Ulica Hamdije Kreševljakovića, nekadašnja Dobrovoljačka, nalazi se nedaleko od zgrade Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u blizini Skenderije.

U tom dijelu, 1992. godine desnu obalu Miljacke kontrolisale su snage Teritorijalne odbrane, a stotinjak metara nizvodno snage bosanskih Srba.

3. maja 1992. godine, upravo na tom mjestu, trebao se izdvojiti transporter UNPROFOR-a u kojem se nalazio zatočeni predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović i tadašnji komandant Druge vojne oblasti Milutin Kukanjac.

Razmjeni je prethodilo zarobljavanje Alije Izetbegovića na sarajevskom aerodromu i njegovo odvođenje u kasarnu u Lukavici. Između tadašnjeg državnog vrha RBiH i JNA, uz posredovanje UNPROFOR-a, dogovoreno je oslobađanje Izetbegovića i članova njegove delegacije, koji su uhapšeni po povratku u Sarajevo sa pregovora u Lisabonu, i propuštanje kolone JNA sa generalom Milutinom Kukanjcem na čelu.

Kada je kolona krenula, zaustavljena je u Dobrovoljačkoj, u blizini zgrade Predsjedništva i Vraca, koje su kontrolisale snage bosanskih Srba. Alija Izetbegović i Jovan Divjak, tadašnji pukovnik Teritorijalne odbrane:

„Na sve strane se pucalo. Tad sam vidio generala Divjaka. On je pokušavao da smiri tu pucnjavu, ali ja sam vidio da se očigledno tamo gine.“


„Samo znam da u momentu kad sam naišao i popeo se na transporter onda sam dobio ukor mali od Alije Iztebegovića: ’Zašto je zaustavljena kolona kad je sve dogovoreno?’ To sve što je dogovoreno, mi na ulici nismo znali.“

Noć prije
Prema izjavama svjedoka, jasno se može zaključiti da vojne formacije koje su tog 3. maja bile u Dobrovoljačkoj nisu znale šta je dogovoreno kada je o razmjeni riječ.

Pregovorima je koordinirao Ejup Ganić, član Predsjedništva BiH, koji je mijenjao Aliju Izetbegovića nakon njegovog zarobljavanja:

„I dogovoreno je da sa Kukanjcem mogu poći njegovi tjelohranitelji i dva ili tri saradnika.“

Uprkos dogovoru, konfuzija je nastala kada se transporter u kojem su se nalazili Izetbegović i Kukanjac odvojio u blizini Skenderije. U tom trenutku počela je pucnjava. Treba napomenuti i kako su pucnjavi prethodile žestoke borbe u noći sa 2. na 3. maj. Tome svjedoči i Jovan Divjak:

„Ali to je sve vezano za onaj dan 2. maja kada je gorjela pošta, kada je gađano po Energoinvestu, po objektima u Starom gradu i Centru.“

Nakon što je razmjena izvršena, Izetbegović, Kukanjac, ali ni tadašnji komandant UNPROFOR-a Mekenzi, nisu znali šta se desilo, niti zbog čega je došlo do pucnjave. U prilog tome govori Ivica Puljić, nekadašnji urednik dnevnika na Televiziji Sarajevo:

„General Kukanjac je samo vikao. Ja se sjećam da sam u jednom trenutku generalu Kukanjcu uzviknuo: Hoćete li prestati galamiti i vikati? Vi ste vjerovatno jedina osoba na svijetu koja vodi jednu vojsku koja pali jedan grad, ruši i ubija djecu.’“

Različiti podaci o žrtvama
O broju žrtava iznose se različiti podaci. Do zvaničnih podataka nije moguće doći dok traje proces. Jovan Divjak, direktni svjedok događaja, o ovome kaže:

„Na ulici je ubijeno negdje sedam, osam pripadnika Jugoslovenske armije. Međutim, optužbe koje su aktivirane ovih dana vezuju gubitke u ljudstvu negdje preko 40, 75 ranjenih, oko 185 zarobljenih, koji su, naravno, odmah pušteni.“

Srbijansko Tužilaštvo za slučaj Dobrovoljačke podiglo je optužnicu protiv 19 osoba. Sa te liste, troje je preminulo. Među optuženima su Jovan Divjak, bivši član Predsjedništva BiH Stjepan Kljujić i Ejup Ganić.

Istovremeno, istraga o istom slučaju pokrenuta je i u Tužilaštvu BiH u oktobru 2006. godine.

Kako nezvanično saznajemo, bosanskohercegovačko Tužilaštvo pokrenulo je istragu protiv više od 19 osoba, među kojima je i Ejup Ganić. Portparol Boris Grubešić kaže da se radi o vrlo složenom predmetu, čija istraga će uskoro biti završena:

„U ovom predmetu, koji predstavlja vrlo složen predmet, postoji veći broj i svjedoka i materijalnih dokaza koji trebaju biti izanalizirani. Tužiteljstvo BiH radi, međutim, sukladno pravilima i zaštiti istrage, ne može te detalje iznositi u javnost.“

Slučaj Dobrovoljačke i podizanje optužnica srbijanskog Tužilaštva zakomplikovao je odnose na političkom planu između Bosne i Hercegovine i Srbije. Stvorena je dodatna psihoza i nesigurnost, o čemu možda najbolje svjedoče riječi Jovana Divjaka:

„Ja sam ovih dana tvrdoglavo htio da putujem, imam poziv za Švicarsku, međutim, sinoć je definitivno moju tvrdoglavost ublažio gospodin Alkalaj, ministar vanjskih poslova, koji je kazao: ’Nemoj slučajno da krećeš jer ne znamo'." (Dženana Karabegović)