Elifa Kriještorac rođena je u Sandžaku, preciznije u Prijepolju. U rodnom gradu završila je osnovnu i srednju školu, a od 1984. godine živi u Njemačkoj, u pokrajini Nordwestfalen. Radi kao socijalni radnik, veliki je borac za interese Bošnjaka i Bosne u Njemačkoj, a za sebe voli reći da je majka i nena

KULIN: Ljudi iz Vašeg okruženja, poznanici i prijatelji, u Vama prepoznaju velikog borca za Bosnu i Hercegovinu i interese Bošnjaka. Borca koji ne posustaje dok pravda ne pobjedi? Kako bi ste Vi opisali tu borbu?
Kriještorac: Mi Bošnjaci smo kao rijetko koji narod na prostorima Balkana bili izloženi vjetrometini tuđih političkih i strateških interesa, i nema te generacije koja ne pamti neko od tih zala i stradanja. Ali, ponekad je nužno pogledati se u ogledalo i upitati zašto je to tako? Ja sam pročitala brdo historijskih knjiga na tu temu i u svakoj našla isti odgovor. Mi smo se uvijek hrabro borili da bi izvojevali slobodu, i čim bi je stekli mi smo je odmah predali u ruke nekom drugom. To je isto kao kada bi neko ključ od svoje kuće dao komšiji da mu on određuje kada će ući, a kada izaći iz svoje kuće. Takvu situaciju imamo danas u BiH. Dodik pravi od Bosne Palestinu, Tihić potpisuje, a Srbija ulaže novac i aktivira lobiste po zapadu kako bi EU konačno stavila muhur na sve to.

KULIN: Imate li konkretne primjere djelovanja tih srpskih lobija, ko su njihovi lobisti?
Kriještorac: Srbija u ovom ratu nije dobila sve što je u velikosrpskom planu, ali je ipak dobila više nego se nadala i to ju je ohrabrilo da zauzme novu busiju. Međutim, desila se Srebrenica tj. genocid potvrđen u Haagu i to je veliki kamen spoticanja za srpske interese. Potrebna im je jača diplomatska i lobistička aktivnost, koju su bar u Njemačkoj zadnjih nedjelja aktivirali. Odnekud su se ponovo pojavili stari lobisti i raznorazni kvazi eksperti za Balkan, u koje se ubraja publicista Jürgen Elseasser, pisac Petar Hanke prijatelj Slobodana Miloševića koga je posjećivao u zatvoru u Haagu, a prisustvovao je i Miloševićevoj sahrani. Njemačkoj publici željnoj spektakularnih tema od kojih se ježi koža, ali kojima se isto tako aplaudira, ovih dana se predstavio samozvani ekspert Alexandar Dorijan, autor knjige 'Historija Salonskog Fašizma'. On u intervjuu za 'Die Welt' 17.3.2010., na senzacionalan način otkriva kako su navodno Alija Izetbegović i Bill Clinton iscenirali Srebrenicu da bi pomogli imperijalistima da operu ruke zbog rušenja bivše Jugoslavije. U normalnoj situaciji ovo bi bilo smiješno, ali ne i poslije 11. septembra, kada se pola svijeta složilo da islam treba nestati. Pa onda imate intervju kojeg je povodom filma naše rediteljice Jasmile Žbanić ''Na putu'' dala za 'Junge Welt' Mirjana Karanović, glumica u filmu. Na pitanje ima li fundamentalizma u bivšoj Jugoslaviji, Karanovićka odgovara kako je islamski fundamentalizam širok fenomen, tvrdeći da mnoge muslimanke na ex Jugoslovenskom prostoru žive po principu 'zatvori usta i liferuj bebe'. Ta lista srpskih promotora i lobista je toliko duga da, ako bih počela da ih nabrajam, ram ovog intervjua bi bukvalno eksplodirao. No, moram napomenuti da je srpski lobizam najviše zastupljen untar komunističkog kadra lijeve partije Njemačke poznate kao ''Die Linke''.

KULIN: Da, ali mi ne možemo nikome zabraniti da priča i piše!?
Kriještorac: Tačno! Ali možemo vući kontra poteze, kao što smo učinili kada je Peter Hanke 2006. godine, odmah nakon što je održao govor na Miloševićevoj sahrani, bio nominovan za književnu nagradu 'Heinrich Heine'. Mi smo uložili pismeni protest svim piscima nosiocima te iste nagrade i tražili od njih da vrate dobijenu nagradu, kako ne bi stajali u istom stroju sa Hanke kome je idol Milošević, i to je zaista uspjelo. Iznerviran Hanke 8. jula 2006. odrekao se književne nagrade vrijedne 50.000 eura. Isto to važi i za razne lobističke medije. Mi se nikome ne moramo žaliti. Dovoljno je samo pogledati iz kojih izvora se finansiraju, a onda jednostavno polahko raditi na tome da izvori presuše.

KULIN: Koje su Vaše trenutne aktivnosti?
Kriještorac: Mi trenutno radimo na tome da pomognemo Ganiću i uspjeli smo preko jedne organizacije koja ima tijesne kontakte sa nekim od članova britanskog ''Donjeg Doma'' poslati im peticiju, koju su potpisale mnoge prominentne ličnost iz javnog i političkog života Njemačke. Uz tu peticiju ima i jedan specijalni zahtjev o kome sada ne bih puno govorila.

KULIN: Vi govorite u množini, je li to neka organizacija?
Kriještorac: Ne. Mi smo mislili registrirati jednu organizaciju ali to je puno papira i nažalost često se ta registracija oduži ili jednostavno završe papiri u korpu za smeće. A nama zaista nije potrebno mnogo. Malo papira, par bokseva tinte i dosta vremena, energije, strpljenja. Dakle treba imati cilj i malo volje. Mene jako žalosti što nijedan od tih mojih prijatelja nije Bošnjak već su to mahom dobrostojeći Nijemci, koji me razumiju i pomažu mi kada treba. A Bog zna ni ja ne štedim ni sebe ni novac, ali o tome nikada ne govorim, jer u svemu što radim očekujem nagradu od Allaha dž. š., dok od ljudi ne očekujem ništa.

KULIN: Kako glasi vaša poruka Bošnjacima u dijaspori i Bošnjacima u BiH?
Kriještorac: Prije neki dan sam gledala snimke demostracija koje su organizirali bivši borci Armije BiH. Njima kao i ostaloj Raji mogu poručiti da na sljedećim izborima pripaze kome će dati svoje glasove. Dijaspori bih poručila da se vraćaju u svoju domovinu. Ovdje posebno mislim na one koji su protjerani sa prosora koji se sada zove Republika Srpska. Na kraju samo da dodam da bi lijepo bilo kada bi u konzularnim i diplomatskim predstavništvima ponekad podigli telefonsku slušalicu kad im zvoni telefon.