Edit AGOVIĆ: Do bola je tragikomično, jer je tog istog Gaddafija, u oktobru 1999. godine, Slobodan Milošević odlikovao ordenom "Velika zvezda", a u znak zahvalnosti zbog libijske osude NATO intervencije, kojom je od četničkog noža spašen narod Kosova, te zbog činjenice da je u vrijeme sankcija, Libija bila jedan od značajnih snabdjevača srbijanske vojne mašinerije, gorivom, kojom su, od 1992. do 1995., uz stravične zločine – uključujući i genocid, srušene 534 džamije i 175 mesdžida. Miloševićevi eksponenti na terenu, Karadžić i Mladić, sistematsko rušenje džamija cinično su opravdavali milosrđem, kako bi se, kako su govorili, Bošnjaci lakše odvikli od islama i vratili u veru pradedovsku.

Iako živimo u vremenu nesnosne krize morala i teške hipokrizije, izleti pojedinaca, poput nedavnog poziva libijskoga vođe Muammara el-Gaddafija na džihad protiv Švicarske, zbog pozadine i sadržine istoga, ima naročitu težinu, pa izaziva mentalnu mučninu i tjera na povraćanje, a naročito ako se u obzir uzme činjenica da je manifestaciju obilježavanja rođenja Poslanika Muhammeda a. s, upriličenu u Bengaziju, vrlo neprimjereno, iskoristio, ili bolje kazano, zloupotrijebio, kako bi u privatni spor svoje porodice uvukao milijardu i nešto muslimana, čime je ponizio islam, ali i uvrijedio inteligenciju svakog pojedinca koji mu pripada. Čovjek, koji je prošle godine, uz neukusnu pompu, dočekao osuđenog teroristu Abdela Baseta al Megrahija, osuđenog na doživotnu kaznu zatvora zbog obaranja aviona iznad Lokerbija u Škotskoj 1988. godine, kada je 270 nevinih ljudi, među kojima i mnogo djece, poginulo, Švicarsku je nazvao nevjerničkom državom koja uništava džamije, te s tim u vezi, u vidu fetve, poručio da je svaki musliman koji surađuje s tom zemljom otpadnik od Poslanika, Boga i Kur’ana, pozivajući islamski svijet da bojkotuje sve što ima veze sa Švicarskom, a građane da u velikom broju odu na aerodrome i u luke kako bi spriječili slijetanje i uplovljavanje švicarskih aviona i brodova, te da se postaraju da se u radnjama i na pijacama ne proda ništa proizvedeno u toj zemlji. Do bola je tragikomično, jer je tog istog Gaddafija, u oktobru 1999. godine, Slobodan Milošević odlikovao ordenom "Velika zvezda", a u znak zahvalnosti zbog libijske osude NATO intervencije, kojom je od četničkog noža spašen narod Kosova, te zbog činjenice da je u vrijeme sankcija, Libija bila jedan od značajnih snabdjevača srbijanske vojne mašinerije, gorivom, kojom su, od 1992. do 1995., uz stravične zločine – uključujući i genocid, srušene 534 džamije i 175 mesdžida. Miloševićevi eksponenti na terenu, Karadžić i Mladić, sistematsko rušenje džamija cinično su opravdavali milosrđem, kako bi se, kako su govorili, Bošnjaci lakše odvikli od islama i vratili u veru pradedovsku.

Ostaci Ferhadije

O kulturocidu Miloševićevih hordi, kao jednom od vidova planiranog zločina, u Hagu, kao ekspert, svjedočio je i Andreas Riedlemeire, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka teorije kulturnog pamćenja i njegovog razaranja, navodeći kako je rušenje džamija bio poseban ‘ritual’, te da su tijela ubijenih ljudi prekrivana fragmentima njihovih srušenih svetinja, a sve se to, kao što vidimo, dešavalo zahvaljujući i nekim ‘muslimanskim’ državama, poput Libije, koje su kršenjem sankcija UN-a, direktno pomagale Miloševiću, Karadžiću i Mladiću. Dakle, Gaddafi, koji za sebe veli da je ‘imam svih muslimana’ lije krokodilske suze nad ‘ni jednom’ srušenom švicarskom džamijom, dok prema dokazanim, patološkim mrziteljima islama, oličenim u ideologiji SANU-a, i dalje, nesmanjenom žestinom, gaji još patološkiju ljubav, koju je i u skorije vrijeme dokazao podneskom, što ga je, s još 14 država, njegova zemlja dostavila Međunarodnom sudu pravde, a u prilog stavu Srbije da je proglašenje nezavisnosti Kosova u suprotnosti sa međunarodnim pravom. Valjda bi, samozvani, ‘imam svih muslimana’, još jednom da se uvjeri u srpsku genocidnost i kulturocidnost nad muslimanima, ovoga puta na Kosovu!? Podsjećanja radi, animozitet Muammara el-Gaddafija prema Švicarskoj počeo je kada je njegov, očigledno izuzetno nevaspitani, sin Hanibal, od ranije poznat po asocijalnim ispadima diljem Europe, zajedno sa svojom suprugom Aline, u julu 2008. godine u luksuznom hotelu u Ženevi, pretukao dvije sobarice, ‘muslimanke!’, (jedna iz Tunisa, druga iz Maroka), nakon čega su, on i njegova supruga, uhapšeni, odakle su, nakon 48 sati, oslobođeni uz kauciju od 500.000 švicarkih franaka. Libija je tada momentalno prekinula isporuku nafte Švicarskoj, te povukla milijarde dolara iz njenih banaka, a kao recipročnu mjeru, uhapsila je i dvojicu švicarskih biznismena koji su radili u Libiji. Bern je na libijski embargo odgovorio ‘crnom listom’ sa 188 imena, na kojoj se našla i kompletna porodica Gaddafi. Iako su ubrzo diplomatskim putem tenzije stišane, a ženevsko tužiteljstvo, očigledno, pod pritiskom politike, odustalo od procesuiranja Hanibala Gadafija, njegov sujetni otac, Muammar, vrebao je novu priliku za osvetom, a referendum održan u novembru prošle godine u Švicarskoj, na kojem se 57,5 % građana te zemlje izjasnilo za ustavnu zabranu izgradnje minareta, poslužio mu je, iako se zvanični Bern ogradio od diskriminatorskih rezultata, kao povod za ponovni napad. Zašto devedesetih godina, tokom agresije Srbije i Crne Gore na našu zemlju, kada je širom Bosne, dnevno, na najbjesomučniji način, ubijano na hiljade muslimanske nejači i gorjele stotine džamija, Gaddafi nije povukao isti potez i uputio sličan apel? Odgovor se nalazi na slici…