Sonja RADOŠEVIĆ: Kada se iz ove perspektive sagleda Deklaracija o Srebrebnici koju je usvojila Skupština Crne Gore, priča se svodi na političku zloupotrebu ovog akta, čija je suština da osudu zločina u Srebrenici iskoristi istovremeno za pranje krvave ratne prošlosti crnogorskog političkog vrha (Đukanović, Bulatović, Marović) i njene uloge u najvećem zločinu počinjenom u Evropi poslije Drugog svjetskog rata. No, ovo su efekt kratakog dometa. Falsifikovanje historije uvijek je za rezultat imalo njeno obnavljanje u još težem obliku. Ovim činom -izbjegavanja crnogorske vlasti da ukaže na svoju ulogu u agresiji i genocidu u BiH, da se suoči sa svojim likom u ogledalu, negira se zločin, a teret odgovornosti za ta dešavanja prenosi se i na one, još nerođene generacije.

Čestrnaest godina poslije genocida u Srebrenici, Skupština Crne Gore je usvajila Deklaraciju o osudi zločina u Srebrenici, kako je to preproručio Evropski parlament. Ovo je bila udarna vijest na svim državnim i tzv. nezavisnim medijima čij je cilj bio da su kaže na "trelost crnogorskog društva da se suoči sa prošlošću."
Ali, u ovoj priči, nabitinija je "skirivena strana istorije" ili ove Deklaracije.

Deklaracija, onakva kakav je usvojena u Crnoj Gori, mogla je u istom obliku biti usvojena i u bilo kom parlamentu država EU. Jer, Crna Gora je usvojila dokument kome je već data historijska važnost a iza koga se krije istorijska prevara. Ova Deklaracija iskorišćena je kao sredstvo koje će imati značajnu ulogu u prekrajanju prošlosti odnosno u brisanju činjenica o ulozi Crne Gore u ratnim dešavanjima od 1991. do 1995.godine.

U Deklaraciju se između ostalog navodi: "Skupština, također, uprkos činjenici da je u Crnoj Gori, uz sve nesumnjive zablude i greške, i tokom posljednje jugoslovenske ratne drame, ipak sačuvan kontakt sa pozitivnim primjerima ovdašnje tradicije suživota ljudi i naroda, ocjenjuje da ima razloga za još odlučnije suočavanje sa istinom o događajima iz ovog perioda".

Ponavlja se priča o "zabludama" crnogorskog političkog vrha ali i tvrdi da je i "tokom posljednje jugoslovenske ratne drame sačuvan kontakt sa tradicijom suživota ljudi i naroda”. Ne navodi se da li su ti pozitivni primjeri ratni zločin Deportacije Bošnjaka 1992.godine, etničko čišćenje Bukovice, osnivanje logora u Morinju za Hrvate, granatiranje Dubrovnika i brojni drugi slučajevi "crnogorske tradicije suživota" koji preko cijele istočne BiH sežu do genocida u Srebrenici.

Gotovo svi mediji su prenijeli informaciju da je "Deklaraciju predložila grupa poslanika vladajuće koalicije sa obrazloženjem da je Crna Gora u vrijeme zločina u Srebrenici bila dio SR Jugoslavije koja je, kako je obrazložio zastupnik Rifat Rastoder, nedvosmisleno bila uključena u rat u Bosni i Hercegovini".

Međutim u obrazloženju Deklaracije o Srebrenici, ko je htio da pročita, stoji sljedeća "DPS istorijska tvrdnja":
- Razlog zbog kojeg bi Skupština Crne Gore, iako sama Crna Gora nije neposredno involvirana u sam slučaj, trebala usvojiti predloženu deklaraciju jeste činjenica da je u periodu događanja zločina Crna Gora bila u sastavu bivše Savezne Republike Jugoslavije koja je, kako je potvrđeno i tokom procesa pred Haškim tribunalom, bila involvirana".
Znači, zapravo se trvdi da "sama Crna Gora nije nepsoredno involvirana” u ovaj slučaj već je u svemu tome učestvovala tamo neka SR Jugoslavija.
Jezikom "korisnih nejasnoća" izvršena je čista zloupotreba Deklaracije o Srebrenici samo sa ciljem da se u buduće historijske udžbenike uvede još jedna neistina kojom se prekraja crnogorska ratna prošlost.

Možda bi neka evropska država, na primjer Francuska, (ali ne znam da li bi i ona imajući u vidu "zasluge” Miterana na početku rata i generala Žanvijea za maskar u Srebrenici) možda mogla izjaviti da "nije nepsoredno involvirana u zločin u Srebrenici".

Razmišljajući o mogućnosti da nekada neko, pored već viđenih crnogorskih historijskih čitanki sa falisifikovanim činjenicama (uz već utvrđenu tezu da "Crna Gora nije učestvovala u ratu" pročita i ovaj tekst, navešću samo neke od podataka koji demantuju ovu tvrdnju.

Njihovi mozgovi su planirali agresiju i genocid Genocid u Srebrenici Skupštinsko krečenje Crne Gore preko genocida u Srebrenici Da se Crna Gora istinski suočila sa prošlošču i priznala da je bila dio veliksprskog projekta, za neke nove generacije bi postojala nada da izbjegnu nova ratna ludila na Balkanu. Postojala bi mogućnost da oni koji negiraju genocid krivično odgovaraju, kao što je slučaj sa negiranjem holokausta.

Prvo, SR Jugoslaviju su ranopravano činile Srbija i Crna Gora a njenom Vojskom upravljao Vrhovni savjet odbrane u čijem radu su participirali, a time glasali i donosili važne odluke, predstvanici Crne Gore - predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović.
Načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, u periodu od avgusta 1993. do novembra 1998.godine, bio je Momčilo Perišić, koji je pred Haškom tribunalu između ostalog optužen za zločine nad Bošnjacima i Hrvatima u Zagrebu, Sarajevu i Srebrenici koje su planirali, podsticali, naredili, izvršili i pomagali pripadnici Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine koje su bile dio Vojske Jugoslavije. Perišić se tereti da je u Beogradu formirao 30. i 40. kadrovski centar preko kojih se vršila isplata i regulirala služba oficira JNA koji su služili vojskama Republike Srpske i Srpske Krajine te da su, praktično, svi najviši oficiri Vojske RS-a i Vojske SK bili zapravo oficiri Vojske Jugoslavije.

Srajevski magazin "BH Dani" objavio je da posjeduje dokumenta iz srbijanskog arhiva koji potvrđuju kako Perišićevu, tako i odgovornost Srbije i Crne Gore za sve ono što se desilo u proteklom ratu u BiH.
Ukoliko se dokažu ovi navodi, biće nesumnjiva odgovornost Srbije i Crne Gore za genocid u BiH, što je svakom poštenom čovjeku i sada jasno.

Momčilo Perišić je znao da će zločin u Srebrenici biti počinjen - tvrdili se u optužnici Haškog tribunala. Da li su i njegovi nadređeni u VSO znali?
Za Haški tribunal kao dokaz i potvrda ove priče o odgovornosti Srbije i Crne Gore u genocidu u BiH, moglo bi biti relevantno svjedočenje bivšeg predsjednika Crne Gore i člana VSO Momira Bulatovića. U knjizi "Pravila ćutanja" Bulatović potvrđuje prisustvo 30. i 40 Vojnog korpusa VJ na teritoriji BiH.

- Generalštab Vojske Jugoslavije, u liku generala Momčila Perišića, predložio je rješenje (źa učešće pripadnika VJ u vojnim sukobima u BiH i Hrvatske) koje je Vrhovni savjet odbrane SR Jugoslavije prihvatio polovinom juna 1993.godine. Ono se sastojalo u formiranju 30. i 40. Kadrovskog korpusa Vojske Jugoslavije. Njih su sačinjavali pripadnici Vojske Jugoslavije, državljani BiH, odnosno Hrvatske koji su se doborvoljno opredijelili da pristupe ovim korpusima. Formalno, oni su bili pripadnici jugoslovenske vojske sa svim statusnim pravima. Njihove porodice su primale plate i koristile ostale prednaležnosti...
Od vojski kojima su se priključili primali su ratne dodatke i dnevnice. U slučaju smrti ili ranjavanja, njihove porodice su imale socijalna prava jednaka kao kod svih pripadnika Vojske Jugoslavije - svjedoči Bulatović, govoreći o načinu na koji su pripadnici VJ bili angažovani u Hrvatskoj i BiH. Bivši predsjednik Crne Gore ističe da je "zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma teško izračunati direktnu pomoć (humanitarnu i vojnu) koju je SR Jugoslavija, u tim godinama, uputila srpskim krajinama ali "ipak misli da nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara, iako postoje argumenti u prilog uvećavanja ove cifre za još pedeset posto", - napisao je Momir Bulatović u knjizi “Pravila ćutanja”.

Crna Gora je sudeći i po ostalim angažmanima (dostvaljanje nafte za tenkove VRS, šverc oružja, cigareta…) doprinijela i bila direktni učesnik genocida u BiH. Tadašnji i sadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović odbio je da se pojavi kao svjedok na suđenju Slobodanu Miloševiću.
-Đukanović bi vjerovatno, da se pojavio bio ključni svjedok Tužilaštva u slučaju Milošević jer se smatra da bi ga Tužilaštvo ispitivalo o dva ključna aspekta. Prvi je opsada Dubrovnika 1991. godine a drugi se odnosi na detalje Miloševićevog učešća u ratu u BiH u razdoblju 1993. i 1994.godine, kada je Đukanović bio član Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije. (John Jones, jedan od autora knjige Međunarodna kriminalna praksa, u izjavi za IWPR).
Znači, Đukanović i Bulatović su bili članovi VSO upravo u periodu kada su formirani 30 i 40. Kardovski korpus VJ čiji su kadrovi djelovali na teritoriji Hrvatske i BiH.

Za suočavanje sa prošlošću, Crnoj Gori su potrebne neke nove snage svjesne grjehova prošlosti svojih očeva, spremne da poput Willy-a Brandta kleknu i zatraže oprost nevinih žrtava.

Kada se iz ove perspektive sagleda Deklaracija o Srebrebnici koju je usvojila Skupština Crne Gore, priča se svodi na političku zloupotrebu ovog akta, čija je suština da osudu zločina u Srebrenici iskoristi istovremeno za pranje krvave ratne prošlosti crnogorskog političkog vrha (Đukanović, Bulatović, Marović) i njene uloge u najvećem zločinu počinjenom u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

No, ovo su efekt kratakog dometa. Falsifikovanje historije uvijek je za rezultat imalo njeno obnavljanje u još težem obliku. Ovim činom -izbjegavanja crnogorske vlasti da ukaže na svoju ulogu u agresiji i genocidu u BiH, da se suoči sa svojim likom u ogledalu, negira se zločin, a teret odgovornosti za ta dešavanja prenosi se i na one, još nerođene generacije.

Crna Gora izbjegavanjem suočavanja sa zločinom zapravo daje za pravo onim političkim opcijama u crnogorskom parlamentu koje negiraju genocid u Srebrenici. Negirajući ga, nagovještavaju mogućnost njegovog ponavljanja.

Da se Crna Gora istinski suočila sa prošlošču i priznala da je bila dio veliksprskog projekta, za neke nove generacije bi postojala nada da izbjegnu nova ratna ludila na Balkanu. Postojala bi mogućnost da oni koji negiraju genocid krivično odgovaraju, kao što je slučaj sa negiranjem holokausta.
Ali za suočavanje sa prošlošću, Crnoj Gori su potrebne neke nove snage svjesne grjehova prošlosti svojih očeva, spremne da poput Willy-a Brandta kleknu i zatraže oprost nevinih žrtava.
Sa ovim vladajućim i većim dijelom opozicionih struktura, Crna Gora je daleko od tog suočavanja jer bi ono značilo i njihov konačan odlazak sa političke scene obzirom da su i aktulena crnogorska vlast i dobar dio opozicijje te 1995.godine bili saučesnici Miloševićeve politike na zadatku stvaranja velike Srbije putem takozvanog etničkog čišćenja ili kako bi to nazvala Srpska akdemija nauka i umjetnosti "Humanog preseljenja naroda".
A o vremenu zla - genocidu u Srebrenici i odnosu crnogorskih vlasti prema njemu podsjetio je i književnik Marko Vešović, učestvujući na manifestaciji "Gusinjsko ljeto 2009".
---Ovaj svoj nastup, obavezan sam da započnem jednom rečenicom... Danas se navršava 14.godina od dana kada je zvanična crnogorska televizija objavila da je Srebrenica oslobođena, dok današnja Crna Gora, ipak, bježi od stvarnosti. Ja ne mogu na to da utičem, ali ja neću ništa da zaboravim - poručio je Marko Vešović.

Priča o ulozi Bošnjaka u CG u donošenju Deklaracije mora biti posebno ispirčana. Jer prema našim saznanjima Bošnjačka stranka nije bila upoznata sa ovom Deklaracijom koju su pripremili DPS i SDP. Najzad to su njihovi koalicioni partneri koji ih očito nešto posebno ne bendaju.