Naslovnica Mahmutovićevog romana Urednici: Ferid Šantić, Indira Kučuk-Sorguć i Višnja Galijašević Recezenti: Dr. Mustafa Cerić, Dr. Ferid Muhić Izdavač: Bošnjaci.Net, New York Za izdavača: Esad Krcić Lektura: Hadžem Hajdarević DTP: Samir Kamenjaš Korice: Edin Sandić Ilustracije u romanu: Rahman Šabanović Štampa: Bemust, Sarajevo Roman možete naručiti na e-maile: [email protected] i [email protected]

U nizu izdavačkog poduhvata najčitanijeg portala na bosanskom jeziku web magazina Bošnjaci.Net, u petak 22. maja 2009. iz štampe izlazi još jedna knjiga, odnosno roman pod naslovom ”Pokošeni cvjetovi Krajine” autora Muhameda Mahmutovića. Član kolegija i kolumnista Bošnjaci.Net godinama zaokupljen tematikom svog rodnog kraja, a posebno nemilim događajima i stradanjem koje se dogodilo istovremeno sa agresijom na BiH, kada je u Krajini brat na brata digao ruku, on se odlučuje da napiše roman koji će dati doprinos bratskom pomirenju u Krajini, među ljutim Krajišnicima, dobrim Bošnjanima.

Recenzenti Mahmutovićevog romana su dvije javne i najuglednije ličnosti u Bošnjaka, dok su istovremeno cijenjeni u najvećim svjetskim intelektualnim krugovima. To su uvaženi reisu-l-ulema IZ u BiH dr. Mustafa ef. Cerić i poznati bošnjački filozof prof. dr. Ferid Muhić, redovni profesor na Univerzitetu u Skopju i predavač na više poznatih i priznatih svjetskih univerziteta. Kada budete pročitali njihove recenzije na Mahmutovićev roman doći ćete do zaključka da je ovo roman koji se treba naći u svakoj bošnjačkoj kući, knjiga koja se treba čitati i o kojoj će se tek pričati.

Muhamed Mahmutović rodom je iz okoline Cazina, profesionalni je novinar. Trenutno živi u Švedskoj i radi kao dopisnik Dnevnog avaza. Stalni je saradnik časopisa za naučnu, kulturnu i duhovnu afirmaciju Bošnjaka ”Novi horizonti” i dugogodišnji je kolumnista najčitanijeg bošnjačkog web magazina Bošnjaci.Net.Član je Bošnjačkog Akademskog Foruma (BAF)

Pored Mahmutovićevog romana ”Pokošeni cvjetovi Krajine” u izdavaštvu Bošnjaci.Net do sada su izašle sljedeće knjige: “Mladić” (2005); “Logor” (2007); u suizdavaštvu “Vjetrometine” autora Isnama Taljića, knjiga “Bošnjakinja” izlazi iz štampa za mjesec-dva, dok su u pripremi knjige “Srebrenica” (na bosanskom i engleskom) i “Agresija na BiH i genocid nad Bošnjacima”. U toku je natječaj na temu “Sandžak” za književnu nagaradu “Srebrenica”. Do kraja novembra mjeseca tim Bošnjaci.Net planira odštampati knjigu sa pričama autora koje žiri procijeni da zadovoljavaju književno-literarni kriterij.

Mahmutović: Ljude sa strane interesuje šta se to desilo u Krajini Pitali smo autora romana Mahmutovića da nam uz ovu najavu ukratko kaže zašto roman o Krajini i Krajišnicima. On kaže da postoji mnogo razloga, ali naglašava: “Prvi se može opisati riječima jednog našeg mudrog dide koji mi je rekao: "Božiji emrovi se ostvaruju preko ljudi i preko meleka"! To je potvrdila recenzija uvaženog profesora Muhića, koji već na samom početku kaže da je to što je u knjizi napisano, moralo negdje izaći na vidjelo... Drugi razlog je što su me često ljudi sa strane pitali šta se to desilo u Krajini, vidio sam da to ljude zanima, a jedan od razloga je svakako što sam i ja Krajišnik”, zaključuje Mahmutović! Šantić: Pokažimo da smo spoznali sopstvenu zabludu “Jedan od recenzenata romana, dr. Ferid Muhić za ovu knjigu napisa: ”Ono o čemu priča ova knjiga ne može ostati neispričano. U zemlju da se zakopa, izniklo bi…” To je ono što knjigu „Pokošeni cvjetovi Krajine“ čini jdinstvenom. Taj njen sadržaj koji bi i iz zemlje 'progovorio' – kaže u izjavi za Bošnjaci.Net urednik romana Ferid Šantić, nastavljajući: “Kao što je Ibrahim a.s podučavao svoga oca tome da se ne klanja ničemu što je prolazno tako i autor romana ”Pokošeni cvjetovi Krajine”, na neki način, kao i Jusuf a.s. svima nama, svim Bošnjacima, svojom knjigom poručuje: Narode moj, tražio si spas i utočište u nečemu drugom i kod nekoga drugog. Vidio si, narode moj, zvijezdu svoju te u ovom te u onom ”vođi” a sve te to vodilo zavadi, mržnji, satiranju i zatiranju. Vodilo te to tvojem sopstvenom nestanku a sve po zamisli i želji dušmana naših. Zbog toga pokažimo i samima sebi i dušmanima našim da smo spoznali sopstvenu zabludu, sopstvenu grješku. A riječ insan u sebi sadrži i značenje da je to onaj koji griješi. Stara je pouka da je insanski pogriješiti ali je neinsanski u grijehu istrajati, u grijehu ostati. Šta to znači i kako se iz tog zla izbavlja svojim primjerom pokazali su Hamić i Mršo” – rekao je Šantić koji zaključuje: „Svako onaj ko može napisati i iza sebe ostaviti knjigu o bilo čemu što narodu može koristiti a to ne uradi bit će zbog toga, u ahiretskom životu, kažnjen posebnom vrstom kazne, pouka je koju sam negdje pročitao. Muhamed Mahmutović se, hasli, svojim „Pokošenim cvjetovima Krajine“ na najbolji način zaštitio od ove vrste iskušenja“.

RECENZIJA DR. MUSTAFE EF. CERIĆA, REISU-L-ULEME IZ u BiH

Bismillahirrahmanirrahim
Kada sam u rukopisu dobio roman Muhameda Mahmutovića, prvi naš roman o zaraćenoj braći u Bosanskoj Krajini, pomislio sam u prvi mah da još u nama nije sazrelo vrijeme za suočenje s vlastitim stremljenjima, osjećanjima i zabludama. Pomislio sam da će roman izazvati reakcije na obje strane, kod oba brata, da će seoba osjetiti iznevjerenim i prodanim i da će zbog svog povijesnog okvira, roman biti više čitan kao dogođeno i
stvarnosno a manje kao autorovo literarno pregnuće, i kao takvo biti temelj za razne polemike. Međutim, nakon čitanja, shvatio sam da nam baš takva otvorena i nedvomislena priča o vremenu u kojem su se braća ubijala pod različitim barjacima, danas itekako treba. Treba najprije kao raščišćavanje natruha zla i mržnje, treba i kao put do pomirenja i kao putokaz u naše zajedničko danas i sutra. Poslije čitanja ove knjige koja u svojoj pouci na koncu postaje bratska saga o oprostu i pomirenju, došla mi je misao o Jusufu a.s. koju sam baš izrekao u hutbi - dovi zakrajiško pomirenje 16. džumade-l-akhira 1426/22. jula 2005. godine.

Ima li šta gore od toga da braća bace u bunar svoga rođenog brata s namjerom da ga usmrte? Nema ništa gore od toga. Tako davno a tako blizu našem sjećanju je priča o Jusufu, a.s., i njegovoj braći koji su ga bacili u bunar s namjerom da ga usmrte, jer nisu mogli podnijeti njegovu ljepotu i dobrotu. Na sreću, oni nisu uspjeli u svojoj namjeri. Jusuf, a.s., je propatio padanje u bunar, ali je preživio i doživio susret sa braćom. Šta biste voljeli čuti: o bratskom pomirenju ili o bratskoj osveti? Ma koliko osjećali potrebu za pravdom, sve nas ispunjava blaženstvo spoznajom o bratskom pomirenju. Nakon svega Jusuf, a.s., se obraća svojoj braći ovim riječima: ”Ja vas sada neću koriti. Allah će vam oprostiti, jer od milostivih On je najmilostiviji“ (Kur’an,12:92).

Ne može se sakriti istina da su u Krajini neki nanijeli bol i patnju svojoj rođenoj braći, ostavljajući ih u bunaru straha i neizvjesnosti. Oni su, međutim, preživjeli i, poput Jusufa a.s., doživjeli susret sa braćom. Šta bismo sada voljeli čuti: o bratskom pomirenju ili o bratskoj osveti? Ma koliko osjećali potrebu za pravdom, sve nas raduje bratsko pomirenje kao izraz mudrosti i hrabrosti Krajšnika da, poput Jusufa a.s., kažu: ”Mi vas sada nećemo
koriti. Allah će vam oprostiti, jer od milostivih On je najmilostiviji“.

Roman „Pokošeni cvjetovi Krajine“ Muhameda Mahmutovića na literarno dojmljiv i ubjedljiv način opisuje stanje ljudske duše kada se suočava sa sumnjom, dilemom, sa onom kritičnom linijom između „biti“ i „morati“, a da svako poglavlje donosi jednu univerzalnu poruku: Sva braća moraju slijediti Jusufov a.s. put.

Premda ovdje nisam u svojstvu serioznog kritičara književnosti, nego kao iskreni čitatelj i poštovatelj jednog ovakvog nadasve srčanog nijeta da se živa riječ otme od zaborava i ostane u pamćenju, osjećam da je ova priča o Krajišnicima ispričana od jednog pravog Krajišnika, onoga ko je pamtio, vidio, spoznao i doživio to podneblje i te ljude u njihovom najispravnijem svjetlu. To je svjetlo ruhani inspiracije, kako to kaza onomad naš veliki književnik Nedžad Ibrišimović, a ovako sam ga ja vidio:
Mahmutovićev roman daje slikovit pregled nekoliko najvažnijih zbivanja u Bosanskoj Krajini iz davnih vremena pa sve do danas.

Mješavinom najvažnijih datuma iz historije Krajine i imena autentičnih junaka koje svi poznajemo, sa fiktivnim imenima ljudi koje je zadnja agresija na našu domovinu natjerala da se bore jedni protiv drugih, autor je uspio napraviti priču primamljivu za čitaoce, a opet jako informativnu i poučnu. Likovi iz sadašnjice, koji koriste najsavremenija sredstva komunikacije, potpuno su se izmiješali sa likovima iz historije, događaji koji su toliko različiti također kroz ovakav način pripovjedanja sliče jedan drugome, a na primjerima i ovih i onih vidi se tako očigledno da se historija dobrim Krajišnicima ponavlja!

Kroz lik Mehage autor prikazuje onu pravu krajišku dušu, koja cijelog svog života drži do svoje vjere, žtrvuje se u odbrani Bosne na raznim frontovima i biva žrtvom tadašnjeg sistema koji je dobronamjernim Krajišnicima podmetnuo Cazinsku bunu.
Simbol krajiške hrabrosti i principijelnosti je Hasanaga Pećki i njegova pomoć Huseinu kapetanu Gradaščeviću u borbi Bosne za samostalnost.

„Zloba i zavist su stari koliko i ljudski rod“ - kaže jedan od likova iz romana, a nekoliko egzaktnih primjera iz ove knjige govori nam da ona zna biti golema i neshvatljiva normalnom ljudskom biću.

U romanu ne pomanjkava ni ženskih likova jake personalnosti, na temelju kojih će čitaoci upoznati dobrotu, kakva je karekteristična za cijelu Bosnu i Hercegovinu, a iz koje kao po nekom prototipu vremenskih mašina, slijedi „nagrada“ u vidu stradanja našeg naroda, ne samo u proteklom ratu.

U liku zarobljenog četnika iz Srbije, koji nakon stotine isprika, svezanih ruku, ipak pokušava udaviti našeg borca na spavanju, ukazuje na stalnu prijetnju i direktno učešće Srbije u ratu u BiH, a praštanje našeg borca tom zlikovcu tačan je prikaz našeg naivnog merhameta, koji nas je toliko puta već koštao glave.

Glavni junak romana razmišlja o pokidanim rodbinskim vezama i pokušava ih nakon rata spasiti dopisivanjem sa rođakom. Želi mu dokazati da je zaveden i žrtva manipulacije Fikreta Abdića, ali ovaj iako čezne za svojim krajem i priznaje neke greške, ostaje vjeran Abdićev sljedbenik.

Čitanjem njihovih pisama, svakome postaje jasno kako je nastao Agrokomerc i kako se Abdić našao pod komandom Slobodana Miloševića, čak i onima koji su veoma malo znali o tim dešavanjima, što ovom romanu daje posebnu vrijednost.
Ja sam se posebno zadržao na onoj slici kad su glavnom junaku dok se nalazio u bolnici nakon ranjavanja i hodao po tankoj granici između dunjaluka i ahireta, nadolazila sjećanja iz djetinjstva. Prisjećao se svojih mejtefskih sura i vezanosti njega i njegovih predaka za vjeru islam.

Na važnost te, u današnjoj zavađenoj situaciji, prilično zapostavljene veze između Boga i roba, autor ukazuje u posljednjem poglavlju svoga romana, kada efektno završava roman zaključkom da u Božije keramete vjeruju i njih vide samo oni koji su na Pravom putu.
Dolaskom i povratkom Abdićevog pristaše u Kladušu, iznenadnim susretom njega i njegovog rođaka, kad sjećanje na dobro zamagli pogled na ružne uspomene, dugim zagrljajem, prepletenim radošću i tugom, životna priča dvojice glavnih junaka postaje putokaz ostalim Krajišnicima, koji još uvijek okreću glavu od svojih najbližih, zbog pogrešne procjene političke situacije u kojoj su se našli ili zbog toga što ga je neko na „drugu stranu“ natjerao oružjem.

Neka krajiškom pomirenju bude uzor Pejgamber Muhammed, a.s., koji je, kako prenosi Ibni Abbas, nakon pobjedničkog povratka u Mekku rekao: “Hvala Allahu koji je ispunio svoje obećanje, koji je omogućio pobjedu svome miljeniku tako što su poražene sve stranačke podjele”. Alejhisselam se zatim obratio Kurejšijama, svojoj braći koji su ga protjerali i godinama ratovali protiv njega i upitao ih: ”Čemu se sada nadate“? “Dobru se nadamo! Od plemenitog brata! Od sina plemenitog brata, koji sada može učiniti što hoće“ -rekoše. - Želim vam reći isto ono što je moj brat Jusuf, a.s., rekao svojoj braći: “Ja vas sada neću koriti”.

Kad je čuo te riječ od Alejhisselama, hazreti Omer se preznojio od stida, jer je on Kurejšijama govorio nešta sasvim drugo. Govorio im je: ”Danas ćemo vam se osvetiti“!
Nije, dakle, sramota govoriti kao što je Jusuf, a.s., govorio o pomirenju među braćom. Sramota je govoriti kao što je hazreti Omer govorio o osveti. Nije grijeh pružiti ruku bratu svome i kad pogriješi. Grijeh je od svoga brata glavu okretati ma koliko čovjek bio u pravu. Nije izdaja nakon svega oprostiti svome bratu. Izdaja je kin nositi
unatoč blagodati pomirenja.

Nije mudrost bratske rane produbljivati. Mudrost je bratske rane liječiti. Nije hrabrost istrajavati u grijehu. Hrabrost je grijeh priznati i oprosta tražiti. Nije radost u poticanju nepovjerenja među braćom. Radost je u vraćanju povjerenja među zavađenom braćom.
Primjer svima mogle bi biti i riječi jednog Gazije iz ovih krajeva koji je na dženazi svome sinu, šehidu ako Bog da, poginulom na Kestenovoj glavi a, koji je skupa s njim ratovao na strani Armije BiH, rekao: „Ko se pokaje zbog zlodjela koja je počinio i stane pored mene u saf u džamiji, ja sam spreman da mu halalim.“

Sve što je u romanu napisano i ovaj moj mali dodatak na kraju, čini mi se da je moguć samo u toj i takvoj Krajini za koju nema drugog puta od iskrenog pomirenja! Volio bih da ovaj roman uđe u svaku krajišku kuću i da ga se čita i iščitava i da u neko doba možda baš on postane onaj jezičak na vagi koji će prelomiti u korist zaliječenja teških bratskih rana i vraćanja povjerenja među najrođenijim.
Amin!

Dr. Ferid Muhić: RECENZIJA Rukopisa Pokošeni cvjetovi Krajine Muhameda Mahmutovića O ONOJ BOSNI, BEZ GNJEVA Pred nama je knjiga o kojoj će se pričati! O njoj bi se pričalo i da nije bila napisana, jer je to knjiga o kojoj se pričalo i prije nego što je napisana. Ono o čemu priča ova knjiga ne može ostati neispričano. U zemlju da se zakopa, izniklo bi: kao trnje i žara, kao pelin i čemerika, kao korov kraj prašnjavog puta. I našlo bi se i prepoznalo u slatkoj hašlami ili gorčini mladog bukovog lišća. U otrovnim gljivama ludarama, ili tananoj niti mirisa ljekovite kantarije. Nastavak naredne hefte!