Svjedočim da sam, konačno, bio uvjeren u neizbježnost rata tek 6. aprila 1992.
DAN KADA SMO SAHRANJIVALI ILUZIJE
Autor: Zijad Burgić
Objavljeno: 06. Apr 2010. 13:04:39
Zjad BURGIĆ: I zaista, govorim iz ličnog iskustva, velika većina bosanaca, i ogroman broj bosanskih muslimana (sada Bošnjaka) nije vjerovao da će doći do rata u našoj zemlji. Čak, do pred sam početak ubijanja, mnogi su bili u zabludi da rata neće biti. Tek kad je počelo bombardovanje, ubijanje, masakriranje, zatvaranje i odvođenje u logore vlastitih članova obitelji, ljudi su se počeli dozivati pameti. Svjedočim da sam, konačno, bio uvjeren u neizbježnost rata tek 6. aprila 1992. kada sam bio u Sarajevu.
Dobro je naš Abdulah Sidran napisao u jednom svom tesktu o atmosferi koja je vladala skoro u svakoj čaršiji u Bosni prije agresije. Bolje rečeno, prije početka ubijanja bosanskog muslimanskog naroda, jer je o tom narodu uglavnom, riječ.

"... Bosna nije razorena mržnjom - kako je mnogima zgodno pretpostavljati - već raširenim nepoznavanjem mržnje. Pojednostavljeno rečeno, ključ ovog, proteklog, rata je: drska prepredenost zla i beskrajno sljepilo dobra. ... Mi smo, velika većina, govorili, kada je ravnan Vukovar, da se to nama ne može dogoditi! A, dogodilo se. ... Krajem 1991. godine, a s početkom 1992. godine, svako od nas je morao znati da ce u Bosni biti rata, ali je vjerovao da neće! Vjerovanje je izgleda, uvijek jače od znanja, takav je insan, otkako ga ima...", veli Sidran.

I zaista, govorim iz ličnog iskustva, velika većina Bosanaca, i ogroman broj bosanskih muslimana (sada Bošnjaka) nije vjerovao da će doći do rata u našoj zemlji.

Nakon mitinga sve je bilo jasno. Počela je teška budućnost...
Čak, do pred sam početak ubijanja, mnogi su bili u zabludi da rata neće biti. Tek kad je počelo bombardovanje, ubijanje, masakriranje, zatvaranje i odvođenje u logore vlastitih članova obitelji, ljudi su se počeli dozivati pameti. Svjedočim da sam, konačno, bio uvjeren u neizbježnost rata tek 6. aprila 1992. kada sam bio u Sarajevu. U grupi od nekoliko hiljada radnika tuzlanskog bazena - koksaraša, sodara, rudara, koji su došli da protestuju protiv nasilja u BiH - bio sam i ja, naivno tražeći mir. Naši autobusi su stajali na Marindvoru, dok su pucnjevi odjekivali između zgrada. Radnici su instiktivno izlazili iz autobusa i formirali "ešalone". Izgledalo mi je kao da to rudari rade iz navike, kao da su na nekoj svečanoj smotri, na nekom svom rudarskom prazniku. S obližnjeg hotela Holiday Inn dolazili su pucnji. Rominjala je sitna kiša. Narod ispred Skupštine je izgledao zbunjen i preplašen. Čas je bježao, čas se skupljao u manjim grupama na platou zgrade Parlamenta BiH. Rudari su zbijeni u redove složno zapjevali: "...mi rudari, ne pijemo vina, samo dima iz rudarskih mina..." I na juriš osvojili Holiday Inn. U rukama su imali samo rudarske zastave, zastave sindikalnih organizacija, naravno i zastave Bosne i Hercegovine. Vikićevi specijalci su se ubrzo pojavili sa zarobljenim (naoružanim) ljudima iz hotela. Pucanje je prestalo. I sve mi je bilo jasno. Počela je teška budućnost...

Poslije, u sali Skupštine srešću kolegu Manojla Tomića, dopisnika Oslobođenja, koji je sav usplahiren, umjesto pozdrava uskliknuo: "Zijo, bolan, kako će te u Tuzlu?" Vjerovatno aludirajući na činjenicu da su četnici već bili raspoređeni na svim prilazima Sarajevu. Neki ljudi u Skupštini i Sindikatu BiH nastojali su ostvariti kontakt sa vojnim zapovjednicima tadašnje JNA, a u smislu bezbjednog odlaska naših autobusa za Tuzlu.

Istog dana, predvečer, čulo se da bi mogli imati bezbijedan povratak. Uskoro su autobusi počeli da mile uz Kobilju Glavu. Radio u autobusu je javljao o mogućem priznavanju nezavisnosti Bosne i Hercegovine od većine evropskih država kao i od SAD-a. Bože, kakve li misli prolaze kroz glave ovih ljudi koji ćuteći sjede sa mnom u autobusu? Rat je bio neizbježan. Tog dana sam, na povratku kući, osjetio da sam ostario.

Ovo je moje svjedočenje na dan kada smo sahranjivali iluzije... Sigurno da svako od nas ima svoju priču, svoj doživljaj. Svako od nas ima svoje Ravno, Bijeljinu, i Zvornik. Svoju Foču, Kozarac, Manjaču, Omarsku... Svu hudu sudbinu, svoju Srebrenicu, Bratunac, Ahmiće... Svoju Luku na Savi, Markale, i svoju Kapiju. Bog nam je dao veliku obavezu, da nikad ne zaboravimo!