili da prespavamo i da sa čekamo drugo veće, tu sam upoznao već popularnog Komandanta Muteveliju i uspostavio jedan veoma prisan kontakt koji će trajati veoma dugo, dok nas smrt ne razdvoji, insallah. Dan smo provodili upoznajući se sa dobrinjskim gazijama namaze smo klanjali u adaptiranom podrumu kao džamija. Čekali smo novu noć i novu nafaku.

Kada smo došli do aerodroma ovaj put malo hrabriji nego prvu noć brzo smo se ispeli na ogradu i poskakali u unutrašnjiost, sa nekoliko betonskih stubova koje smo koristili za preskakanje skočilo nas je pet –šest, sve je bilo uredu dok nije skočio Šetkić, koji je skočio direktno na tpovski udar, odjeknula je strašna eksplozija u mrtvoj tišini, mi smo pomislili da nije nagazio na nagaznu minu ali srećom nije bila mina već topovski udar, jedna vrsta eksplozivne naprave ali bez smrtonosnog dejstva.

Odmah su se upalili transporteri i pošli ka nama mi smo u međuvremenu prišli Šetkiću koji se previjao od bolova po zemlji ali vidio je da ne krvari te se brzo smirio. Francuzi su nam već prišli i znali smo koja procedura slijedi. Dok su nas prevozili neki naši kolege iz grupe su probali iskoristiti zauzetost UNPROFOR-a ali su i oni nailazili na razne zapreke na putu, neki koji su uspjeli doći do piste su nas izvijestili da je razvučena bodljikava žica ali ne sa ekserima već ona sa noževima i kada upadneš u nju nek ti je Bog na pomoći.

Ka da su svi koji su probali preći vraćeni i kada smo prešli u zadni dio noći vratili smo se u bazu sa namjerom da ćemo sutra dan proći, i tako pet noći za redom, dok se kod nekih malo kolebljivih nije pojavila želja za odustajanjem. I šesto veče na pisti umjesto nas dvadest pet bilo nas je devetnest.

Hrabro smo pokušavali i neki su uspjeli proći, ostalo nas još jedanest. U međuvremenu na pisti su neki drugi probali prolaziti tako je bilo dosta živo i žice su već popustale, a i mi smo bili naoružani kliještima za sječenje žice, tako smo brzo otvarali rupe u ogradi, a i ona žica po sredini između pista je popustala, i u njoj su se pravili otvori.

Sedmu noć smo uspjeli svi proći. Rušida i profesora je prebacio UNPROFOR jer ih je profesor dojimo engleskim jezikom i zamolio da ih više ne vraćaju, tako, iako su ih uhvatili izbacili su ih pred Butmirom. Ja i Šetkić smo sačekali dok svi naši prođu i mi pred samo svitanje pošli ka Butmiru, imao sam osjećaj da nas puštaju, da im je dosadilo da nas više gone po pisti. U sami sabah smo došli u Butmir i to kod kuće našeg školskog kolege Harisa. Njegova majka je, da joj se Allah smiluje, za naše opšte zaprepaštenje za doručak iznijela pun tanjir mladog sira prekrivenog kajmakom, vruć bijeli domaci hljeb i pun tanjir suhog mesa.

Za nas koji od aprila, kad je počela srpsko-crnogorska agresija na BiH, u Sarajevu nismo imali normalnog obroka, ovo je bilo više nego iznenađenje za naše izgladnjele želuce.