Elifa KRIJEŠTORAC:Noćima je Sonja osluškivala iz drugih prostorija tihe jecaje djevojčica, kojima su biskupi pravili noćne posjete, zlostavljajući ih sve do ivice tjelesnog i duševnog sloma. Plakali su tiho u mraku. Ostavljene i same, ponižene i prepuštene svojim dželatima. Bez ikakve mogućnosti za pomoć, bez ikoga ko bi ih utješio. Radili smo najteže poslove od juta do mraka. Na poljoprivrednom zemljištu crkve, u vešerajima, kuhinjama u šivarama. Nikada nismo dobili novac za to. Nikada lijepu riječ, nikada trunku pažnje ili razumijevanja za naše sirotovanje.

Sonja Đurović je upravo napunila 59 godina. Krhka i nježna žena, ali odlučna i hrabra da ispriča svoju životnu priču sa tribine Bundestaga, na kojoj su se okupili političari, novinari i visoki predstavnici bišofske konferencije jevanđeljske crkve i socijalne službe.

- Nisam došla ni zašta da molim, već sam došla da zatražim odštetu za pola miliona siročadi koja su u katoličkim i drugim domovima za nezbrinutu djecu doživjeli neopisivu tragediju! – započela je Sonja svoju tužnu priču.
Mi, štićenici domova kojima je upravljala crkva, bili smo žrtve seksualnog zlostavljanja, žrtve batinanja, izrabljivanja teškim i nehumanim radom, zimi i ljeti, po nevremenu i po žegi, od jutra do mraka. Sami sa svojom sudbinom prepušteni nemilosti svještenika i drugog crkvenog osoblja, koji su nam umjesto milostinje pružili pakao, krv i suze, samoću, sram i poniženje. Tražim pravdu i naknadu u ime svih nas koji smo preživjeli najveću golgotu koja se može zamisliti. Mi, djeca sirotinjskih domova, nismo tretirani kao živa bića, i nemamo život. Samo ovu priču i svjedočenje. Tijelo koje vidite samo je objekat kojim mi sada upravljamo. Mi nemamo zanate, mi nemamo radni staž, mi nemamo penzije, mi nemamo budućnost. Sve ovo što gledate pred sobom, samo su sjene onoga što je trebalo da se zove normalni ljudi i građani ove države.

Sve do 1968. godine Sonja je bila bezbrižno dijete, kada ju na njen četrnaesti rođendan kućni prijatelj njenoga oca pokušao silovati. Umjesto da se pomogne Sonji i njenim roditeljima, Sonja je odvedena u dječji dom, kojim je upravljala jevanđelistička crkva. Silovatelj je na kraju bio oslobođen optužbe. Odmah potom njenim roditeljima je oduzeto pravo na odgoj i Sonji se gubi svaki trag.

Šest godina je Sonja bila u dječjem logoru, kako je nazvala dječji dom u kome je preživjela pakao.

- Sjećam se! – nastavila je Sonja drhtavim glasom – kako su silovane djevojčice gutale šnajderske špenagle da bi sebi oduzele život. A gore od smrti su bile torture poslije toga kada su im časne sestre gurale u grlo kiseli kupus kako bi što brže došlo do probave i kako bi špenagle bile izbačene. - prenosi Der Spiegel.

Noćima je Sonja osluškivala iz drugih prostorija tihe jecaje djevojčica, kojima su biskupi pravili noćne posjete, zlostavljajući ih sve do ivice tjelesnog i duševnog sloma. Plakali su tiho u mraku. Ostavljene i same, ponižene i prepuštene svojim dželatima. Bez ikakve mogućnosti za pomoć, bez ikoga ko bi ih utješio.
Radili smo najteže poslove od juta do mraka. Na poljoprivrednom zemljištu crkve, u vešerajima, kuhinjama u šivarama. Nikada nismo dobili novac za to. Nikada lijepu riječ, nikada trunku pažnje ili razumijevanja za naše sirotovanje.

Pisma koja su slali vrhovnim upraviteljima crkve nikada nisu bila odgovorena. Ako bi neko od njih bio pozvan na saslušanje, njima se govorilo da će provjeriti sve, da će preduzeti određene mjere, ali, kao što su se i bojale, njihova patnja je ostala unutar debelih zidova crkve i uprave.

Nikada ni jedan časnik nije bio kažnjen, nikada niko pozvan na odgovornost. Naprotiv!
Svo naše stradanje pokrila je prašina, koja se na kraju slegla na naše uništene živote.
Umjesto milosrđa oni su nas prezreli i učinili sve da mi to osjetimo. Ljudska prava za nas nisu važila. Nismo smjeli pisati pisma, smijati se bilo je zabranjeno, a za najmanji prestup slijedila bi pokajnička ćelija ili samica. U samici nismo dobijali vodu i hranu a zatvaranje je trajalo zavisno od prestupa - od 24-36 sati.
Godinama je Sonja patila od depresije i na kraju, kada je izgubila sve nade u pomoć, u očajanju bacila sa prozora u namjeri da sebi oduzme život. Poslije šest nedjelja duboke kome ipak je preživjela.

- Deset hiljada nekadašnjih dječaka i djevojčica još uvijek pati od teških posljedica za koje su odgovorni službenici crkve i njeni upraviteljski organi! – rekla je Sonja na kraju.

U velikoj sali Bundestaga, za okruglim stolom nazvan „komisija za istinu“ nastao je tajac kada je Sonja završila svoj govor.
Za tim okruglim stolom, kojim je upravljala Antje Vollmar, a koji je osnovan po nalogu peticionog vijeća Bundestaga, našli su se predstavnici Caritasa, Dijakonije, predstavnici crkve i drugi.

Predstavnici katoličke crkve, koju ovih dana potresaju optužbe za silovanje djece u školama i domovima za siročad, nisu su se udostojili doći, ali su preko svojih referenata za javnost poručili kako jako žale djecu koja su doživjela nepravdu.

Biskup jevanđeljske crkve je naglasio – kako je dobro što je došlo do ovakve diskusije. Možda na kraju dođe i do pomirenja! - dodao je na kraju, dok o ošteti koju Sonja zahtijeva nije bilo riječi.

Ovu tužnu istinu koja se decenijama skrivala otkrio je bivši štićenik doma (sada učitelj), koji je objavio knjigu pod naslovom „Batine u ime Gospoda“ dokumentujući svoju i hiljade sličnih sudbina siročadi koji su bili zlostavljani u domskim kazamatima katoličke i jevanđelističke crkve.