Ed Vulliamy: Naša treća briga treba biti šta ovaj najnoviji valcer Londona i Beograda - a teško da im je to prvi ples - čini za podrivanje ciljeva univerzalne pravde. Mnogi ljudi u zajednici normalnih demokratskih nacija (među koje se, nažalost, ni Srbija ni Velika Britanija ne mogu ubrojiti) nastoje ustanoviti duh vremena u kojem ljudi kao pokojni diktator Augusto Pinochet ili ratni zločinci iz Izraela ili centralne Afrike mogu biti uhapšeni u drugim zemljama osim u vlastitim.

Na isti dan kada trebamo slušati Radovana Karadžića - koji je s pravom britansku vladu iz perioda 1992. - 1995. opisao kao prijateljsku - kako iznosi svoja luđačka opravdanja najgoreg masovnog ubistva u Evropi od vremena nacista, Britanci su odlučili lišiti slobode jednoga od lidera pokreta otpora protiv Karadžića, te predati ga Beogradu, u kojem je Karadžić bio zaštićen 13 godina u bijegu od međunarodne optužbe.

Naša primarna i glavna briga mora biti gospodin Ejup Ganić, koji je uhapšen i zadržan u Velikoj Britaniji na osnovu neistinite optužbe beogradskih vlasti koje se ni do danas nisu uspjele riješiti svoje ultranacionalističke psihoze i nesposobnosti da se pomire s vlastitom gnusnom historijom. Također, to moraju biti i Ganićeva sloboda i prava pred racionalnim - ne politički didaktičkim - zakonom.

Druga briga nam treba biti to šta nam razvoj ovih događaja govori o iskrivljenom pogledu međunarodne zajednice na Srbiju, kao na neku vrstu legitimnog člana međunarodne zajednice, vrijednog prijema u Evropsku uniju. To je još uvijek zemlja koja štiti masovnog ubicu Ratka Mladića - kao nacionalno blago i heroja - dok zahtijeva Ejupa Ganića!? Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao. Ali zna da je ovo ista ona stara, bijesna, poremećena Srbija, kojoj su strane diplomate vječito zavjerenički namigivale, baš kao što su to činile tokom rata, a kojoj Britanija, čini se, odlučno želi povlađivati.

Naša treća briga treba biti šta ovaj najnoviji valcer Londona i Beograda - a teško da im je to prvi ples - čini za podrivanje ciljeva univerzalne pravde. Mnogi ljudi u zajednici normalnih demokratskih nacija (među koje se, nažalost, ni Srbija ni Velika Britanija ne mogu ubrojiti) nastoje ustanoviti duh vremena u kojem ljudi kao pokojni diktator Augusto Pinochet ili ratni zločinci iz Izraela ili centralne Afrike mogu biti uhapšeni u drugim zemljama osim u vlastitim. Srbija i Velika Britanija su se ovom epizodom narugale tom naporu: kafanska zamjerka našarana na papir s ambicijom da bude nova verzija historije - nije optužba. Sada čekam da Beograd počne blejati da se "optužba" protiv Ganića na neki način može mjeriti s onom protiv Karadžića i Mladića. Ne možete a da se ne zapitate jesu li ovi ljudi ludi ili se samo pretvaraju.

Velika Britanija je, zajedno s Francuskom, u periodu od 1992. do 1995. uradila više od bilo koje druge zemlje da zadovolji srbijansku genocidnu mašinu i osigura da je međunarodna zajednica ne gnjavi tokom pogroma nad bosanskim muslimanima u tri duge, krvave godine. Priče o bliskim vezama i ljigavim dogovorima između starijih članova dekadentne vlade Johna Majora, Slobodana Miloševića i njegovog režima su legendarne. Sada, skoro dvadeset godina poslije, London još uvijek ne može smiriti tu psihotičnu srbofiliju, opet povlađujući Beogradu, i ovaj put izručujući gospodina Ganića osudi u umobolnici. To je groteskno, politički i moralno odvratno i podriva cilj međunarodne pravde.

(Autor je novinar The Guardiana i The Observera)