MOTIVI OTPORA AGRESORU
Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 21. Nov 2009. 13:11:54
Harun HODŽIĆ: Patriotizam kao najači motiv je dominirao kod većine Bošnjaka, tada još uvijek Muslimana, jednog dijela Srba i Hrvata, tako je iz Patriotske lige i nastala multikonfesionalna i multinacionalna Teritorijalna odbrana a potom i Armija RBiH, čak u njenom vrhu su bili odmah iza Načelnika štaba, zamjenici Srbin i Hrvat.
Kako je vrijeme odmicalo agresor i zločinci iz reda srpskog naroda iz R BiH su uviđali da Sarajevo ne mogu okupirati, pa su stoga kao ludi tukli granatama. Naše linije su se utvrđivale, i kretalo se sve češće u oslobađanje pojedinih kota ne bi li se ti zlotvori pomjerili što dalje od centra Sarajeva, intenzivirane su grupe za izviđanje i diverzantska dejstva. To je četnike zbunjivalo, ali i svakim novim danom su i oni prebrojavali svoje poginule, ali za razliku od nas oni su prebrojavali vojnike a mi nažalost civile, i što je još teže djecu, i to ne djecu koje bi pogodile granate, nego zlotvori iz snajperskih pušaka.

Ali i pored toga motiva za borbu nije nestajalo.
Ovdje ću se malo pozabaviti tim motivima onako kako sam ih ja doživljavao, bilo ih je više kod svakog pojedinačno, ali tri su nekako bila istaknuta u prvi plan i to ovim redosljedom:

Patriotizam kao najači motiv je dominirao kod većine Bošnjaka, tada još uvijek Muslimana, jednog dijela Srba i Hrvata, tako je iz Patriotske lige i nastala multikonfesionalna i multinacionalna Teritorijalna odbrana a potom i Armija RBiH, čak u njenom vrhu su bili odmah iza Načelnika štaba, zamjenici Srbin i Hrvat.

Drugi motiv je bio klasična marisana, to su oni silni žestoki momci koji su često sa opremom paradirali po gradu, došli bi ponekad i do prve linije žestoko zapucaj ali se i brzo sa nje vraćali ukoliko bi bilo ko od njih bio ogreban a da ne govorim o težim ranjavanjima ili pogibiji. No njihova zasluga itekako je vrijedna spomena posebno u segmentu razoružavanja petokolonaša i snajperista. Na tome se taj motiv i ugasio.

I treći motiv je vjrski, on je nekako na početku bio isuviše slab i stidljivo se isticao, razloga za to je bilo na pretek. Neki od njih su, loša vjerska osvješćenost Muslimana (Bošnjaka), bojazan da se ne upadne u zamku vjreskog rata itd.
No kako je vrijeme prolazilo ovaj motiv se razvijao, o tome putu biće posvećene i moje naredne priče Inša-Allah.

Kada je oslobođena zgrada 2. Vojne oblasti na Bistriku, «Fatihovci» su dobili i prostorije te nešto naoružanja, tako se i moje interesovanje povećalo da i zvanično pristupim ovoj jedinici.
U toj akciji smo pokazali sami sebi da zlotvori nisu nepôbjedivi, da iako imaju teško naoružanje mi imamo Srce, Hrabrost, na kraju imamo pravednu odbrambenu borbu. Isprobali smo i prve "Zolje" koje su hrabri Vikićevi specijalci iznijeli iz Pretisa, tu čast sam imao lično.
Tako sam 06. juna 1992. napustio rezervni sastav policije Starog Grada. Dolaskom u novu sredinu postao sam svjestan da je to ono što meni treba, redovno obavljanje namaza kao uslov je bilo da se pristupi u jedinicu. Odmah drugi dan sam imao i prvo borbeno dejstvo i to u žestokoj bici koja se vodila 08. juna 1992. duž čitave linje Sarajevskog ratišta. Zadatak naše jedinice je bio da iz pravca Brekinog potoka djelujemo prema Jagomiru. Meni je ovo bila prva akcija sa novim društvom, ali je bila više nego uzbudljiva, imali smo i početnog uspjeha. Moram priznati da me iznenadila velika hrabrost i odvaznost velikog broja momaka, koji su tu bili: Eso, Muso, Haso, Zenga, Izo, Uka, Nihad, Dedo, Hafiz Eso, hafiz Ensar, hafiz Aziz, hafiz Čajlaković, Kojić, Menso, Miralem, Bećar, Bico, Grbo i još mnogi drugi.

U toj akciji smo pokazali sami sebi da zlotvori nisu nepôbjedivi, da iako imaju teško naoružanje mi imamo Srce, Hrabrost, na kraju imamo pravednu odbrambenu borbu. Isprobali smo i prve "Zolje" koje su hrabri Vikićevi specijalci iznijeli iz Pretisa, tu čast sam imao lično. Tu smo baš vidjeli da se od svakog metka ne gine, pa čak iako pogodi. Da je to u Božijoj volji, svjedoči naš Muso koji je tog dana ranjen. Metak ga je pogodio u desno rame i zaustavio se u lijevoj strani tijela. Kada su ga ljekari primili konstatirali povredu ostavili su ga da preseli, računajući da za njega nema spasa. Ali o tome ko će kad umrijeti ne odlučujemo mi, pa čak ni doktori, već Uzvišeni.

Muso je tek drugi dan ujutru medicinski zbrinut, uz konstataciju ljekara: "Pa ovaj još nije umro"! Kada su snimili ranu uvidjeli su da je metak prošao tik uz kičmeni stub ne oštetivši ni jedan vitalni dio tijela.

Po povratku u Bazu, miješala se tuga i radost. Tuga za Musom, jer je već bila došla Musina supruga sa sinom, kojeg smo od milja zvali Ipe, imao je nepunih šest godina. Kada sam ga zagrlio postao sam svjestan jedne činjenice, blago Musi i ako preseli kao Šehid ostavit će iza sebe nasljednika, a koga ću ostaviti ja?!
A radost je traja za prvom našom pobjedom, ali taj dan su i na drugim linijama napravljena čuda; četnici su sa Žuči duboko potisnuti prema koti 850.