Predmet: Prijedlog Ibrahima Rekovića, o donošenju Odluke o vraćanju
naziva Šehidsko mezarje, umjesto, dosadašnjeg, Hrankovića groblja.

Čitajući knjigu «KAMEN JE TEŽAK DOK NIJE POMJEREN SA SVOGA MJESTA», autora Rama Markišića, na 34. i 35. strani, naišao sam na meni interesantnu priču pod naslovom «ŠEHIDSKO GROBLJE».
U toj priči autor je na lijep način opisao događaje koji su prethodili i uslovili da se pomenuto groblje tako nazove, kao i razloge da se to ime preimenuje u Hrankoviće.

Priznajem da je priča u vezi ranijeg i sadašnjeg imena groblja meni bila potpuno nepoznata. Računam i za dosta Vas u Odboru IZ. S toga, računam da mi autor neće zamjeriti što ću moje obraćanje Vama temeljiti isključivo na njegovoj pomenutoj priči.
Naime, autor potsjeća da je u bojevima na Nokšiću 1879. i Murini 1880. godine izginulo dosta ljudi porijeklom sa Kosova a koji su se borili na strani Plavljana i Gusinjana. Kako su ti bojevi bili decembra 1879. i januara 1880. godine, te zbog velikih snjegova, poginuli nisu mogli biti otpremljeni i ukopani u njihova mjesta boravka na Kosovu.
Zahvaljujući Husein-begu koji je bez naknade ustupio dvije njive, čiji prostor, zbog velikog broja poginulih, nije bio dovoljan, to je i Kamber-beg ustupio još dvije njive, te je tako nađeno rješenje da sve žrtve budu ukopane na jednom, novo formiranom groblju. Groblje je u znak sjećanja na ukopane šehide i nazvano ŠEHIDSKO GROBLJE.
To groblje se od 1880. do 1913. godine /poznatoj po nasilnom pokrštavanju Muslimana i Albanaca/ do uspostave crnogorske vlasti u Plavu tako i zvalo, i svake godine nakon klanjanja Bajrama, džematlije su zijaretili groblje i učili fatihe-dove šehidima.
Novouspostavljena vlast je strogo zabranila pominjanje tog imena, a odlaske na groblje i posjete grobovima kažnjavala. Posjetioce je batinama i tojagama rastjerivala.
Kako se vlast morala slušati, narod se sjetio u tom trenutku pogodnog imena, kojim će privremeno zamijeniti ime groblja. Tada je čuvar njiva i livada-kulukdžija, na tom prostoru bio pravoslavac Hranko Novićević i oni su po njemu groblju dali ime HRANKOVIĆE.
Imajući u vidu da pravoslavci na ovom i širem prostoru, a, na žalost, i neki muslimani, ne izgovaraju, češće i ne pišu, slovo H, to se, prilikom pominjanja ovog imena umjesto Hrankoviće čuje samo RANKOVIĆE. To, one neupućene i slučajne prolaznike, nažalost, više podsjeća, da se radi o, pravoslavnom, nego o muslimanskom groblju.
U fusnoti te priče, na 35-oj strani se kaže, da su ranije građani Plava pokretali inicijativu i tražili da se Hrankovića groblju vrati prvobitni - izvorni naziv. Da se ono u buduće zove ŠEHIDSKO GROBLJE, tj.onako, kako mu je pravo ime. Ovo mi je Markišić, autor pomenute knjige i priče prije neki dan potvrdio uz neskriveno čuđenje što se te inicijative ignorišu.
Kao građanin Plava osjećam moralnu obavezu da se pridružim ranijim inicijativama i tražim da taj organ, kao jedini nadležni, na prvoj sjednici razmotri inicijative i moj predlog ocijeni ih opravdanim i donese odluku o imenu ŠEHIDSKO GROBLJE.
To će biti najbolji način da se nakon ravno 120 godina od njihove pogibije prisjetimo na datume, mjesta i žrtve, te i njihov doprinos, da bi naša sadašnjost i budućnost bila bolja. Ako to ne urade sadašnje generacije, utoliko će njihova odgovornost biti veća, a od drugih to više ne treba ni očekivati.
Iskreno Vas sellamim i ostajem u nadi da ovaj prijedlog neće završiti kao raniji, te i da ćete me obavijestiti o njegovom pozitivnom ishodu.

U Plavu, 10. januara 2009. godine Ibrahim Reković