PAMTIMO ZBOG BUDUĆNOSTI
Autor: Fahrudin Kladničanin
Objavljeno: 08. Jul 2009. 11:07:17
Fahrudin KLADNIČANIN: Vrhunac tragedije u Bosni i Hercegovini je najveća tragedije poslije Drugog svjetskog rata, počinjeni genocid u Srebrenici, u julu 1995. godine, naočigled cjelokupne svjetske javnosti. Genocid koji se dogodio u Srebrenici koji su izvršile jedinice pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića predstavlja crnu stranicu ljudske historije. Egzekutori za zločin u Srebrenici su, prema Rezoluciji OUN-a iz 1992. godine države Srbija i Crna Gora, bivša JNA, paravojne formacije i teroristička Srpska demokratska stranka u BiH. Oni akteri koji su posredno doprineli da se u „Zaštićenoj zoni“ Sreberenica, počini najbrutalniji genocid nad nedužnim i nevinim bošnjačkim stanovništvom su Organizacija ujedninjenih nacija sa njenim generalnim sekretarom u to vijeme Butrosom Butrosom Galijem, Bušova i Klintonova administracija, engleski premijer Džon Mejdžer, francuski predsjednik Fransoa Miteran, Sajrus Vens, lord Dejvid Oven, kao i Jasuši Akaši, ali i srpski zločinci: Slobodan Milošević, Nikola Šainović, Momčilo Perišić, Dragoljub Ojdanić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i drugi.
“Ujedinjene nacije serijom grešaka, lošom procjenom i nesposobnošću da sagledaju dimenzije zla s kojom su bili suočeni, propustile su da obave svoj dio posla u spasavanju civilnog stanovništva Srebrenice”

Kao posljedica raspada bivše SFR Jugoslavije, tokom posljednjih godina dvadesetog vijeka došlo je do krvavog rata u Bosni i Hercegovini. U posljednjih sto godina svaka generacija na Balkanu je doživjela rat i sukobe. Ono što je činilo vrijeme između ratova je period velike nestabilnosti, jakih konflikata i ozbiljnih kršenja ljudskih prava. Izostajao je mir, kao način obezbjeđenja bolje sigurnosti, stabilnih političkih relacija i uopšteno političkog sazrijevanja. Agresija na Bosnu i Hercegovinu koja je trajala od 1992-1995, predstavlja jednu od najvećih tragedija u ljudskoj prošlosti. Dželati na BiH nisu samo radili na upropašćavanju budućnosti ove zemlje, nego su se sistematski trudili da unište i njenu prošlost. Nacionalnu i univerzitetsku biblioteka Sarajeva progutao je plamen agresora, koji je sa okolnih sarajevskih brda uništavao sve što ima veze sa Bošnjacima. Za vrijeme najvećeg spaljivanja knjige u ljudskoj prošlosti, u vatri je nestalo više od million knjiga, rukopisa, historijskih zapisa o Bosni i Hercegovini. Pored sistematskog uništavanja kulturnog blaga Bošnjaka, tokom brutalne agresije razorene su brojne džamije, i one najstarije koje su činile dokoz postojanja Otomanske imperije s kraja 16. vijeka. U sukobima koji su vođeni na teritroji BiH ubijeno je preko 200.000 Bošnjaka, hiljade je osakaćeno, na stotine nasilnički protjerano iz svojih domova, neka istraživanja dokazuju da je preko 50.000 silovanih žena muslimanki.

Vrhunac tragedije u Bosni i Hercegovini je najveća tragedije poslije Drugog svjetskog rata, počinjeni genocid u Srebrenici, u julu 1995. godine, naočigled cjelokupne svjetske javnosti. Genocid koji se dogodio u Srebrenici koji su izvršile jedinice pod komandom Radovana Karadžića i Ratka Mladića predstavlja crnu stranicu ljudske historije. Egzekutori za zločin u Srebrenici su, prema Rezoluciji OUN-a iz 1992. godine države Srbija i Crna Gora, bivša JNA, paravojne formacije i teroristička Srpska demokratska stranka u BiH. Oni akteri koji su posredno doprineli da se u „Zaštićenoj zoni“ Sreberenica, počini najbrutalniji genocid nad nedužnim i nevinim bošnjačkim stanovništvom su Organizacija ujedninjenih nacija sa njenim generalnim sekretarom u to vijeme Butrosom Butrosom Galijem, Bušova i Klintonova administracija, engleski premijer Džon Mejdžer, francuski predsjednik Fransoa Miteran, Sajrus Vens, lord Dejvid Oven, kao i Jasuši Akaši, ali i srpski zločinci: Slobodan Milošević, Nikola Šainović, Momčilo Perišić, Dragoljub Ojdanić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i drugi. Greške koji su pravili predstavnici Unprofora u BiH su bili učestala pojava, konkretno za događaje u Srebrenici važno je napomenuti ugovor o demiletarizaciji iz 1994. godine po kome su Bošnjaci u Srebrenici morali da predaju oružje, jer im je OUN zagarantovala status „Zaštićene zone“. Pored Sreberenice ovaj status su imale i: Sarajevo, Tuzla, Goražde, Bihać i Žepa. Garancije koje su dali „mirovnjaci“ bili su samo slovo na papiru. Treba dodati da je rastojanje između rezolucija donesenih u Njujorku i bosanske stvarnosti postalo toliko veliko da je povjerenje bilo izgubljeno.


Tijela nevino ubijenih i poklanih Bošnjaka zatrpavana su u pripremeljenim masovnim grobnicama, neka su često premještana za jednog lokaliteta na drugi, kako bi se sakrio trag ubijenih, pokalnih ljudi odnosno prekrio zločin. Hiljade tijela ubijenih ni danas 14 godina poslije počinjenog genocida nisu pronađena. Četiri ipo godine nakom masakra koji je počinjen u Srebrenici, svojim Izvještajem, oglasio se generalni sekretar OUN-a Kofi Anan. U izvještaju koji je objavljen 17. novembra 1999. godine, se navodi sljedeće: “Ujedinjene nacije serijom grešaka, lošom procjenom i nesposobnošću da sagledaju dimenzije zla s kojom su bili suočeni, propustile su da obave svoj dio posla u spasavanju stanovništva Srebrenice”.
Tragično savršenstvo u tome postignuto je padom Srebrenice. Tu je jula 1995. izgubljeno ne samo područje koje je UN proglasio sigurnim, već je to bio i kraj političkog djelovanja koje se čini duboko nesretnim i neodgovornim, istakao je Karl Bilt, u svojim memoarima, Srebrenica je pala 11. jula 1995. godine. Ratko Mladić, je pred kamerama izjavio da je Srebrenica osvojena i da je predaje na poklon srpskom narodu. Bilanas događaja u Srebrenici je bio tragičan. Za nekoliko dana planskim i sistematski razrađenom akcijom ubijeno je preko 10.000 Bošnjaka, većinom muškaraca svih uzrasta. Tijela nevino ubijenih i poklanih Bošnjaka zatrpavana su u pripremeljenim masovnim grobnicama, neka su često premještana za jednog lokaliteta na drugi, kako bi se sakrio trag ubijenih, pokalnih ljudi odnosno prekrio zločin. Hiljade tijela ubijenih ni danas 14 godina poslije počinjenog genocida nisu pronađena. Četiri ipo godine nakom masakra koji je počinjen u Srebrenici, svojim Izvještajem, oglasio se generalni sekretar OUN-a Kofi Anan. U izvještaju koji je objavljen 17. novembra 1999. godine, se navodi sljedeće: “Ujedinjene nacije serijom grešaka, lošom procjenom i nesposobnošću da sagledaju dimenzije zla s kojom su bili suočeni, propustile su da obave svoj dio posla u spasavanju stanovništva Srebrenice”. Na 155. gusto kucanih stranica UN su priznale odgovornost za nepreduzimanje odgovarajuće vojne sile u odbrani navodno “Zaštićene zone” To je jedna od najmračnijih stranica ljudske historije. Poslije Drugog svjetskog rata Evropa nije vidjela masakar takvih razmjera, navodi se u saopštenju Kofija Anana. Vijeće sigurnosti UN kriv je za veliki dio propusta u mirovnom procesu zbog svoga načina donošenja rezolucija bez resursa i za potkopavanje UN-ovog vlastitog ugleda, čime je također doprinio da ljudi koji su u to vrijeme vjerovali i nadali se, izgubli su ne samo nadu, već i živote. Ratko Mladić je izvršio masakar nad muškarcima iz Srebrenice, ali su zemlje u UN-ovom Vijeću sigurnosti to omogućile dajući im nadu u bezbjednost koje nije bilo. Odgovornost za sve događaje leži prije svega na Washingtonu, Londonu, Parizu, Moskvi i Pekingu. Bez njihovog odobrenja ne može se donijeti ni jedna odluka u Vijeću sigurnosti. Evropski parlament je 15. januara 2009. godine sa većinom od 565. glasova usvojio Rezoluciju o Srebrenici kojom se poziva na sjećanje i poštovanje žrtava zločina. Srebrenička tragedija i agresorski pohod na Bosnu i Hercegovinu nije se smjela dogoditi. Ali se ipak dogodila. Usred moderne Evrope na pragu 21 vijeka u iščekivanju ere slobode, demokaratije i ljudskog dostojanstva. Pamtimo zbog budućnosti.