Edit AGOVIĆ: Srpsko-crnogorski i četnički napad na Sarajevo počeo je 2. marta 1992. kada su postavljene prve barikade, koje su za cilj imale presijecanje vitalnih komunikacija, da bi već početkom aprila, tačnije trećeg, snage tada već srbizirane JNA zauzele rezervoar Mojmilo. Građani Sarajeva su 5. aprila održali mirne demonstracije ispred zgrade Skupštine, na kojima, od snajperskih hitaca, na Vrbanja mostu ginu Suada Dilberović i Olga Sučić.

Ćosić, Milošević, Karadžić
“Jugoslavija je mrtva, treba se okrenuti pitanju srpskih granica”, uoči srbijanskih agresija ’90-ih. širu javnost je informisao ‘vodeći’ srpski intelektualac i glavni velikosrpski ideolog Dobrica Ćosić. Milošević se nadovezao tvrdnjom: “Rat je neminovan!”, dok je Radovan Karadžić sa skupštinske govornice Republike BiH poručio: “Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovde.” Ovim vrlo direktnim objavama rata od strane tada vodećih srpskih autoriteta prethodili su zločinački pamfleti: Načertanije (1844.), Homogena Srbija (1942.) i Memorandum (1986.), te nekoliko propratnih instrukcija poput one četničke iz Drugog svjetskog rata: “Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke!”, na koju su, kao odgovor, stizali raporti tipa: “Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti… Žrtve - … kod muslimana oko 1200 boraca i do 8000 ostalih žrtava: žena, staraca, dece… sve ostalo stanovništvo je uništeno”, kojim je Pavle Đurišić obavijestio Dražu Mihailovića o ‘operacijama’ u istočnoj Bosni i Sandžaku, ili raport popa Momčila Đujića Draži: “Moji su klali sreda”, koji se odnosio na Hercegovinu.

Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu
Srbijansko-crnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu počela je još u oktobru 1991. godine napadom na selo Ravno u dubrovačkom zaleđu, koje su, uz masakriranje stanovništva, sasvim uništili. Uslijedili su napadi širom zemlje, praćeni masovnim egzekucijama, logorima i, kao vidom specijalnog rata, sistematskim silovanjima djevojčica, djevojaka i žena svih starosnih dobi, ali i muškaraca. Sinonim za divljanje četničke gamadi je višegradska ljepotica Jasmina Ahmetspahić, koju je, nedavno pred Tribunalom u Den Haagu osuđeni monstrum Milan Lukić, odveo, nakon čega je njezin otac, iako joj nije mogao pomoći, cijeli dan išao gradom, kako bi nekako saznao gdje se ona nalazi, a kada su mu rekli da je njegova Jasmina skočila kroz prozor i ubila se ne dozvolivši da bude obeščašćena, njemu, kažu svjedoci, vidno je laknulo, a na licu mu se pojavila sreća.

Zločinac do zločinca: Planeri agresije i genocida Zločinac Kukanjac je najodgovorniji za zločine JNA na početku rata u Sarajevu, pa i za Dobrovoljačku!

Napad na Sarajevo
Četnički napad na Sarajevo počeo je 2. marta 1992. kada su postavljene prve barikade, koje su za cilj imale presijecanje vitalnih komunikacija, da bi već početkom aprila, tačnije trećeg, snage tada već srbizirane JNA zauzele rezervoar Mojmilo. Građani Sarajeva su 5. aprila održali mirne demonstracije ispred zgrade Skupštine, na kojima, od snajperskih hitaca, na Vrbanja mostu ginu Suada Dilberović i Olga Sučić. Istoga dana napadnuta je Policijska akademija na Vracama gdje je ubijen jedan od učenika, a više njih, zajedno sa svojim profesorima, zarobljeno i šikanirano. Već 10. aprila 300 građana u organizaciji Jevrejske općine napušta Sarajevo, dok tzv. JNA i srpski dobrovoljci zajedno patroliraju Grbavicom. Sutradan, 11. aprila, sve parlamentarne stranke, ukljucujuci i SDS, potpisale su Deklaraciju o jedinstvenom Sarajevu, ali srbijanski i zločini domaćih pravoslavaca u ostalim dijelovima Bosne i Hercegovine bili su jasan znak da sporazumi sa teroristima neće dati rezultate, što je uvidio i visoki oficir nekadašnje JNA, Vehbija Karić, koji se 13. aprila priključuje patriotskim snagama Bosne i Hercegovine, tada pod zapovjedništvom generala Sefera Halilovića. Istoga dana (13. 04.) iz Kasarne "Marsal Tito", na igralištu preko puta kasarne, u ‘Ulici bratstva i jedinstva’ snajperskim hicem ubijaju 25-godišnjeg Samira Mešetovića, dok iz Kasarne "Viktor Bubanj" također otvaraju paljbu po građanima. Otvoreni sukobi počeli su 2. maja, kada srbijanske snage, u pola četiri ujutro, počinju s bombardovanjem više ciljeva, uključujući Predsjedništvo i staru jezgru grada, a vrše i diveziju u pošti na Obali, kojom sabotiraju oko 60.000 telefonskih veza, čime biva prekinuta komunikacija između isturenih jedinica i Glavnog štaba Teritorijalne odbrane u Starom Gradu. Nakon artiljerijske pripreme dva pinzgauera iz sastava Prve oklopno-mehanizovane brigade srbijanske vojske, praćeni s više oklopnih bornih vozila, kreću preko mosta na Skenderiji, pri čemu jedan od transportera dolazi čak do zgrade Estrade, s vjerovatnom namjerom spajanja sa specijalnom jedinicom iz Niša, koja je bila stacionirana u Domu Armije. Iza transportera Zagrebačkom ulicom kretala su se dva tenka, koja se nakon borbi i uništenja pinzgauera, povlače, no kod Jevrejskog groblja jedan od njih nalijeće na minu, koja mu oštećuje gusenicu, nakon čega iz Lukavice dolazi tenk tegljač koji ga izvlači. U direktnim borbama sa niškim specijalcima pod komandom izvjesnog pukovnika Šuputa pripadnici MUP-a i Patriotske lige potiskuju ih do zgrade Bosanskog kulturnog centra, a kolona od tri transportera, koja je pratila pinzgauere, preko mosta na Skenderiji i ulicom Valtera Perića kreće prema Televiziji. Par sati nakon odbijanja srbijanskog napada na Sarajevo dogovoreno je povlačenje jedinica tzv. JNA iz grada. Međutim, istoga dana, na povratku s pregovora u Lisabonu, srbijanske okupatorske snage, protivno svim međunarodnim konvencijama, hapse predsjednika Predsjedništva Republike BiH, Aliju Izetbegovića, njegovu kćerku Sabinu, te člana pregovaračkog tima Zlatka Lagumdžiju i odvode ih u kasarnu u Lukavici, odakle ih, nakon izvjesnog zadržavanja, u transporterima, dovoze do zgrade Druge vojne oblasti, koja je bila blokirana, a u kojoj se nalazio general Milutin Kukanjac. Po sjećanju generala Armije Republike BiH, Jovana Divjaka, toga dana na ‘Trgu 6. aprila’ bilo je oko tridesetak vozila. Vojnici tzv. JNA su iz zgrade Komande iznosili nešto u sanducima, za što je kasnije ustanovljeno da je bila arhiva. Na samom trgu, bilo je i stotinjak pripadnika MUP-a i Teritorijalne odbrane iz Starog grada. Okupljeni civili su srbijanskim vojnicima dovikivali: “Idite, krenite!“ General Divjak je megafonom pozvao vojnike tzv. JNA da se pridruže Teritorijalnoj odbrani BiH, obećavajući im sva prava,

Rahmetli dr. Izetbegović i dr. Ganić

zadržavanje činova, a majorima unapređenja u čin pukovnika. S obzirom da nije mogao uspostaviti vezu sa Predsjedništvom i Glavnim štabom, Divjak odatle odlazi na Čobaniju, po njegovom sjećanju bilo je između 17 i 17 i 30 časova, gdje nailazi na zaustavljenu kolonu oklopnjaka na čelu koje je bilo jedno malo terensko vozilo u kojem su bili general Mekenzi i Lagumdžija, a iza, u transporteru, nalazili su se predsjednik Alija Izetbegović i general Milutin Kukanjac. Tu se dešava poznata scena kada se general Divjak penje na transporter, a predsjednik Izetbegović mu govori: “Jovane, ne znam zbog čega je zaustavljena kolona. Sve smo se dogovorili. Dajte, vidite da prođe kolona.“ Međutim, tada je naišao Zoran Čegar, jedan od pripadnika specijalne jedinice Dragana Vikića i riječima: “Siđi. Ko si ti! To je moj predsjednik! Šta ti imaš sa njim!”, naredio Divjaku da siđe, a onda se popeo na transporter, kratko razgovarao sa predsjednikom Izetbegovićem, a onda sišao i otvorio vrata transportera. General Divjak se sjeća da je tada prvi put vidio Kukanjca, koji se, kako je opisao “bio skupio i bio je manji od makova zrna.” Čegar se obratio Kukanjcu riječima: “Majku ti tvoju četničku! Ako se nešto desi Aliji Izetbegoviću, tvojoj četničkoj porodici neće glava na glavi ostati!“ Nakon toga kolona od 15 vozila je krenula za transporterom u kojem je bio predsjednik Alija Izetbegović, dok je petnaestak kamiona, u kojima je bio samo po jedan ili dva vojnika, od strane Teritorijalne odbrane uzeto kao ratni plijen. Kasnije je u tim vozilima pronađeno dosta dokumenata, pored ostalih i plan okupacije Sarajeva za sedam, a Bosne i Hercegovine za trideset dana. Tom prilikom zarobljeno je i više od 200 vojnika koji su odvedeni u zgradu FIS-a, gdje su ostali dva dana. General Stjepan Šiber dobio je zadatak da porazgovara sa zarobljenicima i ponudi im ostanak u Teritorijalnoj odbrani, ali ih je istovremeno i informisao da će ukoliko to ne žele biti oslobođeni, što je ubrzo, nakon spomenuta dva dana, i učinjeno. U Dobrovoljačkoj ulici desio se kratkotrajni okršaj, jedan u nizu u ratu koji je već uveliko vođen širom Bosne i Hercegovine, prilikom kojega je poginulo nekoliko naoružanih pripadnika agresorske srbijanske vojske, koji su dakle bili legitiman vojni cilj, dok su ranjeni nakon smirivanja, u skladu sa Ženevskom konvencijom, zbrinuti i vojnim helikopterima prebačeni u Beograd. I Tužilaštvo u Den Haagu, na traženje Srbije, sprovelo je istragu, da bi nakon opsežnih radnji utvrdilo da se ne radi o nikakvom zločinu, pa kako onda objasniti bezobrazluk koji je manifestiran hapšenjem profesora Ejupa Ganića i odavanjem počasti pripadnicima agresorske vojske, u gradu u kojem je ubila više od 1.600 djece, i državi u kojoj je počinila najteže zločine nakon Drugoga svjetskog rata, uključujući i genocid? Možda izjavom, u početku teksta spomenutog, akademika Dobrice Ćosića: 'Laganje je najbolja vrlina srpskog naroda… Mi lažemo da bi varali sami sebe, da tešimo druge, mi lažemo za oprost, mi lažemo da bi se borili protiv straha, lažemo da ohrabrujemo druge, lažemo da bi skrivali svoj i nečiji drugi jad. Laganje je oblik našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Mi lažemo na kreativan, maštovit i inventivan način.' Vezano za ovu Ćosićevu glupost upozorenje i napomena na narodnu mudrost koja kaže: 'Ko laže taj i krade, a ko krade taj i ubija', u istinitost koje smo se, u slučaju Srbije, više puta uvjerili.