Ferid Ferko ŠANTIĆ: Ako u Bosni niko ne ”pravi” one sjemenke za cvijeće, povrće..., pomislih u sebi, evo jedne druge, plahe sjemenke bosanske. Ta sjemenka je gord, stamen, kuvetli, nesalomljiv... Bošnjo, Bosanac koji se ne da ni porobiti ni polomiti i koji će vazda pred dušmana, nasilnika, tlačitelja... stati pa makar i ovako avazom, potpisom... svojim.

Naslov ovoga priloga ”rodio” se prije nekol’ka dana u sred šeher Saraj'va. Naime, prije nekol’ko dana u Saraj’vu, tražeći da kupim kojekakve sjemenke za moju malehnu bahščicu, uđoh u dućan gdje se i to prodavalo. Na rafovima, tj. na policama vidjeh kamaru sjemeniki i ovak’ih i onak’ih. Ali na svim onim ćesicama pisaše da je to jal’ iz Slovenija, jal’ iz Hrvatske, jal’ iz...
- Amannnn-zemannnnn! Pa zar niko u Bosni ne proizvodi sjemena!?, upitah dućandžiju.
- Jok, na to će on i još mi napriča sijaset toga.
Kaharan iz dućana izađoh ali namah ugledah nešta što me obveseli. Ugledah na trotuaru podugačak hastal a iznad njega raširen transparent na kojem pisaše:

SLOBODA ZA DR. GANIĆA

Oko hastala se okupilo bijaše podosta onih koji su potpisima iskazivali svoj gnijev, svoj bunt protiv dušmanskog hapšenja gazije i nam-benam alima, tj. akademika dr. Ejupa Ganića. Upisah se, bezbeli i ja, ali zaglednuh i u ostale potpise. Za oko mi ”zape” to što je kamara potpisa bila plaho čitko, haman štampanom jazijom, tj. štampanim slovima pisana, uz brojeve ličnih karata, pasoša...

- Hoću da se vidi da sam to ja, odgovori mi jedan Bošnjo kojeg upitah što tako čitko piše svoje ime i prezime.

-Aferim ti bilo, uzvratih mu a sve mi se činjaše kako počeh, i u ovoj starosnoj dobi, da rastem. To zbog prelijepe spoznaje da se insan bosanski, insan bošnjački ne mere tek tako lahko ”utušiti”. Moj osjećaj ponosa postade još već kad na još puno mjesta u šeher Saraj’vu vidjeh isto ovako potpisivanje peticije za oslobađanje dr. Ganića.



Ako u Bosni niko ne ”pravi” one sjemenke za cvijeće, povrće..., pomislih u sebi, evo jedne druge, plahe sjemenke bosanske. Ta sjemenka je gord, stamen, kuvetli, nesalomljiv... Bošnjo, Bosanac koji se ne da ni porobiti ni polomiti i koji će vazda pred dušmana, nasilnika, tlačitelja... stati pa makar i ovako avazom, potpisom... svojim.

*****
Ta sjemenka je i gazijka, Bosanka Sanela Ćatić (Dajana Dženkins, Diana Jenkins) koja nikad srela nije akademika Ganića ali je svojim đuzdanom, svojim novčanikom, svojim imetkom pritekla u pomoć kako bi dr. Ganiću omogućila da se na dostojanstven način, sa slobode brani od podvala i objeda dušmanskih.

- Htjela sam učiniti sve što je u mojoj moći da bivši član Predsjedništva BiH dr. Ganić ne ostane u pritvoru, nego da mu se omogući da svoje, i dostojanstvo branilaca BiH, nastavi braniti kao slobodan čovjek, radosno je Sanela odgovorila na novinarski upit o razlogu zbog kojeg je pomogla akademiku Ganiću. Sanela, čijeg brata je u Sarajevu usmrtio četnički snajper, dobro zna šta se ”krije” iza velikosrBskih optužbi na račun akademika Ganića, pa je novinaru "Daily Telegraph-a" dodala i ovo:

Akdemik Ganić sa sinom Emirom i kćerkom Eminom nakon sudske odluke i kaucije koju je platila Sarajka Sanela Ćatić (desno)

- Srpske optužbe protiv njega su dio sramotne političke kampanje koja treba da prikrije ono što se stvarno desilo u BiH...
Sanela, kojoj je danas 36 godina otišla je iz Sarajeva ne zato što je to željela, nego zato što je to morala. Kao, uostalom i hiljade i hiljade drugih. Njena mladost, znanje, upornost... omogućili su joj da u Britaniji, nakon školovanja, osnuje mali investicioni fond. Tu je upoznala svog budućeg muža, bogatog bankara. Danas Sanela, iako britanska državljanka, ne živi u Britaniji već u sunčanoj Kaliforniji. Međutim, ni tolika fizička udaljenost od Bosne, niti bilo šta drugo nisu u Saneli ”zamračili”, zatrpali tu sjemenku bosansku. Onda kad je trebalo pomoći Bosni, a pomoć u slučaju dr. Ganića značila je direktnu pomoć Bosni i narodu bosanskom, ova sjemenka bosanska pomolila se na svijetlo dana.
A koliko je tek ovakvih sjemenki bosanskih razasuto širom ovog bijelog, beskrajnog dunjaluka. Najviše tih ”sjemenki” su mlade, pametne, obrazovane, uporne, vrijedne... osobe koje će, siguran sam u to, vazda i Bosni i narodu njenom od hajra biti i to na mnogo načina. Ne samo na ovaj način kako je gazijka Sanela to uradila. Dušmani su se ljuto prevarili ako su se poradovali tome da su uništili insana bošnjačkog, bosanskog time što su mu vatan okupirali i prisilili li ga da nekud ode. Gdje god da je ta sjemenka bosanska će na najbolji način „proklijati“.

*****
O boravku na Kovačima, na šehitlucima, među mezarovima onih koji svoj ovozemni život založiše za to da svako od nas danas može doći u Bosnu, o tome ne mogu ništa napisati. Ne mogu jer jednostavno nema, ne postoje riječi kojima bih mogo opisati i drugome prenijeti ono što osjećam, ono o čemu mislim boraveći na Kovačima. Na Kovačima se, hasli šutnjom kazuje sve.

*****
Silazeći sa Kovača na baščaršijskoj novinarnici kupih ništa drugo do „Kulina“. Prvo što ugledah bio je natpis „patriotski magazin“ ispisan na naslovnoj strani ovog novog, plahog časopisa našeg. Aferim gaziji Fatmiru Alispahiću i cijelom timu koji stvara ovu plahu reviju. Poslije toliko godina, poslije nestanka „Ljiljana“ našli su se oni koji su ponovo pokrenuli jedno patriotsko glasilo. I ovo je bešare, znak da se sjemenka bošnjačka, bosanska ne mere tek tako lahko zatrpati a da uvijek i nanovo ne proklija.



*****
Tu „sjemenku“ vidjeh i u mladoj hanumi u baščaršijskoj ahščinici „Sofra“ u koju uđoh i selam nazvah. Mlada hanuma, što iza pulta sa jemecima, tj. sa jelima stajaše, slatko mi selem vrati. Dok čekah na svoj poručeni kadaif u ahščinicu uđe mlad delija, hasli softa, tj. student.
- De mi miješanu salatu i grah, onako, još sa vrata, poruči on svoj ručak.
Do malo vakta u ahščinicu uđe postar dedo.
- Selam alejkum, tihim avazom nazva dedo.
- Alejkumu selam, Nezire, bujrum... odselimi mu ona mlada hanuma.
- Valaaaa, danas mi je osamdeset i šest, paaaa bih da malo to obilježim... nastavi Nezir dodajući, de mi jednu jabukovaču i jedan kadaif...
Zasladi se tako Nezir i obilježi svoj osamdeset i šesti rođendan, posiđe još jedno vrijeme i krenu da ide.
- Allahimanet, slabašnim avazom oglasi se Nezir od izlaznih vrata.
- Allahimanet, Nezire, uzvrati mu ona mlada hanuma.
Međutim, kad već bijaše zakoračio da izađe iz ahščinice Nezir zastade, okrenu se govoreći:
-Paaaa, bona ne bila, ja ne platih, uhhhh...
-Ja Boga mi, Nezire, mislim ti nemaš sitno paaaa, platit ćeš sutra... uz blag osmijeh odgovori mu ona mlada hanuma.
Slušam i gledam sve ovo pa, onako u sebi, sam sebi potvrdih da su i onaj mladi softa, i Nezir i ona mlada hanuma i... prave, pravcate „sjemenke“ bošnjačke, bosanske koje svojim govorom, svojim životom, svojim ahlakom, tj. moralom iskazuju i svoj identitet i svoje biće i svoju dušu i... Neka Allah Dragi i Bosni i narodu njenom podari svako dobro.