OD MOG SNADŽAKA DO MOJE BOSNE
Autor: Harun Hodžić
Objavljeno: 01. Nov 2009. 21:11:45
Dinamika događanja na Balkanu, posebno u BiH i Sandžaku, je tako brza da i suvremena tehnologija ima problem da sve zabilježi. Doduše, ranije se samo “pamtilo” i tako s vremenom nestajalo, dok su se samo malobrojni intelektualci držali one Bešeskijine misli “što se zapiše ostaje – što se pamti nestaje”. Jedan od danas brojnih bošnjačkih intelektualca se ipak odlučio da kroz pisanu riječ zabilježi događanja od prije početka raspada one bivše YU države, zatim vrijeme srpsko-crnogorske genocidne agresije na BiH, te period nakon toga. Harun Hodžić, do nedavno Glavni imam Islamske zajednice Bošnjaka u Francuskoj, potvrđuje da u budućnosti, posebno kada je u pitanju stradanje i genocid koji se jedenaest puta čini nad Bošnjacima, neće više tako važne događaje prepustiti da zapisuju oni čiji su sunarodnici pripremali i izvršili genocid ili pak zubu zaborava, već da će ostaviti zapisano za generacije koje će bitisati na bosansko-sandžačkom prostoru. Narednih hefti ekskluzivno na Bošnjaci.Net, u rubrici kolumne, moći ćete čitati priče iz Hodžićevog rukopisa pod radnim naslovom «Nema smrti dok je Allah ne propiše», koji planira uskoro objaviti.
Godine 1991., imao sam 21. godinu; maštao sam kao i svi mladići u mom zavičaju na Pešterskoj visoravani u Sandžaku; da se što prije oženim i da savijam gnijezdo, odgajam dječicu, kao što su to radili moji preci.
Bilo je plaho lijepih djevojaka, ali ne dešava se sve kako čovjek snuje, već kako Allah određuje. To određenje je bilo da pođem na odsluženje vojnog roka u onoj bivšoj JNA. Dobio sam poziv u junu 1991. godine i otišao u Brčko.
Prvi moj susret s kasarnom slutio je da će trajati dugo, nagovještavale su se krvave nakane zločinaca. Nedugo nakon vojničke zakletve u Sloveniji je već zapucalo, a u našoj kasarni naveliko se osjetio miris krvi, baruta i gareži. Svjedočili smo povlačenje vojske, tada još na papiru narodne. Vojnici koji su dolazili u našu kasarnu svjedočili su da su već vidjeli kako se gine i ranjava.
To stanje je potarajalo za vrijeme cijele moje osnovne vojne obuke. Pretpostavljajući šta može zadesiti i moju domovinu Bosnu, obuku sam maksimalno iskoristio upoznajući se sa skoro svim naoružanjem kojim je vojska raspolagala. Nije mi bilo teško zadužiti mitraljez 53, koji sam vezanih očiju umio sklopiti i raskolopiti, isto tako i zolju i osu sam upoznao. Kada smo završili obuku, primaklo se vrijeme prekomande. Ratne strahote su se iz Slovenije već dobro spustile u Hrvatsku; glavno ratište je bilo oko Vinkovaca i Vukovara, i svi smo očekivali prekomandu upravo tamo. No, da i tada je bilo dobrih oficira i onih koji su već bili progledali svjedoči i postupak poručnika Adema Uhadžaj, Albanca iz Makedonije, koji je bio komandir moga voda, koji je došao dva dana prije prekomande i kazao mi da bježim iz kasarne; i dostavio mi civilnu odjeću koju su čuvali u posebnim magacinima. No, već navečer kada sam se spremao u moju prvu misiju tj. bježanje on je došao i kazao mi da je dogovorio sa tada komandantom kasarne Radojem Bekčićem, da nas nekoliko ne moramo ići u prekomandu, da možemo ostati u Brčkom, ali prije toga moramo otići na stražu od 15 dana u Slavonski Brod, što sam ja i prihvatio.
Odmah sutradan je i počela obuka za stražarske dužnosti u ratnim okolnostima, a isto jutro je došlo i na desetine vojnih kamiona i kompletan bataljon mladih vojnika ni krivih ni dužnih i to svih nacionalnosti, upućen na ratiste u Hrvatsku.
Kada smo završili obuku upućeni smo sa jednim kapetanom kao komandirom straže za Slavonski Brod u kojem se još nije pucalo, ali se uveliko osjetilo ratno raspoloženje već na mostu između Bosanskog i Slavonskog Broda smo mogli vidjeti vojnike sa oznakom ZENGA (Zbor Narodne Garde). Kasarna u koju smo došli je bila na samoj obali Save i to je nekad bila stara austro-ugarska kasarna, ‘opkoljena' sa jedne strane Savom a sa druge velikim vodenim jazovima. Jedino sa čela bila je povezana sa gradom. U toj kasarni bio je smješten inžinjeriski bataljon, koji je bio na zadatku jer je već negdje neki od mostova bio srušen i trebalo je uspostaviti novi. Mi kao novi vojnici suočili smo se sa nama do tada nepoznatim prostorom i stanovništvom. Nekoliko dana nismo nikud iz soba osim na stražu micali, pored ograde često su se pojavljivale curice koje bi nam nudile mogućnost bjekstva, i obećanja da nas preko ograde čeka sve obezbjeđeno i odjeća i novac i pasoš, pa ko gdje želi – Evropa ili Bosna. Sve to nam je bilo za ne povjerovati i skoro niko od naše grupe nije se usudio pobjeći.
*****
15. septembra 1991., Hrvatska je donijela odluku napasti na sve kasarne na njenoj teritoriji. Toga dana je isključena struja, telefoni, blokirana kapija kamionima punim pijeska, i počelo je pozivanje putem razglasa na predaju, u zraku se već naslućivao pakao. To je trajalo puna tri dana.
18. septembra u 18 h naveče javili su nam da su se vojnici koji su čuvali magacine naoružanja TO predali i da je kompletna brigada mogla biti naoružana svim vrstama oružja i oruđa. A već u 20 h krenuo je prvi oružani napad na kasarnu. To je meni i prvo ratno iskustvo, kako je bilo, to ne mogu opisati, imao sam osjećaj da svaki metak ubija, a posebno neki rasprskavajući meci za koje do tada nisam ni čuo iznad glava bi eksplodirali, pa sam mislio da su već došli do rovova i da nas ubijaju. Bio sam na stražarskom mjestu prema Savi.
Tu sam proveo cijelu noć; u toku noći nekoliko vojnika je ranjeno, pucalo se bez prestanka. U jutarnjim satima nam je bilo javljeno da će avioni sa tuzlanskog aerodroma bombardovati položaje Hrvata, ali ni to se nije desilo. Samo je jedan avion nadletio područje Slavonskog Broda i to je bilo sve. U međuvremenu, komandant kasarne, Bošnjak, tada major po činu, pokušao je dogovoriti prekid pucnjave i dogovor oko predaje kasarne, no to je spriječio izvjesni kapetan prve klase zvani Džems, koji je razoružao majora i stavio ga u pritvor, te preuzeo komandu nad kasarnom. Naša agonija se produžila do pred sami mrak 19. septembra. Već do tada imali smo ranjenih 8 vojnika. Nije bilo poginulih. Saznali smo da na hrvatskoj strani ima oko 16 ranjenih ali da nema poginulih. Konačno, došlo je do predaje kasarne. Malo nam je laknulo, ali iskušenjima nikad kraja šta će biti. Kolona od nekih 70 vojnika sa podignutim rukama se protegla od ulaza u kapiju pa prema jednoj robnoj kući, sa strane su pristizali pobjednici - hrvatski vojnici i onako pobjednički nas podbadali. Poneki bi repetirao pušku i vikao bi "ovaj je moj!" drugi "ja ću ovoga!" a mi jadni, preplašeni, žedni i gladni, samo smo očekivali ko će prvi zapucati po nama. Hvala Bogu to se nije desilo. Smjestili su nas u jedan podrum, zapravo to je bila neka robna kuća na nekoliko etaža, i tu su nam se smjenjivali u govorima, veličajući Hrvatsku i njihovu borbu za državu. Ja sam tada, kao mladi i zagrijani vojnik, poželio da bude rata u Bosni da i mi Bošnjaci možemo ovako veličati svoju državu i svoje borce... A da će biti rata kod nas - to je bilo već vidljivo, jer neman se već bila razgoropadila.
*****
Tako smo u zarobljeništvu proveli tri dana. Popisani smo od strane nekih sudskih organa, humanitarnih asocijacija i ne znam koga sve, a i čekalo se šta će se desiti sa jednom grupom hrvatskih boraca koji su bili u okruženju u Okučanima. Ako se ne izvuku imali su nas za razmjenu.
*****
Četvrti dan nakon što su nam obezbjedili „civilke“, potrpali su nas u autobuse i prebacili do Bosanskog Šamca. Odatle sam do Doboja vozom sa svojim drugom sada već ratnim Ademom Begovićem otišao do Miricine, odmorio, prenoćio, a potom do Sarajeva.
*****
Po dolasku u Sarajevo naišao sam na nešto nevjerovatno: toliko je bilo nepovjerenja, ama baš na svakom koraku. Pričajući priču da sam pobjegao iz JNA odnosno da sam pušten od strane Hrvatske vojske još više sam izazivao nepovjerenje među ljudima, za koje sam znao da se bave organizacijom Patriotske lige, isto tako i među Zelenim beretkama.
Dugujem dužno poštovanje i zahvalu Rušidu Nurkoviću, koji me je primio da stanujem kod njega u kući na imanju Medrese na Jarčedolima. No, kad se nešto hoće nije teško do cilja doći: jednom prilikom u centrali SDA kod hadžije Omera Behmena susreo sam grupu mladića, koji su se vratili sa školovanja iz Turske i tražili su bilo kakav angažman od SDA. Hadžija je povjerovao mojoj priči da sam bio zarobljen i uvrstio me sa ovim momcima koje je neko organizirano slao u Tursku na obuku, i uputio nas u GRAS da nam daju radni angažman. Već sutradan smo svi dobili bedževe GRASA i postali revizori u tramvajima. Ako se sjećate Nadrealista, bili smo ismijani s njihove strane kao Ninđa revizori.
*****
Pamtim i poneku zgodu iz tog doba, kada bi ušao u tramvaj da zatražim kartu na pregled, nemali broj mojih kolega, efendija, bi se slatko nasmijao: "Daj, efendija, ne zafrkavaj!".
Dani su prolazili; ja sam uspio i stupiti sa jednom organiziranom grupom PL u Hrasnici i evidentirati se kao član kod mog prijatelja tada, a hvala Bogu i danas, Envera Redžovica (HOS-a).
U Butmirskoj džamiji često na omladinskim sijelima, kod Abdulah ef. Kubata, rahmet mu duši, znali bi osim ilahija i pjesme imati i pouku kako se rukuje osnovnim naoružanjem. U to vrijeme novinar Muslimanskog glasa Nedžad Latić objavio je famozni intervju sa Fatihom, (konspirativno ime jednog mladog borca koji je bio na ratištu u Avganistanu), a koji navodno okuplja vjernike zainteresirane da se organiziraju u jedinicu ne bi li se neprijatelju pružio što bolji otpor.
Tako uz organizovanje Patriotske lige, Zelenih beretki, počinje i tiho organizovanje i prve musilmanske (vjerničke) grupe nazvane «Fatih». Na državnom nivou organizira se referendum o nezavisnosti, dok 01. marta proglašava se nezavisnost. Po Sarajevu se puca u znak slavlja, svjedoci smo da nešto oružja imamo. To sam veče ispucao svu municiju od pištolja koji sam imao i ujutru kada smo osvanuli sa srpskim barikadama u Sarajevu, da nije žalosno bilo bi smiješno, nisam imao ni jednog metka kod sebe. Počeo sam tragati kod poznatih tada organizatora da dođem do nekog metka, tako sam tog dana i naletio na Musu Šahmana i Omera Derviševića, koji su već bili u «Fatihu». Oni su mi dali nešto municije i ponudili da se pridružim njima, a imali su i konkretan zadatak, da obezbjeđuju Centralu SDA, što sam sa radošću prihvatio. Taj dan, 02. marta i noć proveo sam u Centrali; odatle smo pratili „događanje naroda“ i pohod na most "Vrbanja" gdje maskirani čarapari ubijaju Suadu Dilberović, a istu veče saznajemo da jedan policajac iz Starog Grada na Lapisnici gubi svoj život i ulazi u "Aleju šehida".
Oraganizirani napad na Sarajevo se odgađa, počinje Ramazan, moja destinacija kao Teravih imama vodi me do Kozarca tj. Trnopolja, u malom zaseoku Matrici obavljam dužnost imama za vrijeme Ramazana, i osluškujem šta će se sve dešavati. Na Bajram saznajemo da je Zvornik napadnut, u Bijeljini počinjen neviđen zločin, u Kozarcu i Prijedoru kao da se ništa ne dešava; na bajramskom veselju kolju se i na ražnju okreću čitavi volovi, u Prijedoru čelnici SDA mi kažu ovdje neće biti rata - sve smo sa Srbima dogovorili. Već počinje u Sarajevu pucati, granate razaraju grad. Ja sam 8. aprila u Prijedoru sjeo na voz, mislim da je bio zadnji iz Bihaća za Sarajevo i, el-hamdulillah, stižem bez problema u Sarajevo.
U medresi susrećem Rušida kako preuzima hranu za borce na Jarčedolima. Isto veče idem sa njim gore: oko kuće na imanju Medrese puno vojnika i rezrvnih policajaca, organizira se nekakva linija, u toku noći iznad kuće kopamo, ja mislim i prvi rov u Srajevu. Dani polahko prolaze, noći provodim na Jarčedolima, danju silazim u čaršiju, gdje se moji «Fatihovci» nemušto organiziraju, ali nemaju dovljno pušaka. Meni to čekanje ide na živce, tako se na Jarčedolima pridružujem rezervnom sastavu policije Starog Grada kod Sulje Agića, oni imaju dovoljno pušaka. Zadužujem PM 72, na tom dijelu Jarčedola, gde je bila prva linija, prvi put vidim i grupe koje su nosile nazive BOSNA. Tako upoznajem i legendarnog Dedu i njegovu RORU, iz koje je ispaljivao neke improvizovane rakete po srpskim položajima na Lapišnici. Ovo navodim kao primjer našeg otpora i pravljenih raznoraznih pušaka od vodovodnih cijevi i improvizovanih raketnih bacača, ali sve je to bilo u očima zlikovaca veliko, a hrabro srce branioca sa početka agresije na BiH je spriječilo planere "blickriega" da za dvije sedmice zauzmu Sarajevo.
 Harun HODŽIĆ Po dolasku u Sarajevo naišao sam na nešto nevjerovatno: toliko je bilo nepovjerenja, ama baš na svakom koraku. Pričajući priču da sam pobjegao iz JNA odnosno da sam pušten od strane Hrvatske vojske još više sam izazivao nepovjerenje među ljudima, za koje sam znao da se bave organizacijom Patriotske lige, isto tako i među Zelenim beretkama. |
Bilo je plaho lijepih djevojaka, ali ne dešava se sve kako čovjek snuje, već kako Allah određuje. To određenje je bilo da pođem na odsluženje vojnog roka u onoj bivšoj JNA. Dobio sam poziv u junu 1991. godine i otišao u Brčko.
Prvi moj susret s kasarnom slutio je da će trajati dugo, nagovještavale su se krvave nakane zločinaca. Nedugo nakon vojničke zakletve u Sloveniji je već zapucalo, a u našoj kasarni naveliko se osjetio miris krvi, baruta i gareži. Svjedočili smo povlačenje vojske, tada još na papiru narodne. Vojnici koji su dolazili u našu kasarnu svjedočili su da su već vidjeli kako se gine i ranjava.
To stanje je potarajalo za vrijeme cijele moje osnovne vojne obuke. Pretpostavljajući šta može zadesiti i moju domovinu Bosnu, obuku sam maksimalno iskoristio upoznajući se sa skoro svim naoružanjem kojim je vojska raspolagala. Nije mi bilo teško zadužiti mitraljez 53, koji sam vezanih očiju umio sklopiti i raskolopiti, isto tako i zolju i osu sam upoznao. Kada smo završili obuku, primaklo se vrijeme prekomande. Ratne strahote su se iz Slovenije već dobro spustile u Hrvatsku; glavno ratište je bilo oko Vinkovaca i Vukovara, i svi smo očekivali prekomandu upravo tamo. No, da i tada je bilo dobrih oficira i onih koji su već bili progledali svjedoči i postupak poručnika Adema Uhadžaj, Albanca iz Makedonije, koji je bio komandir moga voda, koji je došao dva dana prije prekomande i kazao mi da bježim iz kasarne; i dostavio mi civilnu odjeću koju su čuvali u posebnim magacinima. No, već navečer kada sam se spremao u moju prvu misiju tj. bježanje on je došao i kazao mi da je dogovorio sa tada komandantom kasarne Radojem Bekčićem, da nas nekoliko ne moramo ići u prekomandu, da možemo ostati u Brčkom, ali prije toga moramo otići na stražu od 15 dana u Slavonski Brod, što sam ja i prihvatio.
Odmah sutradan je i počela obuka za stražarske dužnosti u ratnim okolnostima, a isto jutro je došlo i na desetine vojnih kamiona i kompletan bataljon mladih vojnika ni krivih ni dužnih i to svih nacionalnosti, upućen na ratiste u Hrvatsku.
Kada smo završili obuku upućeni smo sa jednim kapetanom kao komandirom straže za Slavonski Brod u kojem se još nije pucalo, ali se uveliko osjetilo ratno raspoloženje već na mostu između Bosanskog i Slavonskog Broda smo mogli vidjeti vojnike sa oznakom ZENGA (Zbor Narodne Garde). Kasarna u koju smo došli je bila na samoj obali Save i to je nekad bila stara austro-ugarska kasarna, ‘opkoljena' sa jedne strane Savom a sa druge velikim vodenim jazovima. Jedino sa čela bila je povezana sa gradom. U toj kasarni bio je smješten inžinjeriski bataljon, koji je bio na zadatku jer je već negdje neki od mostova bio srušen i trebalo je uspostaviti novi. Mi kao novi vojnici suočili smo se sa nama do tada nepoznatim prostorom i stanovništvom. Nekoliko dana nismo nikud iz soba osim na stražu micali, pored ograde često su se pojavljivale curice koje bi nam nudile mogućnost bjekstva, i obećanja da nas preko ograde čeka sve obezbjeđeno i odjeća i novac i pasoš, pa ko gdje želi – Evropa ili Bosna. Sve to nam je bilo za ne povjerovati i skoro niko od naše grupe nije se usudio pobjeći.
15. septembra 1991., Hrvatska je donijela odluku napasti na sve kasarne na njenoj teritoriji. Toga dana je isključena struja, telefoni, blokirana kapija kamionima punim pijeska, i počelo je pozivanje putem razglasa na predaju, u zraku se već naslućivao pakao. To je trajalo puna tri dana.
 'Ovo nam je naša borba dala': Povlačenje agresorske JNA iz SLovenije |
Tu sam proveo cijelu noć; u toku noći nekoliko vojnika je ranjeno, pucalo se bez prestanka. U jutarnjim satima nam je bilo javljeno da će avioni sa tuzlanskog aerodroma bombardovati položaje Hrvata, ali ni to se nije desilo. Samo je jedan avion nadletio područje Slavonskog Broda i to je bilo sve. U međuvremenu, komandant kasarne, Bošnjak, tada major po činu, pokušao je dogovoriti prekid pucnjave i dogovor oko predaje kasarne, no to je spriječio izvjesni kapetan prve klase zvani Džems, koji je razoružao majora i stavio ga u pritvor, te preuzeo komandu nad kasarnom. Naša agonija se produžila do pred sami mrak 19. septembra. Već do tada imali smo ranjenih 8 vojnika. Nije bilo poginulih. Saznali smo da na hrvatskoj strani ima oko 16 ranjenih ali da nema poginulih. Konačno, došlo je do predaje kasarne. Malo nam je laknulo, ali iskušenjima nikad kraja šta će biti. Kolona od nekih 70 vojnika sa podignutim rukama se protegla od ulaza u kapiju pa prema jednoj robnoj kući, sa strane su pristizali pobjednici - hrvatski vojnici i onako pobjednički nas podbadali. Poneki bi repetirao pušku i vikao bi "ovaj je moj!" drugi "ja ću ovoga!" a mi jadni, preplašeni, žedni i gladni, samo smo očekivali ko će prvi zapucati po nama. Hvala Bogu to se nije desilo. Smjestili su nas u jedan podrum, zapravo to je bila neka robna kuća na nekoliko etaža, i tu su nam se smjenjivali u govorima, veličajući Hrvatsku i njihovu borbu za državu. Ja sam tada, kao mladi i zagrijani vojnik, poželio da bude rata u Bosni da i mi Bošnjaci možemo ovako veličati svoju državu i svoje borce... A da će biti rata kod nas - to je bilo već vidljivo, jer neman se već bila razgoropadila.
Tako smo u zarobljeništvu proveli tri dana. Popisani smo od strane nekih sudskih organa, humanitarnih asocijacija i ne znam koga sve, a i čekalo se šta će se desiti sa jednom grupom hrvatskih boraca koji su bili u okruženju u Okučanima. Ako se ne izvuku imali su nas za razmjenu.
Četvrti dan nakon što su nam obezbjedili „civilke“, potrpali su nas u autobuse i prebacili do Bosanskog Šamca. Odatle sam do Doboja vozom sa svojim drugom sada već ratnim Ademom Begovićem otišao do Miricine, odmorio, prenoćio, a potom do Sarajeva.
Po dolasku u Sarajevo naišao sam na nešto nevjerovatno: toliko je bilo nepovjerenja, ama baš na svakom koraku. Pričajući priču da sam pobjegao iz JNA odnosno da sam pušten od strane Hrvatske vojske još više sam izazivao nepovjerenje među ljudima, za koje sam znao da se bave organizacijom Patriotske lige, isto tako i među Zelenim beretkama.
Dugujem dužno poštovanje i zahvalu Rušidu Nurkoviću, koji me je primio da stanujem kod njega u kući na imanju Medrese na Jarčedolima. No, kad se nešto hoće nije teško do cilja doći: jednom prilikom u centrali SDA kod hadžije Omera Behmena susreo sam grupu mladića, koji su se vratili sa školovanja iz Turske i tražili su bilo kakav angažman od SDA. Hadžija je povjerovao mojoj priči da sam bio zarobljen i uvrstio me sa ovim momcima koje je neko organizirano slao u Tursku na obuku, i uputio nas u GRAS da nam daju radni angažman. Već sutradan smo svi dobili bedževe GRASA i postali revizori u tramvajima. Ako se sjećate Nadrealista, bili smo ismijani s njihove strane kao Ninđa revizori.
Pamtim i poneku zgodu iz tog doba, kada bi ušao u tramvaj da zatražim kartu na pregled, nemali broj mojih kolega, efendija, bi se slatko nasmijao: "Daj, efendija, ne zafrkavaj!".
Dani su prolazili; ja sam uspio i stupiti sa jednom organiziranom grupom PL u Hrasnici i evidentirati se kao član kod mog prijatelja tada, a hvala Bogu i danas, Envera Redžovica (HOS-a).
U Butmirskoj džamiji često na omladinskim sijelima, kod Abdulah ef. Kubata, rahmet mu duši, znali bi osim ilahija i pjesme imati i pouku kako se rukuje osnovnim naoružanjem. U to vrijeme novinar Muslimanskog glasa Nedžad Latić objavio je famozni intervju sa Fatihom, (konspirativno ime jednog mladog borca koji je bio na ratištu u Avganistanu), a koji navodno okuplja vjernike zainteresirane da se organiziraju u jedinicu ne bi li se neprijatelju pružio što bolji otpor.
Tako uz organizovanje Patriotske lige, Zelenih beretki, počinje i tiho organizovanje i prve musilmanske (vjerničke) grupe nazvane «Fatih». Na državnom nivou organizira se referendum o nezavisnosti, dok 01. marta proglašava se nezavisnost. Po Sarajevu se puca u znak slavlja, svjedoci smo da nešto oružja imamo. To sam veče ispucao svu municiju od pištolja koji sam imao i ujutru kada smo osvanuli sa srpskim barikadama u Sarajevu, da nije žalosno bilo bi smiješno, nisam imao ni jednog metka kod sebe. Počeo sam tragati kod poznatih tada organizatora da dođem do nekog metka, tako sam tog dana i naletio na Musu Šahmana i Omera Derviševića, koji su već bili u «Fatihu». Oni su mi dali nešto municije i ponudili da se pridružim njima, a imali su i konkretan zadatak, da obezbjeđuju Centralu SDA, što sam sa radošću prihvatio. Taj dan, 02. marta i noć proveo sam u Centrali; odatle smo pratili „događanje naroda“ i pohod na most "Vrbanja" gdje maskirani čarapari ubijaju Suadu Dilberović, a istu veče saznajemo da jedan policajac iz Starog Grada na Lapisnici gubi svoj život i ulazi u "Aleju šehida".
Oraganizirani napad na Sarajevo se odgađa, počinje Ramazan, moja destinacija kao Teravih imama vodi me do Kozarca tj. Trnopolja, u malom zaseoku Matrici obavljam dužnost imama za vrijeme Ramazana, i osluškujem šta će se sve dešavati. Na Bajram saznajemo da je Zvornik napadnut, u Bijeljini počinjen neviđen zločin, u Kozarcu i Prijedoru kao da se ništa ne dešava; na bajramskom veselju kolju se i na ražnju okreću čitavi volovi, u Prijedoru čelnici SDA mi kažu ovdje neće biti rata - sve smo sa Srbima dogovorili. Već počinje u Sarajevu pucati, granate razaraju grad. Ja sam 8. aprila u Prijedoru sjeo na voz, mislim da je bio zadnji iz Bihaća za Sarajevo i, el-hamdulillah, stižem bez problema u Sarajevo.
U medresi susrećem Rušida kako preuzima hranu za borce na Jarčedolima. Isto veče idem sa njim gore: oko kuće na imanju Medrese puno vojnika i rezrvnih policajaca, organizira se nekakva linija, u toku noći iznad kuće kopamo, ja mislim i prvi rov u Srajevu. Dani polahko prolaze, noći provodim na Jarčedolima, danju silazim u čaršiju, gdje se moji «Fatihovci» nemušto organiziraju, ali nemaju dovljno pušaka. Meni to čekanje ide na živce, tako se na Jarčedolima pridružujem rezervnom sastavu policije Starog Grada kod Sulje Agića, oni imaju dovoljno pušaka. Zadužujem PM 72, na tom dijelu Jarčedola, gde je bila prva linija, prvi put vidim i grupe koje su nosile nazive BOSNA. Tako upoznajem i legendarnog Dedu i njegovu RORU, iz koje je ispaljivao neke improvizovane rakete po srpskim položajima na Lapišnici. Ovo navodim kao primjer našeg otpora i pravljenih raznoraznih pušaka od vodovodnih cijevi i improvizovanih raketnih bacača, ali sve je to bilo u očima zlikovaca veliko, a hrabro srce branioca sa početka agresije na BiH je spriječilo planere "blickriega" da za dvije sedmice zauzmu Sarajevo.