Sonja RADOŠEVIĆ: Sramno je da oni koji uprvaljaju ovom genocidnom tvorevinom hapse Bošnjake koji su uspjeli preživjeti pakao zločinačkog tandema Karadžić-Mladić. Čestranest godina nakon genocida u Srebrenici, ovaj zločin se nastavlja prefidnim metodama. Zločinac nije kažnjen, ogrezao u zlu i krvi, nastavlja istim tragom - tragom smrti.

Nura Mustafić, zvana Pemba, jedna je od hiljade srebreničkih majki čija su djeca postala žrtvom najmonstruznijeg zločina u Evropi poslije II svjetskog rata - zločina genocida koji su srpsko-crnogorski agresori sproveli na više od osam hiljada srebreničkih dječaka, sinova, očeva, kćeri...
Nura Mustafić se vratila u svoje mjesto Bajramovići kod Srebrenice kako bi smisao bitisanja našla u kući, u avliji u kojoj je sa svojim Hasanom podizala svoje dječake -Mirsada, Aliju i Fuada.
Sa Nurinog prozora, puca pogleda na cestu kojom su njena djeca odlazila u školu, na prve ljubavne sastanke, na cestu na kojoj majčinska čežnja priziva da se pojavi lik njene dječaka..
Jer, još uvijek traga za njima, za istinom o onom što se desilo sa njima, sa pitanjem gdje su i kako okončali svoju mladost.
Nura i na hiljade srebreničkih majki, i ove godine, četranest godina poslije zločina, krenuće ka Potočarima, mjestu gdje je 11.jula započeo krvavi pir krvožednih, vojnih i paravojih formacija iz Srbije, pripadnika Vojske Jugoslavije, vojnih snaga bosanskih Srba - nad nemoćnim, užasnutim, sablaženjenim bošnjačkim narodom a sve uz prećutno odobravanje onih koji su imali obavezu da ih štite - uz saglasnost UN i evropskih moćnika.
Riječi ostaju nemoćne pred veličinom srebreničke tragedije; ostaju i poslije četrnaest godina srebreničkog pakla na stotine neotkrivenih grobnica, na hiljade nestalih Bošnjaka, godine neprosvanih noći preživjelih, usahli potoci neisplakanih suza.
Ostaje na stotine zločinaca na slobodi; Srebrenička tragedija, genocid u Srebenici, genocid koji je počinjen nad Bošnjacima u BiH a koji je "zatamnila" međunardona zajednica zbog sebi znanih interesa, nije priča koja se priča samo 11.jula. To je deveti krug pakla o kojem se mora pričati i pisati neprekidno - kako bi svi postali svjesni svoje uloge u ovoj srebreničkoj tragediji. Kako se nikada i nikome više ne bi dogodila Srebrenica.
Ono o čemu se mora pisati je apsurd koji se živi u Bosni, četranaest godina nakon što je potpisan Dejtonski sporazum kojim zapravo nije zakopana "ratna sjekira" već čini se, temelj za neke nove sukobe.
Suludo je pomisliti da se mir sklapa na način što se lagalizuje etničko čišćenje i genocid, na način što se zločincima daruje tereotirija stečena zločinom. Jer podsjetiću na riječi bivše glavne tužiteljke Haškog tribunala Karle del Ponte, koje je napisala u svojoj autorskoj knjizi a koje su opominjuće.

"Čula sam uvažene pravne stručnjake kako kažu da je neophodno da u jednoj zemlji uništenoj ratom prvo zavlada mir, pa tek onda je moguće da se uspostavi pravda; da međunarodno pravo ne može da zavlada dok lete metci, dok teku kolone izbjeglica… Čula sam diplomate kako tvrde da mir ima prednost pred pravdom, da nijedan mirovni sporazum ne može biti formulisan prije nego što lideri, barem jedne strane, ne dobiju uvjerenja da neće biti optuženi.
Potrebno je okončati politiku nekažnjavanja i svima objasniti da niko nije iznad zakona. Graditi mir bez pravde, usvari je put za budući rat." ( Karla Del Ponte)

Da li bilo ko može zamisliti da žrtve holokausta idu u posjetu Aušvicu samo uz dozvolu nacista i da ih pri tome obezbjeđuju oni koji su počinili holokaust? Istorija Balkana je istoriji ponovljenih zločina; ovih 14 godina nakon Srebrenice ne ostvaljaju previše mjesta nadi da se zlo neće vratiti.

Suludo je misliti da se mir može uspostaviti žrtvovanjem pravde. A to je u slučaju BiH učinila međunarodna zajednica koja je nečinjenjem da se spriječi bosanska tragedija, postala saučesnik ovog zločina.
Jer, sramno je da punih četranest godina srebreničke majke ne mogu poći na mezar svojoj djeci bez anagžovanja jakih policijskih snaga. Sramno je da se u institucijama genodicne tvorevine «republike srpske», uz znanje međunarodne zajednice, nalaze srebrenički zločinci.
Sramno je da oni koji uprvaljaju ovom genocidnom tvorevinom hapse Bošnjake koji su uspjeli preživjeti pakao zločinačkog tandema Karadžić-Mladić. Čestranest godina nakon genocida u Srebrenici, ovaj zločin se nastavlja prefidnim metodama. Zločinac nije kažnjen, ogrezao u zlu i krvi, nastavlja istim tragom - tragom smrti.
Da li bilo ko može zamisliti da žrtve holokausta idu u posjetu Aušvicu samo uz dozvolu nacista i da ih pri tome obezbjeđuju oni koji su počinili holokaust?
Istorija Balkana je istoriji ponovljenih zločina; ovih 14 godina nakon Srebrenice ne ostvaljaju previše mjesta nadi da se zlo neće vratiti.

Vrijeme u kojem živimo, potrđuje da se svijet nalazi u sveopštoj krizi.
Balkan će, plašim se, opet biti prepušten samom sebi i avetima prošlosti.
Ako smo uopšte tu prošlost uspjeli ostaviti iza nas jer kako je to zabilježio Abdulah Sidrah u dijelu poeme koja slijedi "mi ne gledamo u prošlost već prošlost gleda u nas".

.... Govore nam
Deset nam godina govore
Kako je u Bosni
Prestao rat

Uče nas
I pisane nam upute o tome šalju
Kako je u našoj državi
Bosni i Hercegovini
Prestao rat
I kako više niko
Ne smije
Gledati u prošlost

Zar oni
Uistinu vjeruju
Da smo živi mi
Koji ovdje stojimo
I sa ovog mjesta
Govorimo tako

Kako da stvarno jesmo živi
Zar misle da se zove zdravlje
Zar misle da se zove razum
Ono što je u nama preostalo
Od negdašnjeg našeg zdravlja i razuma?
Zar ne vide, zar ne čuju
Zar ne znaju, da smo mi,
Šta nas je preosalo, mrtviji od svih
Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,
Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,
Vrištimo, i njihovim vriskom - govorimo?

Ne date nam
Da u prošlost gledamo!
A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!

Vi kažete:
U budućnost gledajte!

A mi nju
Nikakvu i nigdje
I nikako ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda
A kamo li da nas vidi
I o nama brine

Mi imamo sadašnjost
U koju se ljudskim okom
Pogledati ne može

Mi isti
Od olova zrak
U našoj Srebrenici
Koje više nema
Dišemo sa onima
Čije su oči
Čije su ruke
Čije su duše
U našoj krvi ogrezle

I samo se oni
Mogu radovati
Vašoj komandi
Da u prošlost ne gledamo

A šta mi to drugo osim nje imamo
U šta mi to drugo
Nego u nju
Imamo gledati?

Zar možete
Materi kazati
Da ne gleda sina?
Zar sestri možete
Komandu slati
Da ne gleda brata?

Uzmite nam oči -
Al ne učite nas više, ne šaljite nam više
Takve savjete, upute i komande!

Možda i jeste, kako vi velite,
Prestao rat! Ali je nama, u našoj Srebrenici,
Rat prestao malčice, dok se i same, prekodana,
Varakamo da je tako, i da jeste prestao!
Ali su unas, i ljeti i zimi - i već je sedamnaest godina
Tako! - prekratki dani, a duge i preduge noći.

Čim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
Gvožđem mandalimo, da ne dođe i ne uđe
Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
Milo i drago - od života rastavio!

On nam, danas, Mir u Srebrenici čuva!
Kako da spava srebrenička majka?
Čim sklopi oči, eto rata na vrata, eto one sekunde
U kojoj je vidjela kako se, pod četničkim nožem,
Rastavila, od vlastitog tijela, glava njenog sina!
Samo joj se ponekad, od hiljadu, u nesanici, proučenih
Jasina, smiluje Dragi Bog! A san kad joj na oči spusti,
Ona, u snu, sve sastavlja glavu sa tijelom nesahranjenog
Sina!

Kako da živimo sadašnjost?
Kako da u prošlost ne gledamo?

Naša sestra jedna ima, među nama ovdje nije, a jest živa!
Grob je sebi napravila, od jednoga, ovdje, u Sarajevu,
Stana. Prozora ne otvara, kroz njih pogledati ne smije, a
Kamo li na ulicu izić! Četvero je djece izgubila! Ako
Bi na ulici ikakvo momče il djevojče srela, pa joj koje
Od njih na koje od njenih zaličilo - srce bi joj prslo, u
Četiri stotine komada!

Je li to Mir?
Da li tako prestaje Rat?

Kad zašuti
Željezno oružje
A do neba vrišti
Materino srce?

Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pod našim kućama
I našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Čuva naš mir?

Vama jeste vaša
A nama
Nikako nije
Naša prošlost prošla!

Nit će proći
Niti može proći
Dok olovno nebo
Od srebra Srebrenicu
Našu prekriva

Dok pod njenim
Od olova nebom
Olovni zrak
I olovne
Od zraka zalogaje
Dišemo i gutamo
S onima što jesu
Promijenili košulju
Al srce pod košuljom
I u srcu mržnju
Niti su mijenjali
Niti misle mijenjat

Vama vaša jeste
Nama nije
Naša prošlost prošla

Nemojte nas vraćati
Nemojte nas vraćati
U tu i takvu
Od olova
Srebrenicu

Nego
Barem na tren jedan
Pogledajte gdje vam se
U dušama
Po knjigama
Zagubilo zrno
Istine i Pravde

Ako u svom srcu
Barem jedno
Od Pravde i Istine
Zrno pronađete

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu
Srebrenicu -
Srebrenici vratite!

Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronađite!

Srebrenicu -
Srebrenici vratite!

A mi ćemo se
Uz Božiju pomoć
Što žive što mrtve
Odmah u nju vratiti

Neka se
Uz Božiju pomoć
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebreničke duše

I
Duše ove naše
Žalosne i mrtve

Sa živim dušama
Svih naših mrtvih

(A.Sidran)