Akademik Abdulah Sidran i dr. Lejla Mašelić Gunić, akademik Sidran i dr. Mašelić Vlasnica knjižare Nur Mensura Celjo, akademik Abdulah Sidran i dr. Lejla Mešalić

U Amfiteatru Kliničkog centra KOŠEVO, u četvrtak 24. decembra, održana je promocija moje knjige DOKTOR ESO koja drži u pamćenju velikog šereta i vrhunskog otorinolaringologa legendarnog Esu Esada Sadikovića. Eso je, kao žrtva bezumlja, na sam dan raspuštanja Logora Omarska 5. augusta 1992. godine, odveden iz logora i pogubljen na grmečkom lokalitetu Hrastova Glavica. Doktor Eso bio je čovjek jedinstvenoga dara da od svega u životu pravi šalu i smicalicu, pa na neki način, i od vlastite smrti, koju je naslućivao. U svojoj temeljnoj struci – medicini, odnosno otorinolaringologiji, postizao je vrhunske rezultate. Bio je jedan od najmlađih primarijusa u našoj zemlji. Kao expert za uho, grlo i nos imao je Plavi pasoš UN, pa je u tom svojstvu proveo četiri godine na Samoi (Pacifik) i nekoliko godina u Libiji. U Prijedoru, u tamošnjem Domu zdravlja, formirao je modernu kliniku za uho grlo i nos. Iako je u vrijeme dramatičnih događanja u Prijedoru, na vrijeme mogao napustiti taj grad, ostao je uz svoj narod do posljednjeg časa.

O knjizi DOKTOR ESO na promociji su govorili akademik Abdulah Sidran, prof. dr. Faris Gavrankapetanović i mr. dr. Lejla Mešalić, koja je pored vlastitih reflekasija o legendarnom doktoru i autoru knjige, uz pratnju slavnoga gitariste Ake Hukelića, otpjevala i poznatu romsku pjesmu „Đelem, đelem“, koju je Eso veoma volio.

Kao što je napisao u pogovoru knjige DOKTOR ESO, ugledni književnik, akademik Abdulah Sidran i danas je ponovio:
„ .... Kada su mi – što Vehid Gunić, što Mirza Ibrahimpašić – ispričali desetine u narodnom sjećanju sačuvanih anegdota o doktoru Esi Sadikoviću, i kad sam u dahu pročitao rukopis ove Vehidove knjige, shvatio sam da je i bolje što ga nisam stigao upoznati, što smo se očigledno „fulili“, i u njegovim sarajevskim danima, i u mojim mnogim i čestim posjetama Prijedoru. Ovako mi je lakše. Da jesam stigao upoznati živoga Esu, sigurno bismo postali jaki prijatelji, mnogo bih ga zavolio, i uopće ne znam kako bih i da li bih nakon njegove smrti imao snage da prihvatam Život i Svijet, i šta bih sve morao misliti o Tvorcu takvoga svijeta. Bolje da ga nisam upoznao, jer da jesam, moja bi ionako golema mržnja prema četnicima izmakla svakoj kontroli, moja bi žalost bila trajna i neizmjerna, a – to je ono najgore ! – žeđ za osvetom bila tolika da mi se duša ne bi mogla smiriti dok ne bih pronašao i najsvirepijoj kazni podvrgnuo njegove ubice.
Nemam više vremena, i nemam više snage, ali, evo, javno obećavam da s ovom dragocjenom Vehidovom knjigom moje bavljenje fenomenom Ese Sadikovića ne završava nego tek započinje...“
Promociji knjige i prisustvovali su i brojni Esini prijatelji, školski drugovi, kolege iz studenstklih dana, pa čak i neki njegovi gimnazijski profesori. Sjećanje na legendarnog doktora bilo je ispunjeno vrlo dirljivim emocijama. Kada je u publici zaplakao Esin daidža Škore, koji je bio najčešći učesnik u Esinim šalama i vrlo zahvalan medij za smicalice, ni ja nisam mogao zadržati suze. Zapravo, cijeli tok promocije bio je izmješan smijehom, sjetom i suzama. Sjetu i s mijeh Eso je volio, a onima koji bi zaplakali, kao što su zaplakali logoraši Omarske kada su Esu poveli u smrt, on im je odbrusio:
- Šta cmizdrite!? Jebite se!
Da nas je vidio i čuo, isto bi rekao i nama.

Za radoznale, evo ovom prilikom jednog poglavlja o Esinom daidži Škori.



Škore ranoranilac
Podvala daidži Škori, kojeg je veoma volio, ide u red antologijskih. Eso i daidža su pokatkad u prijedorskom hotelu, pa kod slavnog i dragog Asafa (vlasnika krasne galerije – restorana) ostajali dokasna u noć. Ovo se dogodilo jedne takve kasne noći. Negdje su se Eso i daidža zapili, pa se zaputili Škorinoj kući. Te će noći, umjesto da ide svojoj kući, Eso prespavati kod daidže. Dok su nekako dobahuljali i ušli u stan, Eso će ti daidži Škori reći:
– Valjalo bi štogod prezalogajiti.
Treba li uopće isticati da su svu noć pili i nešto prezalogajivali.
– Valjalo bi – kaže Škore i ode u kuhinju da nešto skonta.
Bilo je oko ponoći. Škore je uvijek imao isprogramiran budilnik da mu zvoni u pet i trideset, što mu je bilo dovoljno da može pozavršavati brojne predradnje oko razbuđivanja i doručkovanja i opet do sedam stići na posao u Fabriku celuloze.
I dok je Škore nešto u kuhinji pripremao za poslijeponoćni obrok, Eso mu je pomjerio budilnik za četiri sata naprijed. Nešto su pojeli, najeli se i legli spavati. Taman su bili zaspali, kad zvoni budilnik. Škore skače ko ofuren, umiva se, brije, žuri prema frižideru, vadi Zdenku sir, mortadelu, mlijeko, jede i pije kao da je iz gladi utekao, a jeo je prije nepun sat. Pošto je tako podmirio sve potrebe, izlazi u gluhu i mrklu noć i hitrim koracima, kakvim je, inače, uvijek žurio na posao, odlazi u svoju Celulozu. Kod Prijedorske gimnazije, susreće ga noćna milicijska patrola. Jedan od njih dvojice pita:
– Škore, kuda si se ti zaputio ovako rano?
– Na posao.
– Otkad to Celuloza radi od pola dva ujutro? – pita milicioner.
Škore ne odgovara, nego se udara šakom u čelo: Eso! Onda se vratio kući da još dospava. Eso se pravio da spava. U pola šest su opet zajedno doručkovali, tako da je Škore u razmaku od samo pet sati tri puta jeo, pa su se zaputili svaki na svoju stranu kao da se ništa nije dogodilo. Škore je mislio da je sve sanjao.