Edit AGOVIĆ Jesmo li svjesni da će, dođe li do ustavne legalizacije tzv. republike srpske, doći i do glorifikacije Milana Lukića i ostalih lica te tvorevine, pa bi Memorijalni centar i mezarje u Potočarima, u neko dogledno vrijeme, mogli osvanuti u ulici Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića ili Ratka Mladića? Trebamo li možda uzvratiti davanjem ulicama imena Dobrice Ćosića, Adolfa Hitlera, Draže Mihailovića, ili preimenovanjem glavnog sarajevskog trga u “Trg fašizma”?

Mnogo gora stvar od genocida koji nam se desio, moglo bi biti naše saučesništvo u istom, a upravo na to se i svodi prihvatanje rezultata agresije, koje je počelo s Daytonskim primirjem, a sada bi, u Butmiru, trebalo biti uknjiženo i u Ustav, kao najviši akt, države Bosne i Hercegovine. Usporedbom optužnica i presuda Međunarodnog tribunala u Den Haagu, s neprirodnim i necivilizacijskim unutarnjim uređenjem Bosne i Hercegovine, dolazimo do ironično-konfuzne slike, koja iskrivljeno, s licima počinoca masovnih egzekucija oličenih u ideji tzv. republike srpske, ismijava svoje žrtve, ne dozvoljavajući im da iole zaborave stradanja kroz koja su nedavno prošli. Milan Lukić, spaljivač više od stotine nedužnih civila u Višegradu, te počinioc niza drugih zločina, uključujući i otmicu i pogubljenje Bošnjaka u Štrpcima i Sjeverinu (Sandžak) jedno je od tih iskeženih lica tzv. republike srpske! Sjetite se njegovog osmijeha u sudnici, tokom svjedočenja Zehre Turjačanin, inače sestre njegovog školskog druga Dževada, jedine preživjele lomače na Bikavcu, kada su 27. juna 1992. godine, stanovnici tog višegradskog naselja, mahom mlađe žene i djeca, zatvoreni u kuću Mehe Aljića, a potom živi spaljeni? Gdje je pijetet prema djeci koja su izgorjela u zagrljajima svojih majki? Gdje je duboko klanjanje Zehri, koja je Božijom odredbom ostala da prepriča posljednje momente agonije nedužnih Bikavčana? Povucimo paralelu s Auschwitzom, u kojem su također spaljivani ljudi. Zamislite pretvaranje Auschwitza u hotel visoke kategorije, a njegovih krematorija u kuhinjske peći? Ko bi se usudio organizovati gala-večeru za preživjele logoraše i njihove porodice u tom i takvom hotelu? Niko, naravno, jer svijet tu ima jasan stav, i ispravno! Zašto onda taj isti svijet gura Bošnjake u institucionalno saučesništvo u genocidu nad samima sobom? Ili još bolje: Zašto mi pristajemo na to? Zašto u ličnim dokumentima srebreničkih majki piše tzv. republika srpska i stoje simboli identični onima koje su nosili egzekutori njihove djece? Je li one to prihvataju legitimnost ideje zbog koje su njihova djeca pogubljena? Kome, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, odgovara nepoštivanje odredbi međunarodnog prava i legalizacija rezultata genocida, što je, analogno, i legitimizacija zločina? Jesmo li svjesni da će, dođe li do ustavne legalizacije tzv. republike srpske, doći i do glorifikacije Milana Lukića i ostalih lica te tvorevine, pa bi Memorijalni centar i mezarje u Potočarima, u neko dogledno vrijeme, mogli osvanuti u ulici Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića ili Ratka Mladića? Trebamo li možda uzvratiti davanjem ulicama imena Dobrice Ćosića, Adolfa Hitlera, Draže Mihailovića, ili preimenovanjem glavnog sarajevskog trga u “Trg fašizma”? Je li potrebno, u tom slučaju, i u školske programe naše zemlje uvesti “fašizam” kao obavezan predmet? Znamo li da prihvatanjem rezultata Miloševićeve i Karadžićeve genocidne ideje i formalno-pravno postajemo njihovi saučesnici?