Kriv što je živ: Ibrahim ČIKIĆ

U Foči su ga držali u samici danima bez vode, pod jakom svjetlošću koja mu je dodatno razarala vid. Gasili su mu cigarete po koži, elektrošokovima ga iscrpljivali, inscenirali silovanje žene i sestre, te klanje sina kojemu je bilo 40 dana

Početkom 1994. godine dok se u Bosni vode teške borbe između agresorskih srbočetničkih snaga i Armije RBiH, u Sandžaku srpske i crnogorske vlasti hapse 45 Bošnjaka (24 u Srbiji i 21 u Crnoj Gori), uglavnom političkih aktivista SDA, sa optužbama da su spremali oružani ustanak protiv tadašnje SRJ, a sa ciljem odvajanja Sandžaka. U montiranim političkim procesima vođenom u Novom Pazaru i Bijelom Polju, ova grupa je osuđena na ukupno 168 godina zatvora.

Gdje sunce ne grije
Među njima bio je i Bjelopoljac Ibrahim Čikić, invalid čija je, kako stoji u nalazu ljekara, ''vidna sposobnost umanjena za 100 odsto trajno“, jer se, napisao je – „radi o praktično slijepoj osobi''. Njega je optužnica teretila da je trebao biti snajperista prilikom navodnog pokušaja otcjepljenja Sandžaka. Čikić je uhapšen 24. februara 1994. godine u prostorijama Crvenog krsta u Bijelom Polju. Danima njegova porodica nije znala gdje se nalazi, a bio je kao i drugi uhapšeni iz crnogorskog dijela Sandžaka odveden u Foču kako bi ga tamo u ratnoj atmosferi ispitivali, odnosno, mučili na najsvirepije načine. U Foči su ga držali u samici danima bez vode, pod jakom svjetlošću koja mu je dodatno razarala vid. Gasili su mu cigarete po koži, elektrošokovima ga iscrpljivali, inscenirali silovanje žene i sestre, te klanje sina kojemu je bilo 40 dana. Tokom sudskog postupka Čikić, ali i svi ostali uhapšeni, medijski su satanizirani. Sve to trajalo je do 31. decembra 1994. godine kada je osuđen na dvije godine zatvora, ali je istog dana oslobođen jer je pritisak međunarodne javnosti bio ogroman. Sa njim je pušteno još 13 ljudi optuženih u istom procesu, a sedam ih je ostalo u zatvoru sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. Pregovarački tim BiH u Dejtonu, na čelu sa rahmetli predsjednikom Izetbegovićem, zahtjevao je njihovo puštanje na slobodu, kao i uhapšenih u srbijanskom dijelu Sandžaka.
Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma ovaj slučaj se stavlja pod tepih i odlazi u zaborav. Vlastima Crne Gore i Srbije odgovaralo je da se o ovom montiranom političko-obavještajno-pravosudnom procesu ništa ne govori i da niko krivično ne odgovara. Međutim, nejasno je zašto su žrtve odlučile da ne govore o svemu i zašto je SDA čitav slučaj potisnula u zaborav. I tako se o ovome zločinu nije govorilo punih 12 godina, sve do oktobra 2008. godine kada Ibrahim Čikić objavljuje knjigu ''Gdje sunce ne grije'', u kojoj detaljno opisuje sve preživjele torture, ne libeći se da prozove imenom i prezimenom sve one ljudi koji su učestvovali u zločinu protiv njega. Na spisku prozvanih našli su se Milo Đukanović, Momir Bulatović, Filip Vujanović, policajci iz Bijelog Polja koji su ga mučili, zatvorski ljekar i drugi. Knjiga je objavljena u Crnoj Gori i za samo mjesec dana doživjela je dva izdanja i ogromne reakcije crnogorske demokratske javnosti. Bila je najčitanija knjiga u Crnoj Gori u 2009. godini. Potrebu da nešto progovore o knjizi imali su gotovo svi

Tužioci 'spavači' Iza tužbe protiv Ibrahima Čikića stoje puno zvučnija imena od onih koja se zvanično pojavljuju kao podnosioci tužbe. A to su imena političkih lidera Crne Gore iz tog vremena, a isti ljudi i danas vode Crnu Goru, Milo Đukanović, Filip Vujanović, Svetozar Marović, samo im nedostaje Momir Bulatović.

crnogorski nezavisni intelektualci poput Milike Pavlovića, Šerba Rastodera, Andreja Nikolaidisa, Milan Popović... Preko 100 intelektualaca potpisalo je peticiju podrške Čikiću. Oglasili su se i nezavisni crnogorski mediji, pa su „Vijesti“ kroz feljton objavile gotovo cijelu Čikićevu knjigu, a nedjeljnik „Monitor“ Ibrahima Čikića je svrstao u pet najpozitivnijih ličnosti u 2009. godini. Nažalost, ni ovolika i ovakva reakcija javnosti, medija, intelektualaca, nije podstakla crnogorsko Tužilaštvo da poduzme mjere i da ispita Čikićeve navode iz knjige ''Gdje sunce ne grije'', te da pokrene postupak protiv odgovornih. Političari i policajci koji su prozvani u knjizi i koji su odgovorni za teror nad Čikićem i ostalim uhapšenim, nisu se oglašavali sve do maja 2009. godine.

Represivni aparat
I onda u maju 2009. godine dešava se nešto nevjerovatno. Čikić pripovijeda: ''Trećerazredni likovi iz knjige u odjelima zatvorskih čuvara (Luka Bulatović, Milko Kljajević, Neđeljko Petrović, Dušan Obradović, Vukić Šuković, Blažo Marijanović, Radoman Vuković te Radojko Veličković, op. A. DŽ.) i među njima bošnjački Sejdo Bajramović u mantilu zatvorskog ljekara, dr. Rasim Agić Zele, u dnevnom listu 'Dan' najavljuju tužbu protiv mene.'' Umjesto da se sudi ljudima koji su na pravdi Boga i protivno svim zakonima uhapsili, mučili i maltretirali Ibrahima Čikića, počinje proces protiv njega. Dželat još jednom tuži žrtvu, a Crna Gora i njeno rukovodstvo pokazuju da su daleko od demokratske države. Ne osjećajući se odgovornim Čikić za crnogorski dnevnik „Vijesti“ tada kaže: ''Jedini moj grijeh je što sam se usudio sjetiti torture pripadnika crnogorske policije i zatvorskih čuvara. Umjesto da tužilac pokrene krivični postupak, kao što je obećao 1996. godine, protiv dobro poznatih učesnika zločina, dio represivnog državnog aparata tuži žrtvu. Tajna policija koristi sva raspoloživa sredstva u cilju zastrašivanja eventualnih svjedoka, što daje jasnu sliku da je u pitanju klasični montirani politički proces, te nastavak politike 90-ih godina.''
Nažalost sudski postupak protiv Ibrahima Čikića još traje. U međuvremenu jedino se promjenila osnova tužbe, pa se sada vodi parnični postupak, dželati traže novčanu nadokandu od žrtve za navodnu duševnu bol koju im je nanio. Ročište je zakazano za 30. mart, bez poziva tuženom, samo sa oglašavanjem na oglasnoj tabli suda. I to je valjda pravda.

Tekst je objavljen i u patriotskom magazinu KULIN